subota, 27. prosinca 2014.

Veju snijegovi

Stigla zima, kalendarski, prve pahulje padaju.Spremam kofer, idem na put.Sad je lijepo putovati vozom.Iz toplih kupea gledaš kroz prozor, snijeg pada.Prati me kao vodič cijelim putem.Svi ljudi u vozu su se toplo obukli, huču u ruke zima im.Iako je u vozu prilično toplo.Svi putuju kućama ili u posjet dragim ljudima.Ima dosta studenata i porodica sa djecom.Vrijeme je praznika, pa se svi raduju. Neki već duže vrijeme nisu bili kod kuće ili vidjeli dobre prijatelje.
Kuju se raznorazni planovi o dočeku Nove Godine.Priča se i o dalekim putovanjima u neke toplije krajeve. Drugi pak kažu da su im praznici najljepši tamo gdje ima snijega.Jedni će kući pa onda u planine u neku planinsku kućicu, kraj kamina i uz dobru gozbu naravno uz pravo društvo.
Prepričavaju se i dogodovštine sa ranijih dočeka.
Dok voz polako putuje prugom  slušajući priče mojih saputnika uzimam papir i olovku i počinjem crtati.Kako je glavna tema doček Nove Godine odlučim se nacrtati večernju toaletu koja je baš za tu priliku.
Uzimam dijelove iz priča koje su mi pričale djevojke u vozu, kako zamišljaju svoju haljinu za doček.Na sve to dodam i malo čarolije prizora koje sam vidjela putujući.
Znate šta? Slušam te ljude pažljivo i zapažam kako u ljudima još ima radosti kad je slavlje Nove Godine u pitanju.Ali sam isto tako primijetila da je nestalo onog divnog osjećaja koji smo imali pred praznike.Vremena se mijenjaju, pa kako godine idu tako nestaje taj osjećaj u ljudima.
Važno se dobro proveseliti, donijeti odluke za koje i nismo sigurni da ćemo ih se pridržavati.
A onda kad nastane Nova Godina dani teku ustaljenim tokom.U trenutku se izgubi ona nit koja je tada u ponoć bila toliko važna dok smo odbrojavali sekunde ispraćajući staru i dočekujući Novu Godinu.
Crtam ja i dalje, tu i tamo obrišem poneku liniju i dodam novu.Tako je i sa Novogodišnjim odlukama.Obećamo sebi, pa kršimo obećanja. Ipak nekih se i pridržavamo i uspijemo istrajati u svom naumu. Ljudi smo to nam je u prirodi, sami sebe najbolje poznajemo i na nama je hoćemo li mijenjati nešto ili ne !? Ipak u čuda treba vjerovati, kažu da je ovo doba godine vrijeme kad se čuda događaju.
Svaka godina nam ostavi poruku ona nam je skretničar za narednu godinu.Ono što smo uradili u prethodnoj su plodovi u narednoj.
Tako dok misli veju poput snijega, uživam sa svojim saputnicima u domaćem keksu i toplom kakau iz restorana koji se nalazi u vozu.Priče i dalje putuju vozom, a ono što je najljepše i smjeh.
Prisjetismo se i školske lektire "Vlak u snijegu".Zamislite kad bi i mi ostali zatrpani u snijegu.
Ne bi znali šta bi ? Kako ne bi reče jedan student? Snašli bi se mi baš poput junaka iz knjige. Djeca se snašla a tek mi.?Bila bi to prava radnička akcija.Ih kad bi naš voz zatrpao snijeg  pa da tu ostanemo neko vrijeme vidjeli bi mi.Dobacuje drugi student.
Svi bi se složili i zajedničkim snagama bi oslobodili put našem vozu.
A zamislite tek da sa nepoznatim ljudima zajedno dočekamo Novu Godinu?
Pa bio bi to nezaboravan doček. Možda bolji od svih planiranih koje smo čuli danas dok smo putovali.Tako je, svi smo prepuni planova, odluka i želja. A zapravo bi trebali uživati u dočeku sa dragim ljudima, bez da razmišljamo o tome šta ćemo obući, kakva je muzika i gozba?
Da upravu ste rekoh! Svi zaboravimo značaj praznika.Nije važno gdje ste, već da su oko vas dragi ljudi, pa bili to i potpuni stranci koje ste upoznali putujući vozom.Sreli smo se ovdje, ko zna da li ćemo se više vidjeti, da li će nam se putevi ponovo sresti? No jedno znam, ovdje smo sa razlogom.
Smijemo se, pričamo dok voz putuje, svi sa svojim mislima i željama ka cilju i stanici na kojoj izlazimo.Na kojim nas čekaju dragi ljudi. Sa kojim ćemo provesti praznike.Svako će sa svojim koferima i stopama koje su ostavile trag u ovom vozu dalje koračati.U svakom kupeu je izgovoreno mnogo riječi, one tu ostaju kao uspomena.Čekajući nove putnike i nove priče.
Tako je kroz priču prošlo vrijeme, svi smo izlazili na svojim stanicama. I pravo u zagrljaj dragim ljudima.Baš kao što rekoh:Sreli smo se u trenutku vremena  sa razlogom, razmijenili priče i svako svojim putem ide dalje.
Skica je već gotova, sklopila sam je baš poput slagalice i utkala sam linijama sve te divne priče.
Stigla sam na svoje odredište kući dragim ljudima da zajedno provedemo praznike.
U sjećanju ostaju iako nepoznati, meni dragi ljudi koje sam srela putujući i skica koja govori više od riječi.A kad smo kod skice ako razmišljate o toaleti ili odjelu za doček Nove Godine sjetite se godine koja odlazi na to dodate vašu omiljenu boju i neku vašu priču iz prolaza ili sa putovanja i kad u nekom izlogu ugledate ono što ste tražili sjetite se svega i to će biti vaš izbor.
Ili ako nešto šijete dodate svoju čaroliju i krojač će vam to sašiti onako kako ste vi nacrtali svojim mislima na papiru pomoću olovke!
Poruka ovog posta bi bila: Važno je da vjerujete u čuda, jer su čuda moguća! I kad nije lako i ne vidite izlaz a ljudi oko vas kažu da vas razumiju! Znači Vam njihova podrška ali oni opet ne znaju kako je Vama jer vi živite vaš život, ne neko drugi. Opet vjerujte i želite da Vam se ostvari ono što ste poželjeli u Novogodišnjoj noći ili bilo kad? Važno je da želite srcem. Želje će se ostvariti i naći svoj put do Vas!
Do sljedeće priče : Sretna Vam Nova Godina i sve najljepše Vam želim!

Pahulja






ponedjeljak, 15. prosinca 2014.

Zimsko inje

Jutro, iz kuhinje dopire miris uštipaka. Najljepši su oni sa kajmakom, pa onda zasladiš sa marmeladom.
Vani inje okitilo drveće, poput kristala, zimska idila. Uživam gledajući kroz prozor.
Vrijeme doručka, uštipci na stolu još uvijek topli.
Bliže se praznici na Tv-u se već tradicionalno prikazuju Božićni filmovi.
Neke sam gledala već nekoliko puta. Sve scene i tekst su mi već dobro poznati, no iznova poput djeteta uživam u njima.Ti filmovi imaju neku svoju čaroliju.
Nekako sa sobom donesu pred praznični ugođaj.
Dok je vani hladno kući uz vatricu najljepše u ovo doba godine.
Čitaš neku dobru knjigu u svom omiljenom naslonjaču, gledaš već spomenute filmove.
No inje mi ovo jutro izgleda posebno. Doručkovala sam, odgledala film i odlučila da odem u šetnju.
Vani je baš hladno, no vatrica me uvijek čeka kod kuće.
Dobro se ubundaš i put neke nove pustolovine.
Sva priroda zimski san spava, tek poneki preostali list na grančicama i inje.
Zeleni borovi okićeni tim čarobnim injem i šišarkama ponosno stoje na hladnoći poput neke gospode.
Divan prizor kao da je slikan rukom nekog umjetnika. To je ipak priroda svoje zimske čari poslala nama. Sve je više uličnih prodavača na ulici. Piju neki topli napitak, jedu tople uštipke pokušavajući da se ugriju na hladnoći. Prilazim jednoj gospođi, njen štand je prepun ručno izrađenih ukrasa za jelku i kuću.Tu je i njena mala improvizovana radionica i pred mnoštvom djece izrađuje ukrase.
Pridružim se i ja tom veselom društvu koje se priključilo gospođi u izradi dekoracija.
Toliko je materijala, da ideje same od sebe putem misli putuju do ruku.
Svi smo prionuli na posao u želji da pomognemo gospođi.
Male dječje ruke stvaraju mala umjetnička djela, a njihov smjeh daje posebnu notu cijeloj priči.
Kako mi je gospođa rekla ona svake godine uz pomoć dječice i dobrih ljudi izrađuje ukrase.
Ne znam radi čega ali ljudi sami prilaze i pitaju mogu li mi pomoći, bez da ja to prethodno tražim.
Tako da kad je moja radionica u pitanju to već postala tradicija.
Jedan dio od zarađenog novca proslijedim djeci koja su u domovima.
Kupim im odjeće i slatkiša, spakujem kao paketiće ili u čizmice i odnesem u vrijeme praznika.
Njihov osmjeh oplemeni dušu čovjeku.
 Način na koji se oni obraduju daje snagu čovjeku da istraje u svom naumu.
A to je da ih kad god mogu obradujem nekom sitnicom i uljepšam im dan.
I ne činim to samo u vrijeme praznika, već tokom čitave godine, naravno kad mi to mogućnosti dozvole. Ukoliko nisam u mogućnosti da im odnesem nešto što im je potrebno ja volontiram u nekom od domova. Pomažem im tamo gdje treba. Nekad su to razgovori koji su im uvijek potrebni,
nekad im čitam knjige, pa zajedno putujemo kroz raznorazne pustolovine sa glavnim junacima iz knjiga. Oni su najsretniji kad slušate sve ono što su postigli u školi, o drugarstvu i prvim simpatijama.
Pred praznike kad je raspust što se tiče velike djece zajedno kitimo njihovu veliku kuću, kako je od milja zovu. Mala dječica se također pridruže pa svi zajedno kroz pjesmu stvorimo poseban ugođaj.
Slušala sam sa posebnom pažnjom gospođu koja je sa toliko topline u svom glasu prenosila  na sve prisutne važnost volontiranja. Rekla bih to ovako jedan dječji osmjeh i vaše saznanje da ste im pomogli su najljepši poklon koji možete dobiti.
Njima je svake godine tokom svih 365 ili 366 dana potrebna pomoć ili podrška.
Poruka ovog posta bi bila: Osvrnimo se oko sebe uljepšajmo nekom dan, bio to tek običan osmjeh upućen čovjeku.
Možda ga  vidite prvi put u životu no vidite ga sa razlogom.
Iako su svi okupirani svojim životom i svakog nešto muči, pa samo prolazimo ulicama i ne primjećujemo ljude oko sebe. Zastanimo na trenutak pogledajmo oko sebe i vidjećemo šta propuštamo. Idite laganim koracima, sve se stići i riješiti može, koliko god izgledalo nemoguće vi ga možete učiniti mogućim.
Pozdravila sam se sa gospođom i ostavila par kreativnih radova koje sam napravila sa ljubavlju, znajući da će prihod od prodaje otići nekom u prave ruke.
Krenula sam put kuće sa nekim posebnim osjećajem znajući da smo svi mi svojim rukama stvorili djela koja će dobra djela činiti.
Kad sam stigla kući uzela sam svoj pribor  za kreativni rad i i cijeli dan upakovala u dvije teglice koje će biti kućna dekoracija i podsjetnik na poseban dan posut injem !
Tako su od raznoraznih sitnica nastala dva rada. Od stare sijalice sam napravila kuglicu za jelku.
Teglice su upotpunjene ukrasima stvorile zimski ugođaj.
 Do sljedeće priče: Snježni pozdrav svima !
Snješko i imela
Pahulja i paketić
                                                             









srijeda, 3. prosinca 2014.

Pismo i čestitka

Stigao je i decembar.Kalendarski se bližimo zimi.
Nekad su se u ovo vrijeme kupovale čestitke.
Tražili smo one sa najljepšim detaljima.Nekako je sa godinama taj običaj polako padao u zaborav.
Prestala su se pisati i pisma.Pisma imaju poseban značaj.
Na praznom papiru ispišete svoje misli želje pomoću olovke, popunjavate svaki red. Pakujete ga u kovertu, adresirate i ono putuje danima.
Očekujete odgovor i radujete se kad vam stigne pismo.
Danas tehnologija polako preuzima tu ulogu koju su nekad imala pisma i čestitke.
Sad su misli i želje sažete u par riječi.
Vrijeme se mijenja tako i običaji.Tehnologija napreduje svakodnevno.
No prije neki dan sam šetajući srela uličnoga prodavača.
Vani je već bilo dobro zahladilo,
on je stajao pred svojim štandom i zamislite prodavao je Božićne i Novogodišnje čestitke.
Zastala sam pored štanda i oduševljeno sam gledala sve te čestitke.
Rekoh mu:Dobar dan ! Dobar dan i Vama! Izvolite.
Bila sam u prolazu i primijetila sam Vaš štand.
Vjerujte bilo mi je jako neobično vidjeti da još i danas neko prodaje čestitke.
Danas je to rijetkost vidjeti u gradu.
Jeste,svake godine ja prodajem u različitim gradovima.Ove sam se godine odlučio za vaš grad.
Vjerujem da će prodaja ići dobro.Iako ljudi danas rijetko pišu što pisma, što čestitke.
Upravu ste! Zaboravili smo da je pisana riječ najtoplija.Pogotovo u ovo pred praznično vrijeme.
Ja i danas pišem pisma i čestitke.Radujem se kad dragim ljudima pošaljem putem pošte Božićne i Novogodišnje čestitke. Obraduje me kad negdje pred kraj decembra, čujem zvono i ugledam poštara pred vratima,koji u ruci drži kovertu, a u njoj je čestitka.
Sa posebnom radošću je otvorim, razmišljajući o tom koji su detalji na čestitki.
Kad je otvorim vidim rukom pisane lijepe želje, koje čitam zajedno sa porodicom.
Onda svaka od čestitki dobije svoje posebno mjesto i tako stoji sve dok praznici ne prođu.
Odlučila sam kupiti par čestitki, koje će biti adresirane i poslane prije praznika.
Taman će stići na vrijeme i obradovati drage ljude.
Pozdravila sam se sa prodavačem i poželjela mu mnogo sreće u prodaji.
Kad sam stigla kući, uzela sam svoj pribor za kreativni rad i odlučila napraviti ručno rađenu čestitku.
Uzela sam karton i našla detalje koji su vezani za praznike.
Izrezala sam makazama karton u željenoj veličini.
Našla sam sliku sa Djeda Mrazom i zalijepila je na jedan karton.
Onda sam izrezala slovo po slovo i lijepila na sliku.
Tako da sam spajajući slova napisala Sretan Božić.
Preko slike sam stavila drugi dio kartona i spojila ih ljepilom.
Na kraju je to bila čestitka, koja liči na uramljenu sliku.
Na ram sam zalijepila još jednu sliku i napravila malu imelu.
Uzela sam od stare torbe jedan dio pletenog kaiša i stavila ga na ram.Dio po dio i čestitka je dobila svoj izgled.Koji će te vidjeti na slici.
Možete uvijek uz malo mašte,starih materijala napraviti nešto lijepo i obradovati vama drage ljude.
Još ako u svemu učestvuje cijela porodica.Posebno djeca, za koju je ovo doba godine najljepše.
Djeca se istinski raduju praznicima i uživaju u njima.
Poruka bi bila : Ljudi pišite pisma i čestitke.
Poželite dragim ljudima nešto lijepo.
Topla riječ i dobre želje, obraduju ljude.
Osmjeh koji će Vam uzvratiti je najljepši mogući dar.
Činimo dobro drugim ljudima, ne da bi se mi osjećali dobro, već  je lijepo vidjeti da su ljudi sretni.
Sami ćemo mijenjati sebe čineći dobro.
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav svima !


Djed Mraz
                                                                

Ljudi nisu etikete, oni su ljudi

Ponekad tužna, ponekad sa osmjehom na licu. Ponekad sretna, ponekad sjetna. Slijed nadasve logičan, a opet za druge sam čovjek neobičan. ...