Putnik kroz vrijeme

Jeste li ponekad pomislili ili možda zamislili, kako bi bilo da se vratite u prošlost? Da možete nešto mijenjati da li biste mijenjali? Ili ostavili onako kako je i bilo?To su pitanja koja često čujem.Znate ono kad čovjek kaže: Da mogu da se vratim u ono doba, kad bijah mlad, sve bi drugačije bilo. No je li to zaista tako?Zamislite da se nalazite u jednoj prostoriji, tu se tek  sto i stolice.Ulazite u prostoriju i vidite pored još imena i svoje ime. Pretpostavili ste da je to mjesto gdje biste trebali sjesti.Pitate se da li je ovo san ili ste budni? Ništa vam nije jasno, no ne brinite ubrzo ćete biti upoznati sa razlogom zašto ste se baš tu našli.Sjedate za sto, privlačite stolicu i uz karticu sa vašim imenom se nalazi i jedna knjiga.Vidite i uputstvo. Sad znatiželja polako počinje da radi. Pitate se i pitate.Otkuda i zašto sam ovdje, ma ovo je san, gdje bi ovo stvarnost mogla biti?
Počinjete čitati uputstvo, u međuvremenu vidite kako pristižu i drugi ljudi.U sebi počinjete paničiti, no ne dozvoljavate da to bilo ko primijeti. Izvana ste potpuno mirni sa blagim osmjehom na licu.
U uputstvu stoje navedene smjernice i konačno saznajete da ste dio projekta.
Bunite se i govorite ovo je nečija dobro osmišljena šala.Ljudi, kakav projekt, ta šta vam je?! Ovo je tek san, i to košmar.Vidite da su i drugi ljudi u čudu. Nema vam druge nego prihvatiti situaciju u kojoj ste se našli.Na koricama knjige piše: Povratak u prošlost kroz sadašnje vrijeme, pa putem do budućnosti.Vama i dalje nije ništa jasno.Kakav povratak, ovdje sam  gdje sam, ne vraćam se tamo gdje sam već bio?! No smirite se i pokušavate se opustiti.Vaš zadatak je da se vratite u ulicu vaše mladosti. Da zabilježite u posebnu knjigu sve što budete vidjeli, onda to pročitate i pošaljete na adresu koja se nalazi u koverti.Piše da je ne otvarate sve dok ne završite pisanje knjige.Krećete, bez da više i razmišljate što vam sve ovo treba i zašto ste baš vi tu? Sad nije to tako ni jednostavno. Pored tog što trebate sve zapisati, srešćete i ljude koje godinama niste vidjeli, a koji su na neki način bili dio vašeg života. Ustajete, i udaljavate se od stola, napuštate prostoriju i odjednom se nalazite u ulici vaše mladosti. Još se sjećate nestašluka onih dječjih. Doduše vi više niste dijete, sad ste odrastao čovjek. A ulica više nije kao što je nekad bila.No sam pogled na tu ulicu vas je vratio u prošlost.Ispred vas se redaju slike koje kao da su iznova oživjele. Dječja graja, čujete roditelje kako vas zovu, vrijeme je ručka i treba pisati zadaću, sutra je opet škola.U trenutku kad krećete, drugar vas pogodi sa loptom pravac u glavu. Onda počnu one dječje prepirke pa se ljutite dan dva i opet sve po starom. Da li biste tu nešto mijenjali? Dalje vam dolaze slike kad ste tek počinjali da radite. Prva jutarnja kafa, sa radnim kolegama  na vašem omiljenom mjestu. Imate nekoliko minuta prije no što stigne autobus .Zajedno idete da kupite neko pecivo u vašoj omiljenoj pekoteci. A miris tih peciva se širi ulicom. Na poslu kao i obično gužva, posla preko glave.Čekate vikend. A ono kad dođete sa posla umorni, porodične obaveze.Osjećate da vam treba odmor. Ne možete sve obaveze da riješite. Da li biste nešto mijenjali? Posao, okruženje i ljude? Sad stojite u vašoj ulici kao potpuno zreo čovjek. Pitate se, dok zapisujete u knjigu sve što vidite. U ulici ima djece, makar je ta ulica sad mnogo drugačija nego što je u to vrijeme bila. Srećete i druga što vas je loptom pogodio u glavu. Jedva ste ga prepoznali, vidite ga kako šeta sa porodicom. Na licu mu osmjeh, djeluje kao sretan čovjek.I da ga pitate da li bi nešto mijenjao, odgovor znate i sami.Tu je gdje je, vremeplovi ne postoje, tek oni u našim glavama.Oni nas mogu odvesti u prošlost.Sreli ste i kolege sa posla, prešli su u drugi grad da žive i rade tamo.Ovdje su u prolazu i baš su se uputili ka vašem omiljenom mjestu gdje ste u rano jutro, prve kafice pili. Pekara je još uvijek tu, u nešto savremenijem izdanju.Miris peciva se malo izmijenio, no prisutan je.Ulični svirač, svira svoju gitaru i pjeva .Prolaznici mu ubace poneki novčić i zastanu za trenutak. Mlada djevojka prodaje cvijeće i poklanja vam jedan cvijet. Dok kavaliri svojim damama kupuju bukete i zamole svirača da im za njihove ljepše polovine odsvira neku melodiju.
Pomalo se osjećate kao detektiv, dok posmatrate sve te ljude znane i neznane. Kao da im čitate misli, no oni to ne znaju. Pogledate ka nebu, ispružite dlan.Na dlan vam padne kap kiše.Čudno, vedro je i nebo je prepuno zvijezda a kiša počinje padati.Sklapate šaku da biste sačuvali tu kap kiše, poput zrna mudrosti.Ko zna možda je odgovor baš u ovoj kapi kiše na mom dlanu? Ulična rasvjeta je obasjala put vaše ulice, dok laganim koracima hodite, hodite i pitate se u kom li sam vremenu? U prošlosti, sadašnjosti ili budućnosti? Vi ste sad i tu!! Kiša  je prestala padati, sklopili ste vaš kišobran, koji inače uvijek nosite sa sobom.Tu naviku ne mijenjate. Naravno uz put ste sreli i vašu simpatiju, koja vas nije prepoznala ili se tek pravila da vas ne prepoznaje.Samo ste se osmjehnuli i produžili dalje. Na samom uglu ulice se nalazi čovjek koji prosi. Godinama je tu, ništa se nije promijenilo, samo su mu kosa i brada posjedile.Godine su tu , reče! Dijete moje drago, one idu, teku poput rijeke. Rijeka svoj tok mijenja no ista voda njom teče. Ponekad je kiše zamute, no razbistri se ona kad se kiše povuku i sunce  se pojavi.Tada svoj odraz u rijeci možeš vidjeti, promijenio se i ti se mijenjaš no potrebe nema da se vraćaš natrag u prošlost. Tako sam i ja ono što sam bio, što jesam i što ću biti.Trgnete se na trenutak i kažete sebi. Zato sam trebao ulicom mladosti proći, da dođem do ugla kao do raskrsnice i da čujem riječi ovog čovjeka. On nije ništa mijenjao nije se vraćao u prošlost. Tu je kao i prije mnogo godina, neke stvari su se promijenile, neke ostale iste.No ulica ne živi u prošlosti već u sadašnjosti i ide putem ka budućnosti bez da razmišlja šta će sutra biti.Ona poput tog čovjeka što prosi svoji ritmom živi. Sve ste zapisali u knjigu. Odlazite izvan grada na jedno brdašce sa kog se vidi cijeli grad. Gledate nebo, zvijezde, vaš grad znan a stran.Na nekoliko sati bili ste putnik kroz vrijeme. Pročitali ste sve što ste zapisali. Tada vam je sve postalo jasno.Uzimate kovertu u kojoj se nalazi adresa i vidite da je to vaša adresa. Sami sebi trebate poslati knjigu koju ste napisali, koju pišete i koju ćete pisati. Jasno vam je kakav je projekt bio u pitanju.Vi ste trebali shvatiti da ništa ne treba mijenjati, već sve ide svojim tokom.Sve što je bilo trebalo je tako biti, sve što je sada tako je kako treba, a ono što će biti o tom ne razmišljajte budite sad i tu jer sutra će samo doći.
Poruka ovog posta je : Ne mislite o  prošlosti iako je dio vas ona davno poput vjetra kroz daljine u davna vremena ode, budite ovdje pod suncem što grije i sa radošću bez pitanja čekajte novi dan !

Putnik vremena



Primjedbe

  1. Divan post, Milena!
    "Sve što je bilo trebalo je tako biti, sve što je sada tako je kako treba, a ono što će biti o tom ne razmišljajte budite sad i tu jer sutra će samo doći."

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Gđo. Snežana, Hvala Vam na komentaru! Čovjek uvjek trči za vremenom, a zapravo treba ići polako.Ne osvrtati se za sobom,već biti prisutan u sadašnjosti, bez da se opterećujemo sa budućnosti! Pozdrav !

      Izbriši

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Kaži šta osjećaš

U skerletu od ljubavi

Zamisli