subota, 27. lipnja 2015.

Emotivna reciklaža

Oni ćute tišinu, ćute riječi. Kad vidite njihove oči, na prvi pogled nećete moći ništa pročitati.
Ako pogledate malo bolje vidjećete koliko je u njihovoj duši skrivenih emocija.
Ne razgovaraju često sa drugim ljudima. Ukoliko pronađu srodnu dušu sa njom razgovaraju.
Ako je ne mogu pronaći lutaju godinama. Žive u svom mikro svijetu.Vi ih srećete u prolazu. Imaju neki strah od ljudi. Ne boje se njih,već njihovih postupaka. Shvatili su da je bolje emocije zadržati za sebe. Kad idu ulicom idu brzim koracima. Ne gledaju nigdje, već idu pravo. Na taj način izvana djeluju kao sigurni u sebe. Sakriju pogled od drugih. Ulice su im tek dugačke staze kojima hode. Ponekad zamisle da sami hodaju ovim svijetom. Zaboravljeni od drugih. Kad vide poznato im lice, požele ga pozdraviti. No to lice pogled skrene u drugu stranu. Ne vole da ih neko sažalijeva.
Ne, to im nije ni namjera. Njihova najdublja osjećanja su povrijeđena, postupcima tih ljudi. Ljudi za koje su mislili, a znali nisu, da su osobe koje griješe i mijenjaju mišljenja. I kad prođu godine ostanu tragovi na duši, duboko utkani u pore koje stvaraju osjećanja. Osjećanja koja su ih odvela ka odabiru i načinu života kojim žive. A željeli su i danas žele biti obični ljudi. No čini mi se da su nekako predodređeni za ulogu, koju ne da igraju, već je realno žive! Pitali su se godinama gdje su pogriješili?
Odgovor na to i druga pitanja neki pronađoše, neki i danas traže.
Pitate se ko su zapravo ljudi o kojim pišem?
Moglo bi se reći da su to ljudi koji se iz nekog njima znanog razloga odluče povući u svoja skloništa.
Kad se nađu među drugim ljudima, poput kameleona, izvana mijenjaju boje. Prilagođavajući se sredini. No međutim u njihovim dušama se ništa ne mijenja. Oni su samo dobro naučili kako stvoriti odbrambene mehanizme. Oni su sjenke, njihovih sjenki.Vrijeme koje je iza njih, naučilo ih je da imaju takav stav. Drugi ih ne razumiju. Etiketiraju ih. A oni ćute. Ne troše vrijeme i riječi na to da svakom ponaosob objašnjavaju razloge zašto su se odlučili na takav način života!?
Ćute, jer znaju i kad bi objasnili, nitko ih ne bi saslušao i razumio.
Zapravo kada su u svojim sigurnim lukama, osjećaju se slobodnim. Poput svakog čovjeka smiju se i plaču. Znaju kad su tužni, kad sretni. Među ljudima u koje imaju povjerenja su slobodni. Emocije dolaze do izražaja.Unutar doma su tek obični ljudi.
Toliko je u njima vedrog duha, da nikako ne biste mogli da ih povežete sa istom osobom koju ste sreli u prolazu! Tu unutar svojih zidova oni nisu kameleoni,već upravo suprotno, ono su što jesu.
Kada bismo im pružili priliku i pustili ih da nam objasne, onda bi razumjeli ono što predstavljaju.
Čak bi prepoznali sami sebe kroz njihove priče.
Kad bi ljudi znali bar malo više da slušaju druge!  Možda bismo uvidjeli koliko su upravu? U njihovim dušama ima mnogo emotivnih nakupina, koje poput taloga stoje na dnu šolje nakon ispijene kafe. Pitaju se ponekad mogu li se emocije reciklirati? Pa od starih, napraviti nove, koje mogu dobiti neku drugu ulogu. Ne, nisu oni tek samotnjaci! Iako biste na prvi pogled upravo to mogli pomisliti. Njihov svijet je obojan nekim drugim bojama.Oni su djeca knjiga, pjesama i umjetnosti. Oni su lutalice, koje traže slobodu. Njihov umjetnički duh je zarobljen u lancima svijeta koji ih okružuje.Traže ključ da otključaju  katanac i oslobode se lanaca i da putuju svojim stopama gdje ih god odvede put! Oni žive u skladu sa prirodom, vjetrovima sjevera. Sunce im je suputnik, zvijezde vodilje. Ne ostavljaju mrvice hljeba za sobom, jer se istim putem ne vraćaju. Mogu njime iz nekog razloga opet proći, no njima je on drugačiji. Ponavljaju dane u nedogled, sve dok ne pronađu gdje im se dogodio prelomni trenutak. Uspiju li pronaći taj djelić sekunde, gdje je odluka bila konačna, mijenjaju svoj svijet.Ostaju dosljedni sebi, ali ne vjeruju toliko ljudima. Prihvate činjenicu da su ljudi posebna bića, individue. Razumiju da nisu svi isti. Na taj način prihvatajući sve ono što ih okružuje
recikliraju emocije. Dug je to proces. Čovjek nije tek predmet, već živo biće, koje misli, osjeća i kreće se. Predmet je lako reciklirati, dati mu novi sjaj i izgled. Čovjek je složena zagonetka. Emocije su najtananiji dio ljudskog bića. Njih je tako lako povrijediti, polomiti, a najteže popraviti. Dok prolazite ulicama vašeg grada, pogledajte oko sebe, možda vidite takve ljude. Neće Vam ispričati njihove priče, oni ih čuvaju za sebe. Ne da su sebični, već su oprezni. Znaju da kad bi povjerili drugima knjige njihove duše i taman kad bi pomislili da postoji još dobrih ljudi, okrenuli bi se i otišli.
Otišli bi oni prvi da ne bi gledali tu osobu kako ona prva odlazi. Ne dozvoljavaju sebi da ponavljaju greške što se povjerenja tiče. Ako neko treba pomoć, pomoće mu, ali na njihov način tako da ta osoba ne zna ko joj je pomogao. Zaštite druge ljude koji prolaze staze slične njihovim jer znaju kako je to kad si bespravno otuđen. Otuđen a da za to ne znaš pravi razlog. Kad vrijeme prođe i kad talasi odnesu tragove na pijesku i izađe sunce ponovo, nakon oblaka oni nalaze svoj svjetionik i brodovima uplove u mirne luke.Spuste sidro i usidreni nalaze slobodu. Kad nađu njihovo mjesto pod vedrim nebom,vjetrovi sjevera ih puste da sami kroz život dalje hode. Prestaju biti lutalice, a njihov umjetnički duh procvjeta. Dug put pređu, cipele kojim put prelaze su male ili velike no njihove nisu nikako!
Po suncu, kišama, snjegovima i olujama, vođeni vjetrovima sjevera što im u leđa pušu nakon puta nalaze cipele koje ih čekaju na pragu novog doma. Obuju cipele odgovarajućeg broja i imaju sigurne korake. U duši imaju novo odijelo sa gumbima ga zakopčaju za svaki slučaj oprezni ostaju. Puste stare misli, osjećanja i brod kojim su doplovili, neka se drugom brodolomcu nađe na putu. Neka ga odvede do sigurne luke. Daleka su i velika mora života, praćena talasima i burama a do odredišta treba stići. No jedra su ta koja uz pomoć vjetra i kapetana nađu put. Ko zna? Možda u ovom trenutku dok pišem ove riječi neki putnik luta? Znam da će on stići do sigurne luke.Ne znam kako, ali vjerujem u te putnike?! Želim im sretan put! Kad sretnete u prolazu čovjeka i on Vas podsjeti na ljude iz ove priče, osmjehnite mu se.Vjerujte to će mu pomoći. Iako Vam bude izgledalo kao da nije, vjerujte da jeste!
 Poruka posta: Reciklirajte emocije, na taj način duša putuje kroz prostranstva, a sve ono što je talog bilo postaje kao bistro more!
 Poslušajte ovu pjesmu, obratite pažnju na riječi teksta i pogledajte spot! Riječ je o grupi Dream Theater! Pjesma se zove: Hollow Years! Pjesmu u cijelosti i originalni video možete pogledati na YouTubu, ovo je jedna od verzija koja je odrađena od strane pratilaca pomenute grupe!
Do sljedećeg putovanja želim Vam: Mirno i bistro more ljudi !



Nema komentara:

Objavi komentar