Škrinja, švelja i špajz

Voz sa vagonima ide po raznim predjelima. Putuje šinama već godinu dana. U vagonima putnici, svaki u svom kupeu. Idemo kroz razne predjele. Posjetili smo mnoga mjesta. Prije godinu dana, odvažih se na putovanje zvano Blog. Pođoh sa tri kofera, olovkom i papirima. Zamislih sve poput projekta: Pretvori san u stvarnost ! Danas ti isti koferi, ispunjeni su naljepnicama od kojih svaka predstavlja jedno odredište.Tako dok putujem zapisujem na svakom odredištu ljudske priče. Putujem mislima, koracima, stopama kroz utabane staze. Srećem zanimljive i neobične ljude. Koji su se pridružili ovom putovanju i putuju kroz priče. Govore mi svoje priče riječima, slikama. Ponekad bez izgovorene riječi tek pogledom sve kažu. Osmjesi, brige, želje, realno i imaginarno.Sve to kriju ljudska srca i duše. Sjede na klupi zamišljeni, sretni. Hodaju ulicama svog grada. Tako su se kroz priče preplitale raznorazne teme i radovi. Ipak najviše sam pisala o osmijesima i kako pomoći ljudima, te o radosti djetinjs

Jeste li ponekad pomislili ili možda zamislili, kako bi bilo da se vratite u prošlost? Da možete nešto mijenjati da li biste mijenjali? Ili ostavili onako kako je i bilo?To su pitanja koja često čujem.Znate ono kad čovjek kaže: Da mogu da se vratim u ono doba, kad bijah mlad, sve bi drugačije bilo. No je li to zaista tako?Zamislite da se nalazite u jednoj prostoriji, tu se tek  sto i stolice.Ulazite u prostoriju i vidite pored još imena i svoje ime. Pretpostavili ste da je to mjesto gdje biste trebali sjesti.Pitate se da li je ovo san ili ste budni? Ništa vam nije jasno, no ne brinite ubrzo ćete biti upoznati sa razlogom zašto ste se baš tu našli.Sjedate za sto, privlačite stolicu i uz karticu sa vašim imenom se nalazi i jedna knjiga.Vidite i uputstvo. Sad znatiželja polako počinje da radi. Pitate se i pitate.Otkuda i zašto sam ovdje, ma ovo je san, gdje bi ovo stvarnost mogla biti? Počinjete čitati uputstvo, u međuvremenu vidite kako pristižu i drugi ljudi.U sebi počinjete paničiti,

Ovih dana, gdje god da pođeš vjetar čovjeku korake prati. Prenosi nam poruke sa dalekih putešestvija njemu znanih.Iako ih ne razumijemo u potpunosti ono što nam je jasno primamo ka znanju.Ovo je opet vrijeme praznika, pa nekako je takvo i raspoloženje.Opet redovi doduše nešto manji od onih od prije par mjeseci. No lijepo je vidjeti boje koje nas okružuju.Sve izgleda kao slika oslikana najljepšim bojama prirode.Lijepo je vidjeti ljude koji idu sa osmijesima kroz grad.Boje su se vratile na ulice. Koraci laki kao oblaci.A oblaci nebom plove, dok sunce obasjava grad. Male slike spojene kao puzzle čine kompletnu sliku. Čudan je ovaj svijet.Toliko ljepote nas okružuje, toliko darova nam je priroda poklonila. Nekako ne znamo živjeti u skladu sa prirodom i ljudima. Gledala sam prije nekog vremena prilog na Tv -u o jednom plemenu koje živi u potpunom skladu sa prirodom i ljudima. Od prirode uzimaju tek osnovne stvari koje su im potrebne da bi preživili..Više od tog ne uzimaju. Žive po svojim p