Škrinja, švelja i špajz

Kad tišina progovori, sa usana, kad riječi krenu. Riječi što skrivene su bile u duši, tamo negdje u dubinama ljudskih osjećanja. Gdje rijetko kad svratimo. Tamo stanuje tek paučina. Tada shvatimo da lutamo godinama, a cijelo vrijeme pred nama odgovori sami šapuću. Šapat, poput tišine, vjetrovi sjevera pojačaju njegov zvuk. Melodija koju naša duša poznaje. U kojoj galaksiji živimo? Kao kapetani brodova plovimo, zvjezdanim stazama. Nepoznato u poznatom, izgubljeno u nađenom. Da, to smo sve mi! Lutamo, o lutamo, kroz prostore, kroz ova vremena. Tragovima, što su nam poznati. Posute mrvice na putu, tragovi koji vode do cilja. Cilj, imamo li cilj? Imamo, no do tog cilja staze više puta prolazimo. Umorni od lutanja, od traženja, jedno te isto, pa ispočetka. Izuzetak do izuzetka. Zvuče kao monotonija ispisane rečenice, no okrećem kormilo broda ka drugim zvjezdanim stazama. Izlazim, idem vani. Doviđenja ponavljani dani. Utrošeno vrijeme, na beznačajne teme, doviđenja i tebi. Ne, ne vra...

Koliko se može zapisati nota, od svakodnevnih anegdota? Otpalo mi dugme sa kaputa. Stavljam ga u džep, prišiću ga sutra. Kažu biće bolje, idu bolja jutra. Tako jedni drugima govorimo. Realnost tih riječi, na tasovima vage, važemo. Ti to možeš, mi to možemo! Da, ako istinski vjerujemo!? Ko te danas pita, kako platiš ratu kredita? Kako spajaš kraj sa krajem, od ne mogućnosti stvaraš mogućnosti? Po noći ne spavaš od briga, jutro se bliži i sat će da zvoni. Obaveze čekaju te nove, a san te pozove. Rado bi odspavali par minuta, ali sat ide naprijed teče vrijeme. Radiš od jutra do sutra, na poslu uvijek neka gužva. Djeca u školi ili na fakultetu, trebaju knjige, idu na ekskurzije. Sve to treba da platiš i naravno ratu kredita da uplatiš. A tek kad računi počnu da dolaze, oči taj dio sa kovertama zaobilaze. Kao košnica pčela u glavi da se čuje. Ko ti vjeruje, kako ti je? Kad jutrom iz kreveta ustaneš bodriš sebe i kažeš: Nemoj da odustaješ. Znaš ono kad ti dan lijepo krene, pa ga nešto...

Vozim bicikl, nemam auto, ja sam ekološki tip čovjeka. Pišem pisma, iako danas čudima tehnologije komuniciraju, mene pisma na lijepe trenutke asociraju. Nisam savremeni tip čovjeka. Puštam gramofonske ploče, tako slušam muziku, volim tu staru naviku. Danas od vinil ploča satove izrađuju. Ljudi ih rijetko kupuju pa kažu da ih recikliraju. Od stare odjeće, pravim novu, neki to retro zovu. Volim filmove crno-bijele, i u boji. Gledam stare klasike, u filmovima današnjice, neke čudne tematike. A starke patike? One su neponovljive. Volim rock koncerte, tako bi lijepo bilo, da se može vratiti kvalitet muzike, ovu novu ne razumijem. Mi smo generacija, nekih drugih portala. A u današnjem vremenu bismo bili Antuntun, imali bi neobičan um. Kad vidim razne oblike, u svakom prepoznam znakove i slike.  Zvijezde i mjesec prašinu prosipaju. Kad po toj prašini hodaš stope ostaju.Vidi u svemu oko tebe ljepotu, prepoznaj je i ponesi u mislima. To su putokazi u potrazi. Da li možeš da plešeš k...

Nisam pisac, ni umjetnik. Možda, odmetnik? Ma ne, nisam Robin Hood novog doba!? Kroz snove mogu proći u tišini i po noći. Možda tamo sebe pronađem ? Nisam ni glumac u pozorištu sjena u trenutku vremena .  Ne, niti sjena, neko jak kao stijena, ne nisam!? Nisam ni pripovjedač priča koje skupljah po svijetu. Nisam ni ptica u letu. Ko jesam ? Odgovor na pitanje to tražim iz dana u dan . Zapravo sam arheolog sjećanja, jer u duši tražim dio po dio slagalice da pravu složim . Čemu težim, od čega bježim? Mogu da plačem i da se smijem. I sve to da vidiš mi na licu. Opet sakrijem neku sitnicu. Naučile me godine koje su prošle. Prašina i tišina koju pišem po papiru olovkom, kao svjedokom. Taman kad pomisliš da sve znaš, pobjegnem . Možeš čitati i pročitati sve, ali ne i moje korake! Ti ne znaš njihove putove i kad nađeš tragove. Ja ih sakrijem. Mogu i da letim tamo negdje u snovima i u danima koji dolaze. Mene teško pronalaze, jer uvijek pobjegnem. Nađem način da idem nekim stazama koj...