Dugme sa kaputa

Koliko se može zapisati nota, od svakodnevnih anegdota?
Otpalo mi dugme sa kaputa.
Stavljam ga u džep, prišiću ga sutra. Kažu biće bolje, idu bolja jutra. Tako jedni drugima govorimo.
Realnost tih riječi, na tasovima vage, važemo.
Ti to možeš, mi to možemo! Da, ako istinski vjerujemo!?
Ko te danas pita, kako platiš ratu kredita? Kako spajaš kraj sa krajem, od ne mogućnosti stvaraš mogućnosti? Po noći ne spavaš od briga, jutro se bliži i sat će da zvoni. Obaveze čekaju te nove, a san te pozove. Rado bi odspavali par minuta, ali sat ide naprijed teče vrijeme.
Radiš od jutra do sutra, na poslu uvijek neka gužva. Djeca u školi ili na fakultetu, trebaju knjige, idu na ekskurzije. Sve to treba da platiš i naravno ratu kredita da uplatiš. A tek kad računi počnu da dolaze, oči taj dio sa kovertama zaobilaze. Kao košnica pčela u glavi da se čuje. Ko ti vjeruje, kako ti je?
Kad jutrom iz kreveta ustaneš bodriš sebe i kažeš: Nemoj da odustaješ. Znaš ono kad ti dan lijepo krene, pa ga nešto preokrene? I opet je na tebi da se snađeš iz kruga da izađeš.
Provodiš vrijeme u kuhinji satima, za par minuta brzog obroka, jer nitko nema vremena svi imaju problema i obaveza. Ne uživamo dok sjedimo za stolom kao porodica i objedujemo, već i tada razmišljamo. Kako da sve riješiš, spojiš mjesec sa mjesecom? Da nitko ne primijeti samo se nasmiješiš.
Svakom od vas misli negdje drugdje stanuju, nisi tu za stolom sa porodicom tvojom. To je vrijeme kad ste zajedno, kad osmjeha treba biti. Ne vrijedi da brineš tih par minuta ništa nećeš promijeniti.
Sami se sebi divimo mi smo umjetnici u tome kako mjesec da preživimo!?
Sve je postalo opstanak i izostanak od normalnih stvari, da se brineš ne vrijedi, zaboravi.
Tražiš raznorazne kombinacije, juriš sniženja da bi sve uklopio i do sljedeće plate preklopio.
Ideš tako kroz dane, poznaješ sve teme odavno zadane. Kao da imaš zadatke, pa po cijeli dan sortiraš podatke. Sa svih strana te pitaju i nešto zahtijevaju samo ti konfuziju stvaraju.
Umjesto da ti se misli odmaraju one se još više zamaraju. Kao da si ličnost programirana sa osmjehom i ehom koji ti odzvanja gdje god se nalaziš, i onda shvatiš da se više ( u cijeloj toj mašineriji) ne snalaziš. Poželiš ponekad da imaš trenutak u vremenu, kad brige ne postoje, kad su na odmoru. Ti ideš kroz dan polako, sve se slaže kao slagalica, sve stižeš i možeš. Čak i kad se problem pojavi, riješiš ga u trenutku. Jesu li to snovi ili stvarnost ? Snovi dugme moje, voljela bi, da stvarnost to je! Dugme je sa kaputa što godine mnoge broji, i već danima to dugme na stolu stoji. Tražim konac koji odgovara da ga prišijem, ali takve konce više ne proizvode. Ovi danas se zapetljaju ili  se dugme odšije čim ga iglom prišiješ!? Dugme sad i nekad? Tako je i sa svim onim što svakodnevno kao anegdote imamo. Izgled i kvalitet dugmeta se nije promijenio, no ono što ga veže za kaput jeste.
Pogodili ste to je konac. Mi se nismo promijenili, ni sfera u kojoj živimo. No promijenilo se sve oko nas. To oko nas, mijenja sve, u nama. Uzročno - posljedične situacije.
Sami sebe  prilagođavati uvijek i ispočetka, bio bi to zadatak svakodnevnog izuzetka.
Zadatak bez završetka, bez cilja, takva je naša današnja zbilja.
Sad onako nije nikom lako. Jedno biće bolje, ne odustaj, imaj volje, ti to možeš! Šta se predaješ, i meni nije lako?! Sve što ti neko kaže, čuješ i osjetiš negdje u duši, a tebi se svaki dan iznova zid gradi i ruši. Balansiraš sa štapom na užetu, gravitacija se buni, a ti trebaš opstati. Sve posložiti, i cijeli dan nasmijani biti. Nismo roboti, ljudi smo. Mada se ponekad u robote pretvaramo. Tako jedino funkcionišemo. Podrška uvijek dobro dođe čovjeku, nekako prepoloviš brige na pola, kad ih sa nekim podijeliš, no ti i dalje sa njima živiš. Uzimam konac u ruke, onakav kakav imaju u trgovini i iglu. Konačno prišivam dugme na kaput. Vraćam ga tamo gdje pripada. Izgleda kao da odmaralo nije i da je sve kao prije. Oblačim kaput i vodim dugme u šetnju, na brige ne gledam više kao na prijetnju.
Ne dozvoljavam da mi rade pometnju. One su tu, pa šta tu sam i ja!? Ako se pojave ja ću da ih riješim.
Treba vremena kao i za sve. I dugme koje se odšije, kad- tada ponovo se prišije. Iako konac nije kao prije. Tako i brige oblik mijenjaju, stoje i čekaju na njihova rješenja. A čovjek je pun dilema, trilema i čega sve u mislima našim nema? Prihvati i pusti da upravljaju tobom to ne dopusti.
Mogu Vam u nedogled podrške pisati, ali samo ću iskreno poželjeti da se sve Vaše brige i problemi mogu riješiti. Ako ne svi, onda bar oni primarni, pa će i oni sekundarni.
Poruka posta: Kad se dugme odšije, ne čekaj danima da ga prišiješ. I kad nema konca, ti bar neki pronađi, kad brige su tu ti se snađi, i riješenje nađi! A pronaći ćeš riješenje, kad sve brige prihvatiš, i pustiš da idu što dalje od tebe. Onog trenutka kad počneš da misliš manje na njih, a više na sebe!
Do sljedeće priče:Veliki pozdrav!
Slika ima značenje, tako zelena boja predstavlja planetu na kojoj živimo, cvijet predstavlja prirodu. Strjelica  put, a dugme čovjeka. Kreativni rad.













Primjedbe

  1. Surova stvarnost, ali nema predaje, drugo nam ne preostaje...
    Srdačan pozdrav!

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Poštovanje!Hvala Vam što čitate priče, i što ste ostavili komentar. Gledajući svijet koji nas okružuje, vidjeh mnoštvo priča, i sve ih pretočih u jednu.Čovjek je često u krugovima, pa iznova treba tražiti izlaz. Veliki pozdrav!

      Izbriši

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Kaži šta osjećaš

U skerletu od ljubavi

Zamisli