Vjetrovi sjevera

Kad tišina progovori, sa usana, kad riječi krenu. Riječi što skrivene su bile u duši, tamo negdje u dubinama ljudskih osjećanja. Gdje rijetko kad svratimo. Tamo stanuje tek paučina.
Tada shvatimo da lutamo godinama, a cijelo vrijeme pred nama odgovori sami šapuću.
Šapat, poput tišine, vjetrovi sjevera pojačaju njegov zvuk. Melodija koju naša duša poznaje.
U kojoj galaksiji živimo? Kao kapetani brodova plovimo, zvjezdanim stazama.
Nepoznato u poznatom, izgubljeno u nađenom. Da, to smo sve mi!
Lutamo, o lutamo, kroz prostore, kroz ova vremena. Tragovima, što su nam poznati. Posute mrvice na putu, tragovi koji vode do cilja. Cilj, imamo li cilj? Imamo, no do tog cilja staze više puta prolazimo.
Umorni od lutanja, od traženja, jedno te isto, pa ispočetka. Izuzetak do izuzetka.
Zvuče kao monotonija ispisane rečenice, no okrećem kormilo broda ka drugim zvjezdanim stazama.
Izlazim, idem vani. Doviđenja ponavljani dani. Utrošeno vrijeme, na beznačajne teme, doviđenja i tebi. Ne, ne vraćam se više tamo, neka hvala ne bi. Uvijek ista pitanja isti odgovori, znam ih napamet. Kao da sam u školi i učim jednu te istu lekciju. Onda tu lekciju iznova prepričavam i ona se memoriše.
I  vraća se svakodnevno. Budi i uspava, prati me, gdje god da se nalazim!? Vjerni drug, kao da je sjena, moje sjene. Uvijek je tu u blizini mene. Neće, pa neće da ode, da na neki drugi put okrene, ne ona je tu tik uz mene. Pokušah pobjeći, ne vrijedi ona me vjerno slijedi.
Tako jednog jutra, kad krenuh niz ulicu ne vidjeh moje sjene, sjenu. Ih nemoguće da je nestala u trenu!? Ta već me godinama prati i slijedi, pokušala sam je se riješiti ali ne vrijedi. Sigurno se negdje skriva poput djeteta i pojaviće se svakog trenutka.? No idem ti ja tako, već dosta puta prešla, gle zaista ovo jutro nije, kao vjerni pratilac došla! Onda shvatih, riješih se nje tek kad je prihvatih!
I dalje monotono rečenice zvuče, navika ponavljanja godina. Nazvala bih to važnim zadatkom za riješiti. Kako zapetljani čvor, možeš otpetljati? Što sami zapetljamo, to sami treba da otpetljamo.
Zelene doline, sunce koje sija, i nebo plavo. Trag u beskraju boja, ljepota dana i riječi sa usana.
Riječi, što dugo su skrivane bile, poput izvora teku. Slivaju se niz litice i pretvaraju u rijeku.
Leptir na dlanu, cvijet u kosi, sjeverac daljinama nosi, osjećanja skrivena. Osmjeh na licima ljudi.
Plešem po prašini, u tišini. Poslaću ti riječi, kao melodiju. Putovaće sa usana ka tebi, daleki put prećiće. Znaćeš sve kad doputuju reći će ih tebi. Dolaze ti na adresu, pokucaće ti na vrata. Ti otvori, a riječi će same da ti kažu i znaćeš sve. Prošle su godine, i konačno su riječi paučinu sklonile.
U dubini duše skrivene su bile, tišinom noći, većinom u samoći su ćutale.
Ne pitaj više pitanja na koja odgovore ti šaljem, jer idem dalje, ne odustajem.
Kad i tebi tišina dođe, nemoj ćutati, prihvati je samo i put nastavi.
Obično je ćutanje razdaljina među ljudima. Ljudi ćutanje je bijeg od ljubavi. Ne dozvolite da tišina pobjedi osjećanja. Volite iskreno, onako kako treba. Ponekad ćutimo jedni od drugih, jer tako nekako nam dođe. Minute se pretvaraju u sate, sati u dane, dani u godine. Onda tu tišinu prekinemo i opet nastavimo. Samo od tog trenutka ćutanja, tišina je saveznik lutanja, kroz beskraj ponavljanja.
Oni koji imaju nekog da ga zagrle u noćima, u svitanjima, zaborave kako je biti sam. Zidovi ne govore, ni kad otvoriš prozore. Čuješ zvukove prirode, ugledaš goluba dva kako se vole. I pomisliš kako si pogriješio /la. Shvatiš da sve što vodi ka ćutanju nije riješenje, već bespotrebno skrivanje od osjećanja. Logično je da griješimo svi, pa obično ne cijenimo ono što imamo, već sebi u inat idemo.
Testiramo granice tolerancije. Egocentrično ponekad biramo put kojim bi htjeli da ide taj kog volimo.
Kad nam govori, mi zapravo čujemo, ali ne slušamo, već po svom idemo. Tako je obostrano, vidljivo je svugdje oko nas. Kad se sve riječi isprepleću i kažu, dvije duše se razilaze i putevima različitim polaze. Ne traže im se rješenja jer to je gubljenje vremena, a tišina kao nije!?
Poruka posta: Tišina među ljudima, je nevidljivi trag, koji ima vidljive otiske u našim dušama. Prekriva ih paučinom, mi smo pauci koji je pletu. Voljeti i biti voljen je jedna od najljepših stvari na svijetu! Tišinu, zamijenite riječima, i pokažite osjećanja!
Dragi čitaoci, Blog: Škrinja, švelja i špajz, postoji već dvije godine. Na današnji dan je objavljen prvi post.
Hvala Vam što pratite blog i čitate priče koje pišem!Hvala, na svakom komentaru, i kritikama, koje su smjernice u kom pravcu bi blog trebao ići. Blog je kao voz koji putuje šinama, daljinama, a priče su vagoni. Zajedno udruženi blog i priče čine kompoziciju. I dalje ću pisati neobično - obične priče! U nekom novijem ruhu, i sa nekim novim temama!
Do sljedeće priče, voz nastavlja da putuje!
Veliki pozdrav!
Slijedi recept za male kolačiće. Čitaoci, bar Vam putem bloga šaljem, za svakog po jedan rođendanski kolačić!
"Mali kolačići"
Potrebni sastojci za kolačiće:
-1 jaje
-2 dcl jogurta
-50 ml ulja
-225 gr brašna
-75 gr šećera
-1 vanilin šećer
- 1 prašak za pecivo
-jabuke
Potrebni sastojci za fil:
- 350 ml mlijeka
- 1 puding od vanilije
-malo šećera u prahu
-125 gr margarina
-malo kokosa
Priprema:
Prvo pripremamo biskvit za kolačiće,koji se peku u kalupu za mafine. Mjera je dovoljna za 12 kolačića. Mutimo jaje, dodamo ulje, jogurt, i šećer i vanilin šećer. Sve možete mutiti sa pjenačom, mada može i sa mikserom. Zatim dodamo brašno koje smo prethodno pomiješali sa praškom za pecivo. Onda dobivenu smjesu sipamo u podmazane kalupiće za mafine do pola. Po vašoj želji možete u kalupiće dodati par kockica jabuke koju ste prethodno isjekli na kockice i malo ušećerili. Stavljamo kolačiće u zagrijanu rernu na 180C i pečemo 15- 20 minuta.
Za pripremu fila, skuhate puding u mlijeku sa dvije kašike šećera. Ostavite da se ohladi.
Zatim uzmemo 125 gr margarina ili maslaca ( po želji) i zgnječimo ga viljuškom, dodamo malo šećera u prahu. Tako izgnječen margarin ili maslac dodamo u ohlađeni puding. Sve dobro sjedinimo i dodamo malo kokosa po vašoj želji, koliko Vi volite.? Tako dobiveni fil iliti kremicu pomoću slastičarskog šprica nanesemo na kolačiće. Ukoliko nemate slastičarsku špricu, ona će dobro doći špatula. Pomoću nje možete fil oblikovati na kolačićima. Ako nema špatule, sasvim dobro mogu poslužiti i dvije kašike. Prijatno! Uživajte u praznicima i obradujte drage ljude!Na slici koja slijedi nalaze se ti mali kolačići.Ukusni! Kako i ne bi bili, kad su spoj mekog biskvita, jabuka,vanilije i kokosa!?





Primjedbe

  1. Hvala tebi na lijepim tekstovima, koje uvjek popratiš sa kreativnim prilozima,danas sa ovim lijepim kolačićima :)veliki pozdrav i čestitke za tvoj blgu rođendan <3

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Gđo. Rešić, Hvala Vam na komentaru i čestitki za blogo rođendan! Zadovoljstvo je pisati neobično- obične priče za čitaoce.Priče upotpunim kreativnim radom ili (kao ovaj put) nekom slasticom. Srdačan pozdrav!

      Izbriši
  2. Srećan blogorođendan!!! Želim ti još puno lepih postova, recepata, čitaoca i druženja! Post odiše toplinom što zbog reči, što zbog kolačića. Veliki pozdrav! <3

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hvala, Milena na čestitki i lijepim željama.Dragi su mi komentari ljudi, koji čitaju postove koje pišem.Srdacan pozdrav!

      Izbriši
  3. Milena!
    Kod tebe uvek sve lepo, skladno, za uživanje.
    Sve najbolje!

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Gđo. Snežana, Hvala Vam! Sve najbolje i Vama!
      Veliki pozdrav!

      Izbriši

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Čovjek sa neke druge planete

Kad se ljubav igra žmirke

Zvijezdana djevojka