Recenzija razglednica

Vozim bicikl, nemam auto, ja sam ekološki tip čovjeka. Pišem pisma, iako danas čudima tehnologije komuniciraju, mene pisma na lijepe trenutke asociraju. Nisam savremeni tip čovjeka.
Puštam gramofonske ploče, tako slušam muziku, volim tu staru naviku.
Danas od vinil ploča satove izrađuju. Ljudi ih rijetko kupuju pa kažu da ih recikliraju. Od stare odjeće, pravim novu, neki to retro zovu. Volim filmove crno-bijele, i u boji. Gledam stare klasike, u filmovima današnjice, neke čudne tematike. A starke patike? One su neponovljive.
Volim rock koncerte, tako bi lijepo bilo, da se može vratiti kvalitet muzike, ovu novu ne razumijem.
Mi smo generacija, nekih drugih portala. A u današnjem vremenu bismo bili Antuntun, imali bi neobičan um. Kad vidim razne oblike, u svakom prepoznam znakove i slike.
 Zvijezde i mjesec prašinu prosipaju. Kad po toj prašini hodaš stope ostaju.Vidi u svemu oko tebe ljepotu, prepoznaj je i ponesi u mislima. To su putokazi u potrazi.
Da li možeš da plešeš kad kiša pada i čitaš knjigu dok ideš ulicom tvoga grada ?
Da li možeš sebi da dozvoliš jedan dan bez brige, i da ih osmjehom zamijeniš ?
Dok plešeš ritam te nosi, vjetar ti u kosi. Ne pravi planove i ne stavljaj ih u ramove.
Ne živi po tim okvirima, vjeruj sebi i tvojim snovima. Uzmi jedan dan, samo jedan dan, za sebe i ostvari neku želju makar malenu i sve će biti ljepše u trenu.
Ne berem cvijeće da mi krasi dom, ne ja ga gledam kako cvijeta i raste. Raduje me kad u proljeće sa juga dolete laste. Pustim ribu da pliva u vodi, svakom biću je ljepše na slobodi.
Iglom i koncem vezem snove, putujem mislima gdje god poželim. Globus zavrtim gdje se zaustavi tu se nalazim. Živim u ritmu prirode, volim da čujem tok vode, i da uživam u zvuku tišine. Da, i tišina ima njen zvuk!
Kad se svitci pojave, na dlan kad slete na lijepe me dane podsjete. Oni su kao vodiči jedina svjetlost koja vodi ka slobodi. Koja vodi kroz prolaze, gdje misli često odlaze.
Raduje me igra svitaca u noći, oni su dobro društvo u samoći. No i ona će proći.
Ponekad je dobro da se osamiš da sabereš i probereš misli svoje dok plove, dok putuju.
One jedino sa tobom druguju, pa te raduje kad opet dođu i kad sitni sati prođu.
Svitci se sakriju do nove noći, opet će doći, znam. Sa osmjehom ih čekam.
Ostavim na klupi u parku kovertu, u njoj list papira i poštansku marku. Možda neko napiše pismo i pošalje na adresu. Možda neko, nekom, prizna svoja osjećanja i ispuni davna obećanja ?
Umjesto poruka ispisanih preko telefona, sažetih u nekoliko riječi i slova, bude draža komunikacija ova? Što ruka na papiru piše, to porukom duše odiše. Očekujem previše, ko još danas pisma piše ?
Ko uzme olovku u ruke  i sve na papiru kaže, ta pravila, danas ne važe?! Zaista sam Antuntun, neobične misli, neobičan um. Iako sve što rekoh nije ništa neobično, čak štaviše je logično. Da li se i ti ponekad osjećaš kao Antutun? Otkuda mi na um pao taj Antutun? Jednostavno dolutao iz sjećanja. Još u ono đačko vrijeme bi mi posebno draga ta pjesma. Znam da smo je recitovali na času. Danas mi je bila odlična poveznica sa temom o kojoj pišem.
Da li ponekad ljudi ne žele, ili ne umiju da te razumiju?
Vidim kako ima ljudi koji se ne uklapaju u određene šablone današnjice. Jer sve ti je danas po šablonima. Svi imaju svoje mjere, onda te mjere imaju svoje sraz- mjere. Svi nešto povezuju, i analiziraju  i tako iz dana, u dan. Imam jednu kutiju u njoj stanuju, divne sitnice, one su sjećanja, one su razglednice. U njoj zapravo čuvam svaki djelić ljepote, raznorazne uspomene i sve što stane.
Ništa tu neobično bilo ne bi da ta kutija nije mala. Od svega što napisah tek bi razglednica stala. Sve ono što osjetiš, dotakneš, zamisliš i vidiš, centrifugiraš kroz bubanj i sortiraš pa najljepše sačuvaš. Pa sve u kutiju staviš da te podsjeti i da ne zaboraviš. Ako i zaboraviš, kad kutiju otvoriš možeš da se podsjetiš. Možda si ponekad drugima čudan kao Antuntun, ali to su tvoje misli i tvoj um?! Drugima možda jasno nije kako neko nosi kišobran, a sunce grije ?! To je poređenja radi. Tebi je logično, drugima je neobično. No važno je čovjek biti, za drugo ne mari ono si što jesi to ne zaboravi.
Ne daj da te mjenjaju i poput gline oblikuju. Tako je, kako je, neobični ljudi se od običniih ne razlikuju!
Poruka posta: Razglednice koje te opisuju kao čovjeka su slike tvojih osjećanja. Sve što voliš, i jesi. Gdje god da putuješ, sve što si, sa sobom ponesi ?!
Slika koja slijedi je kreativni rad.
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav čitaoci!








Primjedbe

  1. Divan, prekrasan post!
    Kreativni rad je izuzetno lep, preslatka je kutijica.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Gđo. Snežana, Hvala Vam! Drago mi je da Vam se sviđaju post i kreativni rad. Srdačan pozdrav!

      Izbriši

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Čovjek sa neke druge planete

Kad se ljubav igra žmirke

Zvijezdana djevojka