Ambalaža snova

Pomjeri zavjesu od paučine, otvori prozore. U horizontali, nema vertikale.
Horizonti pred tobom su tvoj izbor. Vidiš ono što želiš, što proizvedu misli koje ti putuju u glavi.
Kao da smo eksperiment, pa smo otuđeni i prilagođavamo se virtualnim svjetovima. Konstruisanim samo za nas. Kao da nemamo osjećaje, neko ih je izbrisao. Skupljamo po kontejneru emocija, mrvice i ambalaže naših lutanja. Možda nađemo nešto što je ostalo, a upotrebljivo je? Može da nas spasi, da nahrani gladne duše. Nema osmjeha, nema ljubavi ni trag joj se ne nazire. Sve je samo privid koji ukazuje na uzaludno traženje. Da li je sve ovo simulacija, jesmo li prevareni? Je li ovo još jedan zadatak? Ako jeste, onda prihvaćam da odigram do kraja?! Ako je ovo optička varka, još jedna u nizu zamka, onda prestajem da budem eksperiment ?! Izlazim iz ove kocke i ovog virtualnog svijeta od prašine, neću da budem dio ljudske taštine. Pobunjenikom me nazivate, to mi nije ime.
Dovoljno dugo sam ovdje, poznajem sve ono čemu ste nas naučili. Neke lekcije naučili smo sami.
Ne vjeruj nikome ni kad ti pokaže svijetlost, a ti si u tami. Ne idi za tim tragom, jer to nije izlaz.
Toliko poznajem vaše korake i unaprijed proračunate poteze. Vi ste šablon ponavljanja, tu ne pripadam. Na papirima ispisane su šifre pod kojim su upisana naša imena. Čitam ih, dešifrujem i bacam papire. Mi nismo kodovi, mi smo ljudi. Nismo mašine kojim upravljate, koje Vas bespogovorno slušaju, i uvijek izvrše datu naredbu. Bježim sa ruksakom na leđima, nešto hrane i vjerom koja me vodi. Prate me, ulazim u prostoriju sa mnogo vrata. Jedna su otključana, srećem ljude koji se skrivaju. Dio po dio otkrivam, iako još uvijek sumnjam da je sve dio projekta. Da se tek igraju i smiju se kako uzaludno tražim izlaz. Podsvijest me vuče natrag, ego zadržava, a svijest me tjera naprijed. Nju slušam i njome se rukovodim. Otvaram vrata i idem, sa dovoljno opreza. Smirenost, strah sve se prepliće u meni. Ne da mi da idem brže, već me usporava. No idu koraci, idu sami, naći će već izlaz. Odjednom se nađoh u totalno drugoj dimenziji, Podsvijest paniči, ego se podsmijava, a svijest miruje. A ja? Ja stojim i već unaprijed naučena analiziram sve oko sebe.
Pogledom uprtim u daljine, poput dvogleda vidim sve jasnije. Preda mnom stoji mladić na biciklu.
Kaže mi: Dobrodošla, ovdje si sigurna, ali ne možeš ostati, jednom se trebaš vratiti.
Drugi mladić u društvu mlade djevojke mi govori: Ti si projekt, obična simulacija!
Nisi stvarna, ti si eksperiment. Ubjeđuje mene i sve moje drugare, počev od podsvijesti, ega pa sve do svijesti. Kao da se prvi put to troje počinje razumjeti i slagati. Još mi treba da se i oni urote protiv mene! Ne, ne smijem sumnjati, sad kad pređoh toliki put. Jer čemu svi ideali, o slobodi, ako ih sama, sad i ovdje rušim? Možda se sad smiju ti ljudi što su nas htjeli ubjediti da ne postoji osmijeh, da nema ljubavi? Da smo tek siluete, sjene i projekti njihovih ideja?
Stani- rekoh sebi. To je ono što oni žele! Da misli preplave osjećaje, da ih potope. Oni žele da nas ubijede da je sve ovo virtualna igra i da smo ovdje tek prolaznici.
Sortiram misli, jednu po jednu, svaka nalazi svoj kutak i tu ostaje. Vraćam osjećaje, van njihove sam nadležnosti. Čujem kako mi jedan dječak govori: Jeste li gladni?
Jesam- odgovorih! Hrana koju sam imala bila mi je dostatna za ovih nekoliko dana koji su iza mene. I pitke vode mi ponestalo. Dođite poslužite se, reče. Nemamo mnogo, ali uvijek sve dijelimo.
Hvala Vam! Pridružih se vatri da se ogrijem i da nešto pojedem.Uzeh vodu i popih je. Okružena prirodom i ljudima koji imaju toplinu i dobrotu osjećam smirenost.
I onda, onda sam se probudila i shvatila da je sve to bio san. Odista san. No toliko stvaran da ne mogu opisati kako je sve izgledalo realno. Svaki djelić tog sna je meni djelovao kao da sam tu već mnogo vremena. Znam da su snovi poruke sortirane od proteklih vremena, skup dana iza mene.
Sve što je sortirano u mislima se reciklira, nadograđuje i iznova se  ponavlja, da bi mi našli pravo značenje sna. Svaki san ima poruku, ima značenje. Mi trebamo da ga odgonetnemo, tako sami sebe upoznajemo. Kažu da je san koji nisi razjasnio sa samim sobom, poput pisma koje si dobio a nisi pročitao! Sanjate li snove ili Vas snovi sanjaju? Pomislite li da ste nekad dio projekta, da je sve oko nas simulacija, a mi eksperiment? Ko zna, možda i jesmo? Jer često su linije sna i jave usko povezane, to su horizontala i vertikala čovječjeg uma.
PORUKA POSTA: Snovi su virtualne simulacije našeg stvarnog življenja. Realnost u nad realnosti. Horizontala i vertikala, misli i osjećaja! No lijepo je sanjati, bilo da spavamo ili da budni sanjamo! Jer snovi, koji su naše želje, često stvarnost postaju!
Slijedi slika, kreativnog rada inspirisanog ljetom.
Zapleteni snovi u mreži, plavo more, brodovi i ostrvo. Malo kartona, papira, poneki biser, morska zvijezda, sve to spojiš u cijelinu i nastane jedna slika.
Do sljedeće realno- nad realne priče: Veliki pozdrav čitaoci!

Primjedbe

  1. Pored mnogih od nas, snovi prolaze neprimetno. Ne i pored mene, ja ih zapažam - i svoje i one koji nisu moji. Za mene ne postoje tuđi snovi. Uvek volim da zastanem i poslušam kad neko pripoveda o snovima.
    Kad umreš u snu, umrla ti je smrt... Nisam opterećen snovima, smatram da su tu negde vrlo blizu jave - treba ih znati tumačiti... I, nikako nakon sna, ne treba pogledati u svetlost prozora, jer taj san će se odmah "raspasti"... Milena, mnogo pozdrava.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Pšotovanje! Gosp. Petrušiću,Hvala Vam na komentarima i pozdravima.
      Snovi su isprepleteni sa realnosti, jedno je sa drugim povezano. Zato upitah jednom čitaoce: Sanjamo li snove ili nas snovi sanjaju?
      Srdačan pozdrav!

      Izbriši

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Kaži šta osjećaš

U skerletu od ljubavi

Zamisli