Tragači međuprostora

Pronađoh, konačno pronađoh što tražih. Skriveno u prostoru, izgubljenih stvari. U odajama gdje sjećanja ne mogu da dođu. Pronađoh, kad pustih da se samo nađe. Lutalo je po prostranstvima i pustinjama. Tražilo je oazu i kap vode. Ne može se riječima opisati, ni pantomimom objasniti.

Nevidljivo je, bez oblika i boje. Neodređeno i nedorečeno. Sad, da me neko pita kako ga nađoh, ne znam ni da objasnim?! Kako da objasnim ono što nema oblik, a svugdje je oko nas? Ne vidimo ga, a kad bi zastali vidjeli bi!? To je neki međuprostor. Koji ne dozvoljava rastojanje među ljudima.

Sjećam se da je pirio vjetar, letjele su na vjetru note ispisane na papiru. Čula sam simfoniju, pod nebom. Nakon kiše pojavile su se zvijezde na nebu. Kao znak da kiše neće više biti, te noći.

No ipak sam nosila kišobran. Za svaki slučaj bolje da je tu. Vidjela sam nasmijane ljude, kako pjevaju i plešu. Tada pronađoh taj međuprostor. Nasmijah se, kako stvari mogu da se slože same od sebe.

Prava je umjetnost sačuvati taj prostor. Samo određeni ljudi posjeduju to umijeće.

Hodala sam polako, trčala samo da ga zadržim, i proslijedim među  ljude.

On je poput vjetra, poput sna ,rasprši se i nestane. On je naš vodič, mi smo njegovi eksperimenti.

Sretoh druge, rekoše za njih da su odabrani da ga traže. Ne osjetih se kao odabrana da ga tražim.

Jednostavno sam ga tražila. Govorila sam sebi, da iako ga ne pronađem neću tražiti u nedogled, pustiću, samo će doći. Tako je i bilo.
Ne možeš ga zatvoriti u kavez, zaključati ključem, jer prolazi kroz sve. Prkosi gravitaciji, teži ka levitaciji. Mudrije je od čovjeka.  A zapravo čovjeku želi pomoći. No ljudi imaju neke čudne i odbojne oklope. Tako da se poput zraka svijetlost odbije od njih i produži dalje.
Mi tragači ih nađemo. Iako nam zadatak nije lak. Rješenja istog su još zahtjevnija.
Naša planeta im je zanimljiva, vide u nama nepresušan izvor inspiracije. Kažu da je toliko različitosti među nama da svako od nas ima nešto posebno u sebi. Svi imamo naše priče, koje ponekad ne ispričamo upravo radi tih rastojanja. Kada se ta rastojanja premoste, ljudi pričaju svoje priče. A čovjek sumnja u njihovo postojanje, sve im to djeluje kao još jedna u nizu zavjera.
I sama pomislih da je tako, no uvjerih se da nije. Demantovali su naša uvjerenja, jer su dozvolili da ih vidimo. Naravno učinili su to sa razlogom. Jer ostati nevidljiv, nije bilo riješenje.
Iz tog razloga odabrani su određeni ljudi iz raznoraznih oblasti, počev od znanosti umjetnika, istaknutih ličnosti, pa sve do najobičnijih ljudi. Nađoh se među njima, tek kao obični čovjek.
Moj zadatak je bio da određenoj grupi ljudi vratim taj izgubljeni prostor. Kako bi se srušili mostovi i zidovi među njima. Naravno lakše je bilo naći međuprostor, nego ljude ujediniti.
Oni su to znali, zapravo sami ne bi niti mogli mnogo učiniti. Zato im je bio potreban neko od nas ljudi. Ne, nisu to nikakvi vanzemaljci da se razumijemo. Rekoh Vam to je nešto nevidljivo.
Ne nije to ni iluzija. To postoji među ljudskim bićima, svi ga imamo, samo ga odrastajući izgubimo. Ostavimo negdje na putu, naših izbora i skretanja u raznim smjerovima.
Ono se umori da nas prati i sluša naše razloge sa kojekakvim izgovorima.
Zašto ne volimo sebe, jedni druge? Zašto se povlačimo u sebe svaki put kad osjetimo prijetnju?
Zašto se uvučemo u naše kućice poput puževa? Slobodu, smatramo kao ropstvo, koje zapravo ne postoji! Bježimo kad ne treba, plačemo i smijemo se kako ne osjećamo, ili onako kako nas drugi usmjere, a ne idemo kako želimo? Svi mi osjetimo nedostatak tog prostora među nama.
U prolazima kad se sretnu ljudi osjete na trenutak neku toplinu, u hladnim emocijama kojim odišu dok gradom prolaze. To je taj međuprostor. Ko zna možda ste baš Vi tragači?
Svi smo mi negdje u potrazi za tim prostorom koji nema rastojanja među ljudima.
Dragi čitaoci ovo je još jedna naučno- fantastična priča, sa primjesom realnosti.
Svaka sličnost sa stvarnim događajima je itekako moguća.
Pripremih jedan kolač prije nekog vremena. Fotografisala i memorislala sliku. Recept slijedi.
Čoko,koko, loko kolač
Potrebni sastojci:
Kora:
-5 bjelanaca
-200 gr šećera
- 100 gr kokosa
- 100 gr brašna
- 1 prašak za pecivo
- 2 - 3 dcl mlijeka za natopiti koru
Krema:
- 5 žumanaca
- 1 puding od vanilije
- 2 - 3 kašike brašna
- 500 ml mlijeka
- 8 kašika šećera
- 220 gr margarina
- malo šećera u prahu
- 1 vanilin šećer
- 4 - 5 štangli čokolade
- 2 šlag pjene
- 250 ml mlijeka
Priprema:
Prvo polupamo jaja, odvojimo bjelanca i žumanca. Bjelanca stavimo u posudu i počinje priprema kore. Mutimo mikserom, postepeno dodajemo šećer. Kada se sve sjedini, onda ostavimo mikser sa strane i uzimamo kuhaču. Lagano dodamo kokos i laganim pokretima ga izmiješamo sa bjelancima.
Na kraju dodamo brašno, prethodno pomiješali sa praškom za pecivo.
Sve lijepo sjedinimo i izlijemo u prethodno podmazan i brašnom posut pleh. Stavljamo u već zagrijanu rernu i pečemo 15- 20 minuta na 180 C. Kad je kora pečena, i malo se prohladi vadimo je iz tepsije i prelijemo sa zagrijanim mlijekom. Kora ide na odmor. Mi vrijedno nastavljamo pripremu kreme.
Na šporet stavimo šerpu, u koju smo stavili 400 ml mlijeka. Od preostalih 100 ml mlijeka odvojimo 6 kašika i razmutimo puding sa 3 kašika šećera. Ostatak mlijeka dodamo u žumanca i mutimo.Dodamo 3 kašike šećera i 2 kašike brašna. Onda puding spojimo sa umućenim žumancima. Djeluje kao cijela komplikacija, no budemo se mi snašli. Sve dobro umutimo. Uzimamo pjenaču i mlijeko već skoro da kuha. U mlijeko izlijemo smjesu i mutimo brzo da se ne bi stvorile grudice. Kada smo skuhali kremu ostavimo je da se ohladi. Pokrijemo šerpu prozirnom folijom da se ne stvara korica. Povremeno promiješamo. U međuvremenu umutimo margarin sa malo šećera u prahu. Kad se krema ohladila dodamo margarin i sve lijepo sjedinimo mikserom. Otopimo čokoladu, malo prohladimo i dodamo u kremu. Opet, miješamo. Kad se sve sjedinilo, idemo po koru. Namažemo kremu preko kore. Kokos već miriše. Preko kreme dodamo umućeni šlag. Uživajte u okusu! Prijatno! Slijedi slika!