Zalutali u noći

Jedna noć, jedna priča, na granici realnosti, i iluzije. On Lutalica, ona Neobična.
Sreli su se te noći i tako je nastala ova priča.
Tišina i prašina oko nas. Ko si ti, ko sam ja? Otkud mi na raskrsnici vremena?
Noćas ćutimo zajedno. Ruka ka ruci da razumije i podrži, samo pogledom kaži mi.
Mi smo dva slijepa putnika na brodu iluzija. Zalutali u samoći došli smo u ovaj napušteni grad.
Ljudi prolaze, oni nas ne primjećuju, oni nas ne vide. Ti si neko dalek u mislima, ne mogu ih pročitati, ne brini razumijem, noćas ćemo ćutati. Ne to nisu suze u očima ni osmjeh na licu, ne to je nešto više. Ne možeš pročitati šta mi na duši piše. 
Tu na klupi vremena sjedimo pored ulične svjetiljke, gledamo u prolaznike. Oni nas i dalje ne vide.
Jedan mladić i jedna djevojka sjede na klupi. Pored klupe ulična svjetiljka, ispisana poruka na dva parčeta papira. Lutalica je uzeo jedno parče papira, Neobična drugo. Na poruci je pisalo sljedeće: Vi niste slijepi putnici, niti je ovo brod iluzija. Niste ni zalutali u noći, niti ste izgubljeni u samoći. Čitajući ovu poruku vidjet ćete da ste ovdje sa razlogom.
Imate jedan zadatak, za koji ste odabrani onog trenutka kad ste sjeli na ovu klupu. Naime trebate prepoznati među ljudima, one koji su enigma. Izvana su potpuno obični, a u duši su neobični, nesvakidašnji. No trebate dobro procijeniti, jer ponekad ljudi znaju sakriti prava osjećanja. Onda pronađite nekog  ko ima, ono što drugi nema, a u potrazi je za tim. Kad pronađete kariku koja jednom nedostaje, Vi je spojite sa drugom. Tako ćemo napraviti ne iluziju, već stvarnu sliku. Onda ih zamolite za zajednički ples. To je Vaš zadatak. Sretno! Inače Lutalica i Neobična su bili dvije potpuno različite osobe. Svako od njih je imalo svoj način kako da prepozna ljude, i još pritom da prepozna i ono što im nedostaje.
Ona reče: Mi nismo ovdje radi nas, već radi ovih ljudi koji prolaze pored nas.
Ovdje smo sa razlogom i naše različitosti ostavljamo po strani.
U pravu si - odgovori on.
Prvo su primijetili djevojku koja je išla sama, zamišljena i pomalo sa tužnim izrazom lica. Na trenutak bi se osmejhnula. Prepoznali su u njoj, ono nešto. Sa druge strane se približavao mladić, vedar i nasmijan, no ipak bio je sam. Prišli su im i rekli: Ne pitajte nas ništa, jer objašnjenje ne postoji!
Molimo Vas za trenutak vremena u ovom Univerzumu u kom živimo. Taj trenutak vremena će lagano teći, svijet se neće promijeniti, ako nekoliko minuta odgodite svoje obaveze.
Ta mlada djevojka pomalo povučena i mladić siguran u sebe. Opet dvije suprotnosti? Naizgled tek!
Zapravo su bili veoma slični. Jer se u njihovim očima ogledala dobrota duše koja je plijenila.
Sijala je takovom svjetlošću, da je nadjačala i svijetlost ulične svjetiljke.
Ostanite sa nama- rekoše im dvije zvijezde vodilje. Dok mi tražimo još dobrovoljaca, u ovoj nadasve čudnoj, ali jednako čarobnoj noći.
Tražili su pogledom i ugledali dvoje djece kako idu sami ulicom i vuku za sobom kolica. U kolicima je bilo nešto hrane i odjeće. Sa druge strane dolazio je mladi bračni par. Sretan i nasmijan, no pomalo sjete se moglo vidjeti kako nazire iza tih osmjeha, skrivena negdje duboko unutar duše ocrtavala se, i u njihovim očima ostavljala vidljiv trag. Priđoše i njima, te, im na isti način sve objasniše. Ugledaše beskućnika, kako mu ljudi ubace u šešir nešto sitnih novaca, dok svira gitaru sa već dotrajalim žicama. Njegov glas je donosio neki mir. Pored je prolazio jedan čovjek i nije obratio pažnju, niti je čuo melodiju praćenu izuzetnim glasom. Bio je zamišljen i odsutan. Prišli su, i njima i rekli im isto. Onda su sreli jednu gospođu, sa tako vedrim osmjehom i pozitivnim duhom, njoj u susret je išao jedan gospodin, pomalo tajanstven i odsutan mislima. Nedugo zatim, ulicom je  išla djevojčica, sama i sa suzama u očima koje nije mogla sakriti.
Prema njoj je išlo mnogo djece sretne i nasmijane. I njih zamoliše da odvoje svoje vrijeme i odgode sve na nekoliko minuta. Lutalica i Neobična zamoliše beskućnika da odsvira i otpjeva nekoliko pjesama. Te karike su spojili i napravili lanac. Rekli su im: Vrijeme je za ples.
Upoznajte se dok budete plesali, ispričajte Vaše priče jedni drugima. Nakon tog dođite do nas.
Lutalica i Neobična su gledali kako svi plešu. Ćutali su i razmišljali o svom zadatku. Iluzija se pretvarala u stvarnu sliku. Tako su mladić i djevojka pronašli jedno u drugom srodne duše, dječak i djevojčica su odrastali u domu, mladi bračni par nije imao svoje djece. Te su odlučili usvojiti djecu.
Beskućnik je pronašao svog nećaka, to je bio gospodin koji nije čuo muziku ni pjesmu i koji ga je pozvao u njegov dom, da tamo živi.
Starija gospođa sa mnogo vedrine i onaj tajanstveni gospodin su nekad davno jedno drugom bili simpatija. I sreli su se nakon mnogo godina. Djevojčica koja je bila sama i sa suzama se konačno smijala dok je plesala sa novim drugarima. Ona je živjela u trošnoj kući sa roditeljima, i niko nije htio da se druži sa njom. Zato jer je bila siromašna. No djeca su im ponudila jednu kućicu za stanovanje.
Svi se zahvališe njima dvoma, što su prepoznali ono nešto u njima i spojili ih. Svi su se razišli a oni su ostali sami. Tad mladić zamoli djevojku za ples pruživši svoju ruku ka njenoj. Svi su večeras plesali osim nas - reče on! I djevojka pruži svoju ruku ka njegovoj. Muzika je dopirala iz daljine, tamo negdje čula se pjesma, koju je svirao čovjek koji je prije nekog vremena bio bez doma, a sad ga ima!
Mladić upita djevojku: Ko si ti?
Na šta ona dogovori: Ne traži me u pjesmama, tamo me nećeš pronaći, nema me,u filmovima ni na slikama. Ja, ja sam izmišljeni lik i postojim samo u ovoj priči!
Djevojka uzvrati pitanje: Ko si ti?
Na šta on odgovori: Ja lutam, ne možeš mi pronaći tragove. Ne traži me, u pričama, ni u vremeplovu,
ja sam izmišljeni lik, postojim samo u ovoj priči!
Imam još jedno pitanje- reče mladić!
Ako smo ti i ja izmišljeni likovi, kako ćemo se opet sresti?
Ona mu odgovori: Kad god neko pročita ovu priču, mi ćemo se opet sresti!
Onda im priđe čovjek sa gitarom i reče: Prepoznali ste u ljudima, ono što niste u sebi, i jedno u drugom! Dragi moji, Vi niste izmišljeni likovi, ove priče!
Vi ste stvarni, i zapravo ste Vi glavna karika u lancu. Jer da nije bilo Vas ostale karike bi i dalje svijetom lutale u potrazi, Vi ste ih spojili! Sve što ste vidjeli, nije bila iluzija, već stvarnost!
Ostavili ste po strani vaše želje da biste drugima pomogli.
Lutalica i Neobična pogledaše jedno u drugo sa mnogo topline u očima.
Vi ste spojili druge, mi smo spojili Vas- reče starac.
I tako kroz noć uz zvuke gitare nastavljaju svoj ples Lutalica i Neobična!
Ostaju klupa i ulična svjetiljka kao svjedoci dobrote i ljubavi!
Poruka posta:: Na raskrsnici vremena i Univerzuma u kom živimo, nađite vremena, trenutak odvojite, i vidjet ćete sve ljepote ljubavi !
Dragi čitaoci, zastanite na trenutak i pogledajte oko sebe.Vidjet ćete ljubav ima je.
Učinite dobro djelo za druge, možda negdje, i nekad sretnete ono što tražite.
Veliki pozdrav! Slika je preuzeta sa interneta!









Primjedbe

  1. Pročitah priču i zastadoh zanemela pred ekranom.
    Priča je prekrasna, pouka odlična.
    U poslednje vreme zaista sve češće, kad se nađem u nekim situacijama, gde svi žure, kažem: "Ne, ja nigde ne žurim, izvolite!"
    Kao da sam već pročitala priču.

    OdgovoriIzbriši
  2. Pročitah priču i zastadoh zanemela pred ekranom.
    Priča je prekrasna, pouka odlična.
    U poslednje vreme zaista sve češće, kad se nađem u nekim situacijama, gde svi žure, kažem: "Ne, ja nigde ne žurim, izvolite!"
    Kao da sam već pročitala priču.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Gđo. Snežana Hvala Vam na lijepim riječima, i što ste ponovo podijelili priču koju napisah.
      Drago mi je da Vam se svidjela. Čovjek , treba zastati i usporiti. Pogledati oko sebe i polako nastaviti put laganim koracima. Veliki pozdrav!

      Izbriši

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Čovjek sa neke druge planete

Kad se ljubav igra žmirke

Zvijezdana djevojka