Škrinja, švelja i špajz

Prelistavam stranice, apstraktni potezi olovke, utkani u svaku riječ. Tražim leptire u vrtu iz snova. Tulipani procvjetali, bršljan oko njih. Zarobljena između prolaza, izgubljena u vremenu koje teče. Stojim, dakle postojim. Kao hipnotisana, izgovaram riječi koje neko šapuće. Zaleđen pogled, suzama zabranjen pristup. Trebam malo topline da otopim led.  Osmijeh skriven kao za inat odlutao. Trebam ga kao saputnika, priznajem ne mogu sama!  A ipak biće tako, tako da ću sama naći način, naći izlaz. Nađem ga tako kad osjetim da je trenutak da probudim dijete u sebi.  Revolucionarni buntovnik, hoće van iz zamračenih odaja. Traži svijetlo u tunelu.  Uskoro dolazi voz, valja putovati u njemu. Dođem do stanice i uvijek ga pustim da prođe. Kao, ovaj put neću, ne dam mislima da budu dirigent u orkestru duše. Ne, ovaj put ću uspjeti i krenem na stanicu. Uzmem stvari prva stepenica, a onda se sjetim da nemam kartu, nemam odredište. Ostajem, voz kreće. Tako lako odustaj...

Ponekad tužna, ponekad sa osmjehom na licu. Ponekad sretna, ponekad sjetna. Slijed nadasve logičan, a opet za druge sam čovjek neobičan. Sa ožiljcima na duši koji su poput bršljana pustili korijenje. Leptiri dolete dotaknu ljepotom dušu i donesu boje, u odaje moje. Da li sam pustila da teče vrijeme ili ono podsjeća mene na promjene? Priča mi priču djevojka jedna koju sretoh u, ulici. Nešto malo prije no, što ću je sresti čula sam njoj upućene riječi. Prolazio je ulicom jedan mladić i reče joj: Joj što si ružna! Ona nastavi sa blagim osmjehom na licu, nekad je bila tužna, kad bi joj rekli te riječi, znala je plakati i pobjeći. No, produžila je dalje, poslije takvih riječi ožiljak ipak ostaje. Reče mi da tako već godinama traje. Pomislih kako joj je to mogao reći, zapravo je i ne poznaje?! Oni vide samo, što vidjeti žele. Oni te etiketiraju, riječi ne biraju. Prišla sam toj djevojci, razumjela sam kako se osjeća. Pustila sam da kaže nešto, ako želi reći!? Nisam je htjela...

Grad spava, tek po neka lutalica u potrazi, ulicama prolazi. Na starom satu prolaze minute. Usne ćute, oči snene gledaju, u sjene neke, daleke. U jednoj ruci olovka  u drugoj list papira. Crtam linije po osjećanju i sjećanju. To lice dječaka iz tih vremena tek je sjena koju pamtim. Sad već odraslo lice čovjeka, meni daleka. Pamtim sve te crte karakterno različite. I olovka neće da sluša luta njeno srce i duša. Gumicom obrišem sve pa idem ispočetka, kao da to nešto znači!? Drhtavom rukom linije olovka povlači. Kao da iznova mogu da se prisjetim i osjetim taj pogled, sjaj u oku, tu emociju daleku? Suze bi niz lice da krenu. U trenu ugledah iz mraka to lice dječaka, sad čovjeka kako prilazi. Pored mene prođe i do jedne od klupa dođe. Sjedi tu, u mojoj blizini na istom rastojanju, u mislima na velikoj daljini. Ima jednu kovanicu, u ruci, na korak bliži je odluci. Svako od nas u nekom svom svijetu. Kako se stvari same od sebe, a sa razlogom isprepletu. Da li sam g...

U jednom prostoru vremena sretnemo ljude. Nekad obične, nekad odista neobične. U nekom drugom prostoru tim ljudima pokažemo put. Ili ga oni pokažu nama ? Proljeće je polako dolazilo, budilo uspavane sanjare. I proljetna kišica rominjala je po olucima počinje priču jedna starija gospođa. Pozorno slušam i zapisujem sve što mi pripovjeda. Tada sam srela tu neobičnu djevojku. Kupila je grančice na stazi njenog života.  Kažu kad sretnete nekoga na putu na kom se i sami nalazite, to su vaše staze života. Nakupila ih je u jednu korpu od pletenog pruća. Išla sam tik iza nje i posmatrala je. U trenutku je naišla na deblo drveta. Okrenula se ka meni i počela se vraćati natrag. Rekoh joj: Stani! Nemoj odustati kod prve prepreke. -To nije prepreka, već deblo koje ne mogu skloniti. - Dijete moje vjeruj mi, to je prepreka. -Ti vidiš tek deblo, ja vidim mnogo više. -Pratila sam te od samog početka na tvojoj današnjoj stazi života.  Jer svaki put kojim kročimo su na...