Ljudi nisu etikete, oni su ljudi

Ponekad tužna, ponekad sa osmjehom na licu.
Ponekad sretna, ponekad sjetna.
Slijed nadasve logičan, a opet za druge sam čovjek neobičan.
Sa ožiljcima na duši koji su poput bršljana pustili korijenje.
Leptiri dolete dotaknu ljepotom dušu i donesu boje, u odaje moje.
Da li sam pustila da teče vrijeme ili ono podsjeća mene na promjene?
Priča mi priču djevojka jedna koju sretoh u, ulici.
Nešto malo prije no, što ću je sresti čula sam njoj upućene riječi.
Prolazio je ulicom jedan mladić i reče joj: Joj što si ružna!
Ona nastavi sa blagim osmjehom na licu, nekad je bila tužna,
kad bi joj rekli te riječi, znala je plakati i pobjeći.
No, produžila je dalje, poslije takvih riječi ožiljak ipak ostaje.
Reče mi da tako već godinama traje.
Pomislih kako joj je to mogao reći, zapravo je i ne poznaje?!
Oni vide samo, što vidjeti žele. Oni te etiketiraju, riječi ne biraju.
Prišla sam toj djevojci, razumjela sam kako se osjeća.
Pustila sam da kaže nešto, ako želi reći!?
Nisam je htjela ništa pitati. Bila bi to pitanja koja bi imala prazne odgovore.
Pitanja koja se mene ne tiču. Prišla sam kao čovjek. Ćutanjem se nekad više kaže.
U jednom trenutku htjela je plakati, no, znala je da suze ostavljaju gorak ukus.
Pečat, koji je jači od riječi. Oni su odlučili, da ona nije lijepa.
Kakva mjerila u vremenu?
Slušala sam tu djevojku kako govori priču, priču koju danas mnogi dobro poznaju.
Osjetili su težinu takvih i sličnih riječi, koju su im uputili drugi ljudi.
Bez razloga, bez osjećaja.
Tog trenutka taj mladić bio je u društvu.
Želio je biti primjećen, skrenuti pažnju na sebe. Ostaviti utisak. Je li uspio u svojoj namjeri?
Jeste, oni uspiju povrijediti osjećanja. Sa godinama naučiš prihvatiti da si neobičan.
Ponekad ih mislima dozoveš na tvoj put.
Oni jednostavno osjete, nekako znaju kome će uputiti riječi.
Možeš plakati, to ih ohrabruje još više. Biti stijena koja prođe, u sebi zadrži sve, suze pusti kasnije.
Ili proći sa osmjehom pored njih. To su njegove riječi, riječi jedne osobe, ne cijelog svijeta.
To se naučiš kroz godine. No, nekako opet iznova prolaziš iste staze.
Nisi naučila dovoljno, zato se uporno vraćaš.
Kažu da ljepota izvana, dolazi reflektujući se, iz duše.
Kažu, uvijek kažu nešto, zapakovano vještim trakama u poklonu koji su sami osmislili, i svi bi trebali to tako prihvatiti. Po mjerilima koje drugi određuju, bez da nas nešto pitaju.
Onda sam joj rekla: Vidiš li ono cvijeće?
-Vidim.- odgovori.
- Niti jedan od njih, nije isti. -Tako smo i mi ljudi različiti.
- Uvijek će biti onih koji će imati različita viđenja i mjerila drugih ljudi.
- Neki ljudi ne vide stvarne slike, već one koje im je projektovalo društvo.
Na osnovu toga određuju ko je lijep, a ko nije?
Mladić koji ti je izgovorio te riječi, je rekao više o sebi samom, nego o tebi.
On te ne poznaje, ali su tebi njegove riječi poznate.
U njima si prepoznala sve one riječi koje su godinama već urezane u sjećanju.
Svaki put kad ih čuješ oni pokrenu  iznova sve zatrpane emocije.
Naučila si kroz godine, da im se odupreš, da umjesto suza imaš osmijeh na licu.
No, sve to je potisnuto u tebi, i dok god to ne pustiš van, ono će te slijediti.
-Šta više mogu da uradim?
- Možeš sad i ovog trenutka reći da ti je dosta!
-Kako mogu u trenutku pustiti van iz duše sve ono što se taložilo godinama?
-Jednostavno je, iako za tebe izgleda komplikovano.
-Ti imaš neopisivi strah od suočavanja sa ljudima.
- Idemo ovako, preko puta nas u parku upravo sjedi mladić koji ti je rekao riječi.
-Krenućeš svojim koracima ka njemu. Bez straha, jer sad i ovdje je pravo vrijeme da se oslobodiš lanaca koje vučeš sa sobom. I jedino tako možeš nastaviti dalje, u suprotnom, ostaješ zarobljena.
-Ne mogu, ne, izvinite ali nemam hrabrosti.
-Ponekad je nema nitko, ali kako ćeš je imati ako stojiš, a svijet ide dalje?
-Ako se ne suočiš sa strahom, kako ćeš ga pobijediti?
- Oni će nastaviti po svom, sve dok im ti to budeš dozvolila.
-Zato idemo, tu sam uz tebe do jednog djela, dalje ideš sama.
-Jer jedino ti možeš reći ono što ti je u duši.
-Šta da mu kažem?
- Priđi mu i reci sljedeće: Ti si lijep.- A onda mu reci sve ono, što vidiš u njegovim očima.
Djevojka je kročila uz mene, mogla sam osjetiti strah koji je pokušavao da je slomi, čak na trenutak je željela odustati.
- Odavde dalje ideš sama.
Polako je prišla mladiću koji je sjedio sa drugovima. Dobila je neku snagu, skupila je hrabrost i stala pred njega.
- Izvoli, Ružno pače, poznajemo li se?
- Ne poznajemo se.
-Onda šta tražiš ovdje?
- Želim ti reći da si lijep.
Ostatak društva, zajedno sa mladićem smijao se cinično djevojci i njenim riječima.
-Svjestan sam tog, bez da mi to ti kažeš!
- Još nešto imaš za reći?
-Da, imam!- Ti si neko ko se skriva iza maske, da ne bi bio sam.
Zapravo si usamljeniji nego što želiš priznati, a okružen si ljudima.
- Dobar si čovjek, lijep si onoliko, koliko i tvoja duša.
A znam i osjetim da si dobar čovjek.
- U tvojim očima vidim, strah, strah od tog da nećeš biti prihvaćen. Da, ukoliko nisi u većini, ostaješ u manjini. Pa se stapaš sa mišljenjima ljudi. Osuđuješ druge ljude, stavljaš im etikete, bez da ih poznaješ. Prolazio si pored mene, i rekao da sam ružna. Nisi svjestan težine tvojih riječi.
Ne znaš šta mi se događa, ne poznaješ moj svijet. Možda sam u tom trenutku bila tužna, pa su tvoje riječi ostavile još veći trag? Zapravo ne znaš, da već odavno slušam riječi koje mi upućuju godinama, a ti si to rekao danas. Sad zamisli da to rekoh tebi ja? Znam da bi se nasmijao, ali u dubini duše ne bi ti bilo svejedno. Tu je razlika među nama. Ti si meni rekao da sam ružna, ja tebi da si lijep.
Ja ne gledam ljude kako izgledaju, već kako se odrazi duše u očima ogledaju.
Ja ću nastaviti dalje svoj put, pustila sam da sve ono iz duše ide vani i evo upravo plačem, vidiš mi suze. Postigao si što si htio. No, evo suze mijenjam u osmjeh.
Zapravo si mi mnogo pomogao. Hvala ti!
-Kad budeš sreo opet neku djevojku ili mladića i poželio im reći ono što si i meni, sjeti se da ti je duša lijepa, da ti je to neko rekao. Želiš li pokvariti sjaj u očima, da bi, pripadao većini?
-Želim ti sve najbolje, i pozdravljam tebe i tvoje drugove.
Ostatak društva je gledao bez da bi rekao jednu, jedinu riječ.
On je rekao: Izvini i hvala ti!
- Ne trebam izvinjenje, niti hvala. Dovoljno je da ne povrijediš nikoga ko nije po mejrilima koj ste odredili, da ne povrijediš nečija osjećanja. Toliko od mene, ostalo je na tebi.
Osmjehnula sam se i pomislila, ova djevojka ima hrabrosti, koju ni ja nemam.
Došla je do mene sigurnim koracima, sa osmjehom na licu.
- Hvala Vam što ste mi pomogli.
-Ne, drago dijete, nisam ti ja pomogla, ti si sama to uradila.
- Ja sam samo, bila podrška, vjetar u leđa.
-Ostani uvijek svoja, riječi ne definišu čovjeka, one mogu biti lijepe, mogu biti manje lijepe, ali ne mogu biti ti. Ti si ono što jesi, ne ono što drugi misle da jesi.
Pozdravih se sa djevojkom, ona nastavi svojim putem, ja koračajući gledah cvijetove, tako različite, a tako lijepe. Njihove latice su obasjane suncem. Ono jednako sija za svaki od njih, ne traži razlike među njima. Tako i ljudi ne bi trebali imati kategorizaciju drugih ljudi.
Ne bi trebali odlučivati ko je lijep, a ko nije. Nemaju to pravo, iako sebi često daju za pravo da etiketiraju čovjeka onako kako oni misle da treba!
Budite svoji, nije lako, zaista nije. Vjerujem Vam. Uvijek postoje dobri ljudi, vaši vjetrovi u leđa.
No, ipak znate da većinu toga treba da uradite sami. Ali kad osjetite da ne možete, potražite nekog ko će vam pomoći. Onda kad vam dobri ljudi pošalju vjetar, budite hrabri i naprijed samo.
Vi to možete! A, ako ipak pomislite u sebi da ne možete, ne odustajte?! Pišite meni, ako Vam treba pomoć?! Slobodno recite šta Vam je u duši, zamijenite suze osmijehom!
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi čitaoci!












Primjedbe

  1. DIVNO. Jedan splet ljubavi umetnut u pitanja i odgovore i napore duše koja luta za istinom... A spoznaja da je čovek ponekad nemoćan, a razlike koje mnogi i ne vide, a ljubav neuzvraćena, a napor da lutanja najzad prestanu??? Odgovori su tu, kao pahulja kristala ili snega, u zimu na dlanu nekom...toplom i voljenom... Hvala Vam puno, Milena! Pozdravi sa nadom za bolje...Iskreno!

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Poštovanje! Hvala Vam,na lijepim riječima. Prepoznali ste suštinu poruke poslane kroz riječi!
      Pozdrav!

      Izbriši
    2. S poštovanjem, hvala Vama za divne radove! Pozdrav!

      Izbriši

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Čovjek sa neke druge planete

Kad se ljubav igra žmirke

Zvijezdana djevojka