Škrinja, švelja i špajz

Dan 156... Ovdje dani kao da preskaču vrijeme. Vatrena kugla se okreće oko moje glave, kao da skenira sve podatke o meni pa ih odašilje nekome. Stoji čovjek tu ispred mene. Stvaran koliko god razum govorio da on nije tu. A kako nekako sanjarim onda mogu posebno da osjetim sve ono što bi htjeli sakriti. Oni znaju da postoji neko ko ih može otkriti. O ne, nisam ja ta. Samo sam im zamku postavila. Ma nije to čak ni zamka samo mala optička varka.  Čovjek nastavlja da priča nepoznatim jezikom, crta simbole na zemlji, pruža mi ogledalo.  U ogledalu vidim znak na mom licu. Podudara se sa onim što je nacrtao tankom grančicom drveta na zemlji. Znam da trebam ostati skoncentrisana na drveće bez listova. Ono je poenta mog posjeta. Meni je sve pomalo mutno u mislima, ali se razbistri poput vode.  Ti krugovi od kamena što bacih sa ramena napraviše niz. Ćutim... u meni se riječi govore same. Opreza nikad dosta u ovom svijetu koji sada ide nekim drugim tokovima. Čekaj... ov...

Dan 155, pišem prvi put po papiru neka zapažanja još jednog  24-sata dugog dana. Sve što zapišemo oni mogu pročitati. Postoji jedna soba gdje se čuvaju svi naši podaci i kretanja. Ne samo ovih dana, već godinama unazad. Ne, ne pišem dnevnik, ne živim u doba sjećanja, živim u sadašnjem trenutku. Ista rečenica kao uvod, rečenica koju izgovaram na glas. Ovo nije svijet koji poznajem, ne nikako, jer svijet  nije isti. Nije on isti niti jedan dan. Pišem je jer pokušavam sebi nekako ovu rečenicu urezati u pamćenje. Izrezali su nam misli, kao kolaž papir i na bijeli papir dodali boje koje sad nepomično stoje. Prekrojili su naša sjećanja dodali po želji šta su htjeli. Sve je još uvijek tu negdje nisu nam ih oduzeli. Čini se pomalo zbrkan taj red (bolje reći nered) u našim glavama. Nema ovdje odabranih heroja koji će spasiti svijet. Niko rođen i predodređen da nas povede i spasi od ostalih i nas samih. A odrastao je negdje kod nekog mentora koji ga je godinama podučavao i...

Noćas inje pada, a mi smo na krovu ovog nepoznatog, a dobro poznatog grada. Gledam mojim očima te tvoje sanjive. U zagrljaju tvome mogu da se slome, sve tuge u meni. Govoriš mi: Kreni... Krenula sam, onako kako umijem i znam. Skupila sam u šake sve oblake. Čuvam ih, pričam im priče da spavaju, ne bih da ih budim. Jer krenuće kapi kiše po našim kabanicama. Naći će taj jedan razašiveni šav, a mi nosimo taj kišobran. Sakrili smo lica ispod kišobrana i kabanica. Njihovi laseri su okrenuti prema meni. Ne diraj te nakupine izazvaće ruševine. To su knjige složene nikad otvorene i ostaju zatvorene. Zašto ti je toliko stalo da pročitaš te ispisane redove? Na policama minulih dana, svaki list knjige, jedna je rana. Ti tražiš put koji vodi preko trnja, do osmijeha na mom licu. To trnje ožiljke ostavlja, moja daljina ti se suprostavlja. Ne otvaraj ta vrata gdje tuge spavaju. Ni one put do mene više ne znaju. Kažeš mi: Ustani... Ustala sam, na cipelama mojim teški okovi. Njih...

Čuješ li, nečujno nije samo se ućutalo i vješto se krije?! To je statika, javljaju da je nestala romantika. Stator je statičan, rotor je u obrtaju. Ljubavi nestaju, romantike prestaju. Obrtni momenti tih hemijskih akcija samo su reakcija. Ali romantike nema. Da li je negdje poput odjeka tišine? Ili je postala dio prašine na uglovima naših zidova? Znam nije nevidljiva, samo ne želi da nama bude vidljiva. U zagrljaju prošlog vremena zarobljena. U kapi jednoj na usnama se zaledila. Dodirom ruke istopila. Sa čašom vode se stopila. I dok se pitamo po čijim mislima skitamo, znamo da smo stranci u noći, za stolom nepozvani gosti.  Kupi dvije karte za bioskop, posmatraj zvijezde kroz teleskop.  Pripremi večeru uz svijeće i zapiši riječi na parčetu papira dok gitara svira. Onda pusti neki film da teče, vani je tako fino veče. Dok svijeća dogorijeva, romantika progovara. Pusti muziku preko starog gramfona, priguši svijetlo, upali neku lampu. Pronađi tebi drage ruke u mrak...