Škrinja, švelja i špajz

Ovaj svijet je u mašini dao krila taštini. Zatvorio vrata, sagradio kule od vjetrova. Sunčev sat i vjetrokaz znaju prolaz. Postoje rijetki koji nisu odustali, već su ostali i drugačiji postali. I zato ne brini, nismo jedini. Znaš li ti, znam li ja, ko smo mi? Ljudi u zabludi. I znamo li gdje smo? Ovdje na planeti Zemlji u nekoj ravnoteži koja bježi. Osmijeh kao ulaznica za projekciju života koji se poput poklona zamota. Pa kad odmotaš htio bi ponovo isti da zamotaš. I iznova otvoriš pa da se iznenadiš. Bačena je lopta što u krug ide. Sakrij suze, njih ne treba da vide. A lopta? Lopta kao lopta, ona ide. Krugovi ciklični, mi ljudi statični tačni kao sat i kad vrijeme mijenjaš. Zaboraviš sve što znaš, eto tek tako da te ne sjeća na neka davna proljeća. Budi se... Nije ovo san, ovo je još jedan dan. Navike iste ponavljaš zašto je tako ni sam ne znaš. Opet spavaš ideš ulicama poput mjesečara. Ko ti vrata zatvara dok ruka ključem bravu otključava? To ne znam, znaćeš sam...

Sjećam se, znam da se i ti sjećaš, uvijek tu uspomenu ostaviš da je popraviš. A onda... Čitaš pismo, vratiš se u krevet i praviš se da spavaš. Sanjaš... Kad san neće da te posjeti, uzimaš novine i onda... Okreneš ih naopako jer ti voliš da ih čitaš tako. Eto tek onako. Pogledaš na sto, doručak miriše, muzika iz radija inspiriše da tvoja ruka nešto napiše. Druga ruka uzima šolju i pije topli čaj. Za dobro jutro od tebe za mene zagrljaj. Na dvopek staviš maslac i marmeladu. Iz džepa na sto čokoladu. Mislima si već u tramvaju. Putuješ, dan danuješ. Na kojoj adresi stanuješ kad u ljubav vjeruješ? Košulja od pamuka, kravata oko vrata uvijek ti smeta, jer voliš kad je nema. Šta ti je duša rockera? Odijelo i sako, iz navike obuješ patike, ubaciš trenutke romantike. Samo tebi mogu tako da se nasmijem, tim tvojim sitnicama koje u tebi postoje. Metrički prostor u skupu elemenata. Postavljamo izrezane slike iz novina na vrata, pravimo kolaže. Dodajemo perspektive, a onda radimo ...

Kad dani traju kao da si u beskraju. Kad se dijelovi spajaju i jedna cjelina postaju. Kad se vrata otvaraju, dolaze nove prostorije u kojim se prototip automobila krije. Nakon nekoliko mjeseci (jednako dugih kao godine) otkriveno je mjesto gdje se nalazila jedna garaža, opremljena kao laboratorija. S' jedne strane uredno složeni dijelovi  po nazivima, s' druge potpuni kreativni haos. Svako je imao svoj dio gdje je stvarao i od ideje u stvarnost pretvarao. U prostoriju ulazi čovjek  čije cipele odzvanjaju od ćoškove zidova i remete tok rada. Inače sve je usklađeno, svaki zvuk je melodija koja kreativno utiče na dva para ruku, a ovaj novi zvuk stvara nepoznatu buku. Iz sjene se pojavilo lice čovjeka. Na licu je imao velike naočale sa zatamnjenim staklima, da se ne vidi sve ono skriveno u očima. Dva inženjera o njemu su malo znali, ali su pretpostavljali da je on čovjek za kog su ovo čudo (koja zauzima centralni dio prostorije) upravo sklapali. On sam nije poznavao inžen...

Gitara preko ramena spakovana u futroli. Trzalica blizu žica, jer kad se sretnu moji prsti i žice nastaju akordi pomoću trzalice. Noćas tek posmatram, još ne sviram. Kad odlučim svirati, oni će znati. Ta gitara će da se čuje sve do mjesta koje mi je postalo strano. Toliko strano da se nakon toliko vremena ne znamo. Ovdje izvan haosa, najljepše vrijeme kad možeš doći su noći i jednostavno slušati kako zvuk tvoj ritam prati. Odlutati i ćutati... U sistemu brojeva, slika i simbola kartografski datumi unaprijed definisani. Crtam karte koje ne postoje, neravne površine na listovima papira. Detektiram misli od ljudi, toliko informacija, različitih relacija i kombinacija koje čujem. Jedino ovdje te iste misli mogu razaznati i onda ih poslati da se vrate onima koje prate i u snovima. Jedna po jedna sijalica se gase u tim blokovima zgrada, svi lagano tonu u snove. Mene noć zove da budna ostanem, do svi spavaju akordi će da putuju. Posmatram, futrolu otvaram. Uzimam gitaru i puštam ...