I zato ne brini, nismo jedini

Ovaj svijet je u mašini dao krila taštini.
Zatvorio vrata, sagradio kule od vjetrova.
Sunčev sat i vjetrokaz znaju prolaz.
Postoje rijetki koji nisu odustali, već su ostali i drugačiji postali.
I zato ne brini, nismo jedini.
Znaš li ti, znam li ja, ko smo mi?
Ljudi u zabludi.
I znamo li gdje smo?
Ovdje na planeti Zemlji u nekoj ravnoteži koja bježi.
Osmijeh kao ulaznica za projekciju života koji se poput poklona zamota.
Pa kad odmotaš htio bi ponovo isti da zamotaš. I iznova otvoriš pa da se iznenadiš.
Bačena je lopta što u krug ide. Sakrij suze, njih ne treba da vide.
A lopta? Lopta kao lopta, ona ide.
Krugovi ciklični, mi ljudi statični tačni kao sat i kad vrijeme mijenjaš.
Zaboraviš sve što znaš, eto tek tako da te ne sjeća na neka davna proljeća.
Budi se...
Nije ovo san, ovo je još jedan dan.
Navike iste ponavljaš zašto je tako ni sam ne znaš.
Opet spavaš ideš ulicama poput mjesečara.
Ko ti vrata zatvara dok ruka ključem bravu otključava?
To ne znam, znaćeš sam, kad pogledaš i onog trena kad prestaneš da spavaš.
Ti sanjaš...
Sanjaš ljubav, sanjaš sreću i mnogo se puta na raskrsnici sretnu.
Ti opet kažeš, ići za njima neću.
Inat u tebi vraća na iste staze kojim koraci tvoji prolaze.
Znaš li gdje se nalaze sve one tvoje ljepote koje imaš, zašto ih skrivaš?
Znam čovjek si i ponekad bježiš, samo da si što dalje, tome težiš.
A u sebi želiš tu ljubav sa nekim da podijeliš.
Samo pusti riječi i jednom ih reci.
Ne zapisuj sve i ne opisuj u nedogled. Dovoljan je samo pogled.
Pogledom se sve kaže, nije potrebno da se na vazi važe. Uvijek se nađu duše koje se traže.
Pusti da vasiona sve slaže, ti budan budi i znaj svi smo mi samo ljudi.
Krećemo rano dok ptice još nisu napustile sklonište.
Pratićemo sjene koje šalje drveće.
Naučila sam svaki djelić ovog prostora skrivenog iza zastora gdje je predstava.
Znaš, ima jedna ostava gdje živi postava u muzeju eksponata.
Neobični likovi, kao lutke su kad ih gledaš i onda postanu ljudi.
A ti se pitaš jesi li u zabludi? Kažem ti ne budi.
U prašnjavom muzeju posmatraš i uočavaš.
Jesi ovdje, ili negdje gdje misli prave gnijezda za ptice koje se ne boje leta?
Neobična instalacija od drveta i grančica.
Imaš osjećaj kao da si na krovu svijeta i tako blizu leta, izvan dometa.
Granica nizova bez televizora, ispred tebe imaš samo ljepotu prizora koje odašilje priroda.
I ne postoje antene koje pomjeriš da novi program otkriješ.
To je frekvencija koja se događa uživo i ne reprizira.
Treptaj u jedinici vremena, oscilacije u sekundama.
Svaki tvoj pokret je preokret u priči. Znam tebi ovo na tvoj život ne liči.
Kad se probudiš poželiš da taj san nije ovaj dan koji sad prolaziš.
Ideš u krug, a u trougao dolaziš. Vjerujem ti da se ne snalaziš.
Ne možeš ni da pretpostaviš gdje si bio i gdje se nalaziš.
I dok minute otkucavaju na satu ti si u sunčevoj rotaciji.
Planetarij je mjesto u kom boravim često.
Vidim simulaciju nebeskog svoda koja se projektuje.
Zvijezdama posuto nebo i razasuto ono nešto u ljudima.
Orbitala elektronskog oblaka, na tabli oznaka kao poruka.
Pogledaj kroz teleskop čudan je planeta sklop.
Treba čovjek biti filantrop. Ravnina ekliptike, prilike i neprilike, ti znaš svoje navike.
Kad ti plan sleti na dlan, neću ništa da te pitam, jer poput tebe skitam.
Stojim na ulici olovka u mojoj ruci, gust je zrak i pada mrak, gdje se skrio oblak kao znak?
Možda kiše biti neće, ko točak okreće? Oblik diska blizu krugu, panorame vidljive njihove igre  predvidive. Taktni signali koje su nam odaslali. Kombinovana logika između registra.
Pitaš: Šta nam je činiti?
Svijet ne možeš mijenjati, pusti muziku i počni pjevati, neko će da se pridruži, neko da produži.
Pleši na kiši ako počne padati, ja ću olovkom pisati.
Uvijek kažu nešto ljudi, ovo je stvarnost, tu budi.
Iz muzeja izlaze eksponati, ti samo ritam prati. Konfuzije i iluzije ništa ti jasno nije.
Pazi na orijentaciju u prostoru i održavaj gravitaciju sad pravimo rotaciju.
Nakon rotiranja kreću sortiranja, nalazimo se u središtu planetarija.
Poluloptasti ekrani, sjedišta u vidu koncentričnih krugova. Tebi se ne ide iz trougla.
Na stolice sjedamo prema ekranu gledamo, zvjezdano nebo, oko nas sjede iz muzeja ljudi.
Ti bi da te neko iz ovog sna probudi. Gledaj planete kojom se brzinom kreću i poput ljudi se sretnu.
Gledajmo očima ljepotuVasione i planete dok oko njih lete komete.
Neka sve ljude potsjete da se ljepote prirode i ljubavi, ljepotom duše osjete.
Ko smo? Mi smo oni koji su prošli putevima samuraja i otkrili ljepotu svitanja.
Uvijek u sebi pronađi odgovore na pitanja i ne brini nismo jedini.
Autor teksta: Milena Vujinović
Slika je preuzeta sa sajta Pixabay