Gitara na rubu grada
Gitara preko ramena spakovana u futroli.
Trzalica blizu žica, jer kad se sretnu moji prsti i žice nastaju akordi pomoću trzalice.
Noćas tek posmatram, još ne sviram. Kad odlučim svirati, oni će znati.
Ta gitara će da se čuje sve do mjesta koje mi je postalo strano.
Toliko strano da se nakon toliko vremena ne znamo.
Ovdje izvan haosa, najljepše vrijeme kad možeš doći su noći i jednostavno slušati kako zvuk tvoj ritam prati.
Odlutati i ćutati...
U sistemu brojeva, slika i simbola kartografski datumi unaprijed definisani.
Crtam karte koje ne postoje, neravne površine na listovima papira.
Detektiram misli od ljudi, toliko informacija, različitih relacija i kombinacija koje čujem.
Jedino ovdje te iste misli mogu razaznati i onda ih poslati da se vrate onima koje prate i u snovima.
Jedna po jedna sijalica se gase u tim blokovima zgrada, svi lagano tonu u snove.
Mene noć zove da budna ostanem, do svi spavaju akordi će da putuju.
Posmatram, futrolu otvaram. Uzimam gitaru i puštam žice kroz ulice, svi ti stihovi napisani odlaze i do ljudi dolaze.
Znam sve putanje koje prolaze i te stope što tragove ostave.
Oni ne mogu ni da pretpostave da ljudi poput mene postoje.
Vraćam gitaru da odspava poruke je poslala i onda sam krenula u džemperu koji topli kaput imitira i čizmama koje je izradio postolar rekavši mi da su one patent osmišljen za mene.
On je naime izrađivao obuću prema karaketeru osobe.
Zato da bi onaj koji tu istu obuću obuje mogao da svijet unutar sebe i oko sebe razumije.
Vidio me kao nekog ko ne odustaje od svog viđenja, vidio je zaigrano dijete koje često konce ispreplete. Vidio je da sam izvan okvirnih posmatranja okoline i da bi mogla preokrenuti stvari naglavačke.
Bio je u pravu...
Bez snažnih argumenta niko me nije mogao ubijediti u ono što je drugačije od mojih saznanja.
Bila je to mana pretvorena u vrlinu. Taj hologramski pristup da vidim dijelove i cjeline putem analitičkih podataka bila sam isped njih par koraka. Odgajana sam drugačije, da budem hladna osoba bez emocija i tvrdoglava. Ali nije to slušala moja glava.
Ona je bila u svom svijetu gdje se sve stvari uvijek raspletu.
Onda vidiš jasnije, čuješ tiše i olovku dok po papiru piše. Čuješ i svako slovo prepoznaješ, a potpuno miran na odgonetnute riječi ostaješ. Odrastati u tom vremenu nije bilo lako.
Neke naučene stvari sam primijenila, druge ipak zamijenila.
Znala sam ostati smirena, dok su svi bili u strahu.
Pokrenula bi sve uspavane i probuđene osjećaje i odlučno koračala tražeći riješenje.
Nisu oni znali mene. U mojim očima nisu mogli ništa pronaći, vidjeli bi tek ono što im pošaljem.
Zato sam ja mogla vidjeti sve u njihovim.
Povučena i naučena da poznajem ljudske duše kao što priroda poznaje godove na drveću.
Kad bih osjetila da mi trebaju mir i tišina pronašla bi to u ovom za mene posebnom mjestu.
Onog trenutka kad se primire svi nemiri svakodnevne trake, kad sunce skloni svoje zrake i zađe za oblake i kad mjesec pošalje noći, znala bi tim putem poći.
O ne, ne živim u samotnim prostorima, niti se krijem, često se od srca smijem.
Isključivo pred ljudima koji me poznaju, iako ni oni o meni mnogo ne znaju.
Ne vjerujem ljudima, vjerujem u čuda.
Ako se među ljudima pojavi čudo od čovjeka, onda vjerujem u njegove mogućnosti koje će imati ulogu u budućnosti.
Formula koju sam osmislila pomoću posebnog programa biće prenesena putem holograma.
Svako veče dostavljam proračunate jednačine sa jednom ili dvije nepoznate karakeristike.
Podaci se skupljaju iz mnogih oblasti. Svaka od njih ima svoj broj, unose se u koordinatorni sistem.
Redoslijed je veoma bitan usklađeni nizovi koji trebaju odgovarati i da jedan drugi kroz rješenja prati. Realno i kompleksno ujedinjeni ti savremeni brojevi iz prošlog vremena.
Čine komutativne prstene i polja. Računam na tabli spajam dva broja, ta dva broja imaju dva skrivena sloja. Klase i potklase. Nekad provedem noći u tim formulama na svježem zraku uz pomoć baterije u mraku. Kad osjetim zvuke prirode oko sebe oni me vode do rješena.
Polarni, cilindrični i sferni to su redovi koordinata neizmjerni. Toliko se isprepletu i postoji niz mogućnosti koji seže sve do budućnosti. Pitam se hoće li u tom vremenu razumjeti njihovu namjenu?
Hoće li znati i prepoznati šta smo mi putnici sadašnjosti njima odaslali?
I onda zastanem i kažem zašto te podatke u mislima važem.
Ovdje sam da te poruke slažem. Kad dođe to vrijeme oni će razumjeti te šeme postavljene i njima dostavljene.
Pripremam hologram sliku dobivenu interferencijom dva različita svjetlosna talasa.
To je teorija, ovo što radim čista amaterska praksa. Ovdje gdje se nalazim nema kompjutera oslanjam se na logiku i kako mnogi kažu sreću. Svijetlost je dio nade dok je noć ne ukrade.
Reakcija električnog i magnetnog polja vidljiva ljudskom oku spolja.
Čitam u umu zapisano sve mi je tamo opisano.
Interferencija, difrakcija i polarizacija jednako kreacija. Snimam i rekonstrušiem hologram.
Kako? Ni sama ne znam. Šaljem laserske snopove na ploču. Razdvajam talas na dva dijela.
Jedan se reflektuje kroz ploču, drugi se odbija do ogledala. Talasi se sudaraju sa mojim proračunima podudaraju. Hologram sačuvan, sad treba biti odaslan. Šaljem jedan ravan talas na fotoploču, sve sam bliža noći. Dolazi do difrakcije, vjerujte čudne su te reakcije. Iz predmeta se emituje imaginarni lik ka posmatraču koji je u budućnosti i izvan mogućnosti da sadašnje vrijeme prati.
Hologram stvoren u imaginarno pretvoren i poslan u buduće vrijeme.
Oni upravo stoje na ovom mjestu i ne mogu vidjeti mene. Između nas je vrijeme moje u njihovom, u mom postojim sa gitarom preko ramena na rubu stojim.
To je ono čega mogu da se sjetim jer kroz budućnost ne putujem u sadašnjosti stanujem.
Prošlost jednim djelom poznajem u ovom haosu svoja ostajem.
Akordi idu niz ulice, čuju se žice, oni ne mogu vidjeti moje lice.
Ne mogu me prepoznati, niti pronaći gdje se nalazim jer se u lavirintima najbolje snalazim.
Rijetko vani izlazim, jedino ovdje na rubu se najbolje osjećam.
Dok vatre gore oko mene, kap vode pronalazim, ovdje gdje jesam, tu se nalazim.
Stopama grada idemo ja i moja gitara.
Autor teksta: Milena Vujinović
Slika je preuzeta sa sajta Pixabay
Trzalica blizu žica, jer kad se sretnu moji prsti i žice nastaju akordi pomoću trzalice.
Noćas tek posmatram, još ne sviram. Kad odlučim svirati, oni će znati.
Ta gitara će da se čuje sve do mjesta koje mi je postalo strano.
Toliko strano da se nakon toliko vremena ne znamo.
Ovdje izvan haosa, najljepše vrijeme kad možeš doći su noći i jednostavno slušati kako zvuk tvoj ritam prati.
Odlutati i ćutati...
U sistemu brojeva, slika i simbola kartografski datumi unaprijed definisani.
Crtam karte koje ne postoje, neravne površine na listovima papira.
Detektiram misli od ljudi, toliko informacija, različitih relacija i kombinacija koje čujem.
Jedino ovdje te iste misli mogu razaznati i onda ih poslati da se vrate onima koje prate i u snovima.
Jedna po jedna sijalica se gase u tim blokovima zgrada, svi lagano tonu u snove.
Mene noć zove da budna ostanem, do svi spavaju akordi će da putuju.
Posmatram, futrolu otvaram. Uzimam gitaru i puštam žice kroz ulice, svi ti stihovi napisani odlaze i do ljudi dolaze.
Znam sve putanje koje prolaze i te stope što tragove ostave.
Oni ne mogu ni da pretpostave da ljudi poput mene postoje.
Vraćam gitaru da odspava poruke je poslala i onda sam krenula u džemperu koji topli kaput imitira i čizmama koje je izradio postolar rekavši mi da su one patent osmišljen za mene.
On je naime izrađivao obuću prema karaketeru osobe.
Zato da bi onaj koji tu istu obuću obuje mogao da svijet unutar sebe i oko sebe razumije.
Vidio me kao nekog ko ne odustaje od svog viđenja, vidio je zaigrano dijete koje često konce ispreplete. Vidio je da sam izvan okvirnih posmatranja okoline i da bi mogla preokrenuti stvari naglavačke.
Bio je u pravu...
Bez snažnih argumenta niko me nije mogao ubijediti u ono što je drugačije od mojih saznanja.
Bila je to mana pretvorena u vrlinu. Taj hologramski pristup da vidim dijelove i cjeline putem analitičkih podataka bila sam isped njih par koraka. Odgajana sam drugačije, da budem hladna osoba bez emocija i tvrdoglava. Ali nije to slušala moja glava.
Ona je bila u svom svijetu gdje se sve stvari uvijek raspletu.
Onda vidiš jasnije, čuješ tiše i olovku dok po papiru piše. Čuješ i svako slovo prepoznaješ, a potpuno miran na odgonetnute riječi ostaješ. Odrastati u tom vremenu nije bilo lako.
Neke naučene stvari sam primijenila, druge ipak zamijenila.
Znala sam ostati smirena, dok su svi bili u strahu.
Pokrenula bi sve uspavane i probuđene osjećaje i odlučno koračala tražeći riješenje.
Nisu oni znali mene. U mojim očima nisu mogli ništa pronaći, vidjeli bi tek ono što im pošaljem.
Zato sam ja mogla vidjeti sve u njihovim.
Povučena i naučena da poznajem ljudske duše kao što priroda poznaje godove na drveću.
Kad bih osjetila da mi trebaju mir i tišina pronašla bi to u ovom za mene posebnom mjestu.
Onog trenutka kad se primire svi nemiri svakodnevne trake, kad sunce skloni svoje zrake i zađe za oblake i kad mjesec pošalje noći, znala bi tim putem poći.
O ne, ne živim u samotnim prostorima, niti se krijem, često se od srca smijem.
Isključivo pred ljudima koji me poznaju, iako ni oni o meni mnogo ne znaju.
Ne vjerujem ljudima, vjerujem u čuda.
Ako se među ljudima pojavi čudo od čovjeka, onda vjerujem u njegove mogućnosti koje će imati ulogu u budućnosti.
Formula koju sam osmislila pomoću posebnog programa biće prenesena putem holograma.
Svako veče dostavljam proračunate jednačine sa jednom ili dvije nepoznate karakeristike.
Podaci se skupljaju iz mnogih oblasti. Svaka od njih ima svoj broj, unose se u koordinatorni sistem.
Redoslijed je veoma bitan usklađeni nizovi koji trebaju odgovarati i da jedan drugi kroz rješenja prati. Realno i kompleksno ujedinjeni ti savremeni brojevi iz prošlog vremena.
Čine komutativne prstene i polja. Računam na tabli spajam dva broja, ta dva broja imaju dva skrivena sloja. Klase i potklase. Nekad provedem noći u tim formulama na svježem zraku uz pomoć baterije u mraku. Kad osjetim zvuke prirode oko sebe oni me vode do rješena.
Polarni, cilindrični i sferni to su redovi koordinata neizmjerni. Toliko se isprepletu i postoji niz mogućnosti koji seže sve do budućnosti. Pitam se hoće li u tom vremenu razumjeti njihovu namjenu?
Hoće li znati i prepoznati šta smo mi putnici sadašnjosti njima odaslali?
I onda zastanem i kažem zašto te podatke u mislima važem.
Ovdje sam da te poruke slažem. Kad dođe to vrijeme oni će razumjeti te šeme postavljene i njima dostavljene.
Pripremam hologram sliku dobivenu interferencijom dva različita svjetlosna talasa.
To je teorija, ovo što radim čista amaterska praksa. Ovdje gdje se nalazim nema kompjutera oslanjam se na logiku i kako mnogi kažu sreću. Svijetlost je dio nade dok je noć ne ukrade.
Reakcija električnog i magnetnog polja vidljiva ljudskom oku spolja.
Čitam u umu zapisano sve mi je tamo opisano.
Interferencija, difrakcija i polarizacija jednako kreacija. Snimam i rekonstrušiem hologram.
Kako? Ni sama ne znam. Šaljem laserske snopove na ploču. Razdvajam talas na dva dijela.
Jedan se reflektuje kroz ploču, drugi se odbija do ogledala. Talasi se sudaraju sa mojim proračunima podudaraju. Hologram sačuvan, sad treba biti odaslan. Šaljem jedan ravan talas na fotoploču, sve sam bliža noći. Dolazi do difrakcije, vjerujte čudne su te reakcije. Iz predmeta se emituje imaginarni lik ka posmatraču koji je u budućnosti i izvan mogućnosti da sadašnje vrijeme prati.
Hologram stvoren u imaginarno pretvoren i poslan u buduće vrijeme.
Oni upravo stoje na ovom mjestu i ne mogu vidjeti mene. Između nas je vrijeme moje u njihovom, u mom postojim sa gitarom preko ramena na rubu stojim.
To je ono čega mogu da se sjetim jer kroz budućnost ne putujem u sadašnjosti stanujem.
Prošlost jednim djelom poznajem u ovom haosu svoja ostajem.
Akordi idu niz ulice, čuju se žice, oni ne mogu vidjeti moje lice.
Ne mogu me prepoznati, niti pronaći gdje se nalazim jer se u lavirintima najbolje snalazim.
Rijetko vani izlazim, jedino ovdje na rubu se najbolje osjećam.
Dok vatre gore oko mene, kap vode pronalazim, ovdje gdje jesam, tu se nalazim.
Stopama grada idemo ja i moja gitara.
Autor teksta: Milena Vujinović
Slika je preuzeta sa sajta Pixabay
Primjedbe
Objavi komentar