Ti se sjećaš i osjećaš kao i ja u stanu Br: 22

Sjećam se, znam da se i ti sjećaš, uvijek tu uspomenu ostaviš da je popraviš.
A onda...
Čitaš pismo, vratiš se u krevet i praviš se da spavaš.
Sanjaš...
Kad san neće da te posjeti, uzimaš novine i onda...
Okreneš ih naopako jer ti voliš da ih čitaš tako. Eto tek onako.
Pogledaš na sto, doručak miriše, muzika iz radija inspiriše da tvoja ruka nešto napiše.
Druga ruka uzima šolju i pije topli čaj. Za dobro jutro od tebe za mene zagrljaj.
Na dvopek staviš maslac i marmeladu. Iz džepa na sto čokoladu.
Mislima si već u tramvaju. Putuješ, dan danuješ.
Na kojoj adresi stanuješ kad u ljubav vjeruješ?
Košulja od pamuka, kravata oko vrata uvijek ti smeta, jer voliš kad je nema.
Šta ti je duša rockera?
Odijelo i sako, iz navike obuješ patike, ubaciš trenutke romantike.
Samo tebi mogu tako da se nasmijem, tim tvojim sitnicama koje u tebi postoje.
Metrički prostor u skupu elemenata.
Postavljamo izrezane slike iz novina na vrata, pravimo kolaže.
Dodajemo perspektive, a onda radimo dekolaže.
Na stolu stoje ambalaže. Topološki prostori povezanost i stvarnost. Znaš li ti koja je naša realnost?
Dvoje u dva ugla prostorije, niko od nas ništa rekao nije.
Pogledi, igra bez pravila, svako crta ono što bi htio da pita.
Mi pišemo slikama po zidovima koji ne govore. Te linije nova vrata otvore.
Tišina pod prstima žice štima.
Šta ima? Pitalica sa dva lica. Na zidu skica, jutro poput svih, ti pokloniš mi stih.
Tvoje usne na moje prisloniš, nježno poljubiš i zagrliš. Ti se sjećaš i osjećaš jednako kao i ja.
U stanu broj 22.
Ne cijepaj stihove koji govore, duša komponuje. Na pisaćoj mašini, slovo po slovo ništa novo.
Razlilo se olovo, ponovo. Već noćima ne spavaš ideje po papiru otkucavaš.
Kad ne ide zgužvaš papir i u korpi završi.
Gledam kroz prozor ti piši i lagano diši, neka te inspiriše ono što voliš najviše.
U zabludi neostvarenih i u pepeo pretvorenih želja postelja od cvijeća, ko se toga sjeća?
Među nama počelo je sve jednog proljeća.
Na krovu zgrade u noćima kad se prosipa zvjezdana prašina, čujemo muziku, dekom se zgrijemo i smijemo. Onako, nestvarno i stvarno.
Već danima nešto me zanima...
A onda te posmatram i smijem se u sebi.
Ima nešto u tebi što te razotkriva dok me tvoja ruka pokriva.
Hladna je noć vjetar dopire i kroz zatvorene prozore.
Dok misliš da spavam, tiho odlutaš da me ne budiš, lagano vrata zatvoriš i odlaziš.
Na krovu zgrade tvoje ruke rade. Imaš iznenađenje za mene.
Uzimaš me za ruku penjemo se po spiralnim stepenicama, odzvanjaju glasovi ljudi hodnicima.
Staviš mi ruke na oči i znam da nešto spremaš. Nisi spavao cijelu noć i lagano drijemaš.
Ruke skloniš, oči otvorim i vidim sve što su ruke tvoje radile.
Na krovu zgrade raste cvijeće, napravio si za nas vrt sreće.
Solarne lampe u noći, ovdje smo, a gdje god poželimo možemo poći.
Mozaici od kamenja negdje sa stijena što si skupljao i pored mora školjke koje si pronašao.
Sve si to sastavio i staze za naše korake izgradio.
Dvije pletene stolice za ljuljanje i putovanje dok zora ne svane.
Kad dotaknem prstima latice cvijetova i osjetim dašak vjetra na licu.
I kad snovi pogase svaku sijalicu, čujem pjesmu koju pušta stanica izvan vremenskih granica.
Čula sam  kroz snove kako zove na prozoru tvom i mom ta pjesma s' porukom.
Noćas i vile skrivaju krila i okrilje. Možda su ti one pomogle da ovaj vrt stvarnost postane.
Dodale malo čarolije, na tvoje dlanove vilinske prašine stavile.
Ko još u vile vjeruje? Da li one postoje?
Pred sobom vidim tebe i oči tvoje, u njih vjerujem i te ruke vrijedne što iskreno zagrle uvijek su uz mene. Nikad me ne ostave, kad je hladno pokriju, kad je teško razumiju, kad je lijepo sa mnom plešu.
I noć broji sitne sate, svi spavaju naše oči budne se gledaju, svitanje čekaju.
Na krovu zgrade u kojoj živimo, ti i ja, u stanu br. 22  od mene za tebe jedan zagrljaj, jednostavno, nestvarno i stvarno "Volim te" znaj.
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav čitaoci.
Ova pjesma je negdje kontrast priči. Vidjeh je davno na Tv-u.
I kad gotovo formirah ovu priču doputovale su mi kroz san riječi ove pjesme.
Potražih i pronađoh  pjesmu te dvije - tri riječi koje bi onima koje volimo trebali reći.
Video je preuzet sa YouTube-a. Autor i izvođač: Nikola Grbić-Grba
https://www.youtube.com/watch?v=d5fwdyW4nE8
Slika je preuzeta sa sajta: Pixabay
























Primjedbe

  1. Suncokret, isplela si lijepu mrežu od niti tananih emocija u ovoj priči. Dah romantike se osjeti iz treće galaksije... Lipooo! *:)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hvala Ariel. Suncokret kao što znaš uvijek putuje po galaksijama.
      I plete mrežu ovaj put ne paukovu,
      već onu o ljubavi i emocijama koje su u svima nama.
      Upravo trebam krenuti put Merkura. Mahovine:)

      Izbriši

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Kaži šta osjećaš

Zamisli

U skerletu od ljubavi