Škrinja, švelja i špajz

Dobro se sjećam tog dana kada sam prvi put razgovarala sa tobom.  Slučajni prolaznici koji su se sreli u paralelama vremena i zastali jedno pored drugog.  Kao da smo čekali vozove bez stanica, kao da smo gledali valove što se grle sa sutonima i kao da smo  htjeli zalediti jedan trenutak samo za nas. Ostaviti sa strane sve dane i rane i razgovorom ih izlječiti. Dobro se sjećam tvojih riječi zapisala sam ih u sjećanje i sakrila da ih osim mene niko drugi ne može pronaći. Sjećam se tvog dlana na mom licu kako mi je pokazao onu istinsku ljudsku dobrotu. Sjećam se da sam stavila svoju ruku na tvoju i tog trenutka moje suze su stale i osmijeh sam imala na licu. Čuvam u srcu svaki dio tog dana. Valovi su tada bili tihi kao da su znali da nam treba mir koji more donosi.  Razgovarali smo cjeli dan i veče se polako spuštalo iznad grada. Pričao si mi o samoći na koju si već naučio, o tome kako živiš sam neko vrijeme i da si se previše naučio na tišinu toliko da ti prija.  ...

Pisao mi je... Zaboravio sam  kako se voli. Stavio sam nas u vrijeme u koje mogu da nas vratim. Tada bih ti sve rekao i ne bi čekao. Volio bih te i ljubio. Dao bih noći sve da me tvoj glas probudi. Da si tu kad zora zarudi i ostani dok zima ne zastudi. Septembar moj budi. Budi tu... u mom naručju, nasloni  svoju glavu na moje grudi. Budi mi zrno nade u džepu mog kaputa. U džepu s' one strane gde se čuju otkucaji srca kao pjesme tebi pisane. Bez tebe sam ja kao ulični svirač bez gitare. Kao voz, bez voznog reda. Bez tebe sam kao Aljaska bez leda. Izgubljeni dječak kom nedostaje djevojka iz Nedođije. Kišo moja što po suši duše padaš, da li mi se noćas nadaš? Tiho se prikradi pa ukradi sjete kad me posjete. Budi mi zrno nade na dlanovima, budi djevojka koju znam. Dugo sam ostavljen da budem sam i tako mi treba da te pred vratima ugledam. Bez tebe sam ja ko noć u kojoj se spava, ali se ne sanja. Bez tebe sam knjiga, koja nema riječi. Ponesi pero malena i napiši riječ koju, ugrij o...

Slušala je pjesmu ko zna koliko puta za ovu jednu noć. Otvorila je prozor i osjetila kako joj vjetar miluje kosu.  Bila je to prohladna noć. Noć u kojoj je radio ponavljao jednu te istu pjesmu. Noć u kojoj je bilo stotine razloga za izaći vani, a ona je čuvala onaj jedan da ostane u kući i sjedi zatvorena u četiri zida. Ključ je ostavila na sigurno da ga ne pronađe. Zaboravila je na taj ključ koji vodi u svijet.  Koji prelazi liniju i stavlja je u mat poziciju. Nije to bio strah, ni to što nije htjela među ljude. Ona noćas ne može da objasni šta je razlog što sluša jednu te istu pjesmu. Kad bi objasnila ne bi razumjeli.  Ne mogu. I zato bira samoću u kojoj razlaže sve čestice tražeći način da nekad (ako ne večeras) otvori vrata. Biće opet vani, kad se razdani.  Skupiće snagu  u sebi, ona zna da to može. Naučila je da se odupre svim trenucima koji razlažu suze u njenom biću i da iz tih suza gradi novu nadu. Uzima ključ iz džepa, otključava vrata i prelazi liniju ...

Ona stiže pred biblioteku, metro je stigao na vrijeme.  On parkira bicikl. Prolaze jedno pored drugog.  Njihovi kaputi se ovlaš dodiruju.  Oni još ne znaju da je ovo noć u kojoj će se upoznati. Promocija knjige samo što nije počela.  Njih dvoje sjede jedno preko puta drugog.  Pogledi im se još nisu sreli. U prostoriju ulazi čovjek koji će čitati knjigu. Da li je on čovjek koji zna tajnu knjiga i je li on osmislio ovaj susret dvije duše.  Dvoje ljudi koji se mjesecima prepoznaju u taktovima vremena, a još se nisu sreli. Osim ako ne računamo njihove susrete u snovima. Ona je večeras posebno ljepa, nasmijana i sretna.  I ne sanja da je on tu. On razmišlja o djevojci iz sna, ali ni ne zna da ona sjedi u istoj prostoriji. Čovjek poželi dobro veče gostima i otvara knjigu.  Na prve pročitane rečenice njih dvoje ostaju u čudu. Da su se tad mogli vidjeti u ogledalu vidjeli bi koliko je na njihovom licu čuda bilo. Čovjek nastavlja da čita i osmjehuje se....