Ove noći smiju se njene oči

Slušala je pjesmu ko zna koliko puta za ovu jednu noć.

Otvorila je prozor i osjetila kako joj vjetar miluje kosu. 

Bila je to prohladna noć.

Noć u kojoj je radio ponavljao jednu te istu pjesmu.

Noć u kojoj je bilo stotine razloga za izaći vani, a ona je čuvala onaj jedan da ostane u kući i sjedi zatvorena u četiri zida.

Ključ je ostavila na sigurno da ga ne pronađe.

Zaboravila je na taj ključ koji vodi u svijet. 

Koji prelazi liniju i stavlja je u mat poziciju.

Nije to bio strah, ni to što nije htjela među ljude.

Ona noćas ne može da objasni šta je razlog što sluša jednu te istu pjesmu.

Kad bi objasnila ne bi razumjeli. 

Ne mogu.

I zato bira samoću u kojoj razlaže sve čestice tražeći način da nekad (ako ne večeras) otvori vrata.

Biće opet vani, kad se razdani. 

Skupiće snagu  u sebi, ona zna da to može.

Naučila je da se odupre svim trenucima koji razlažu suze u njenom biću i da iz tih suza gradi novu nadu.

Uzima ključ iz džepa, otključava vrata i prelazi liniju koja je razdvajala od svijeta.

Pjesma je išla i dalje na kaseti ista pjesma koju su zidovi zapamtili i koju sviraju žaluzine na prozorima.

Odlučila je.

U svom svijetu zaboravljena od svijeta naučila je na samoću. 

Nije bila usamljena. 

Tu su uvijek bile knjige i muzika. 

Nije tražila da je ljudi prihvate i razumiju.

Voljela je razgovarati sa ljudima koje sretne u blizini svog doma.

Odlazila bi u šumu i otkrivala ljepotu na koju je svijet zaboravio.

Noćas je zagrlila vjetrove, sakrila svoje svijetove i krenula niz ulice.

Gledali su je ljudi osjetila je riječi na svojim leđima kao da su ih pisali perom i mastilom po njenoj koži.

Udahnula bi duboko i nastavila bi dalje.

Razlozi za ostanak u sigurnom domu su izlazili na površinu.

Ne, noćas ona neće ostaviti ulice ni uskratiti im svoje korake.

Ove noći ona će staviti osmijeh na svoje oči.

Ona će riječima svojih ćutanja ostati slobodna.

Ima ljudi kao ja, nisam sama. 

O njima trebam misliti, ovdje sam da im pomognem.

Da snagu smognem i da ostanem u svijetu kom treba heroja čistog srca.

Reče ona i obrisa jednu suzu što putuje sa lica na dlan.

Sutra je sutra ovo je noć u kojoj ja odlučujem da ne želim da se krijem.

Ovo je noć u kojoj se srcem smijem.

Ako ne ugrijem svijet dobrotom ko će mu dati nadu.

Ako odustanem kao što su neki odustali kako će svijet biti bolje.

Kiša počinje da pada... otvara kišobran.

Noć se kotrlja i sve je to zbilja koja se piše u kapima što dotaknu kišobran.

Ove noći ja želim da mi se smiju oči da zagrlim ljude što po skrivenim ćoškovima daju nadu svojim snovima.

Želim im reći da se put ovih ulica  može prijeći.

A ljudi prolaze ona stoji i osmijeh ima na svom licu ima toliko emocija koje daruju nadu.

Ostavlja osmijeh kao zrno iz kog će izrasti cvijet koji i na olujama opstaje.

Ostavlja te tragove i vraća se u svoj dom.

I pored kišobrana pokisla je.

Izuva cipele... voda je prošla kroz prošiveni šav na cipelama.

Ostavlja ih da se osuše. Založi vatru u peći i umota se u deku.

Noć je, noć u kojoj je slomila prošle odluke i uzela svoj život u svoje ruke.

I dalje to ona dobro zna neće biti razumjevanja među ljudima.

Ali ona je izašla izvan zidova obraslih tišinom. Izašla je iz kino platna onog trena kad je otvorila vrata i zakoračila iznova u svijet.

Ona je noćas vratila taktovima snagu svom biću. 

Skinula je flastere sa svih mjesta gdje poneki ožiljak još osta. Rekla je strahu i tišini sad je dosta.

Vratila je riječi na usne svoje i osmijehom postavila temlje nade da čvrsto stoje.

Pustila je pjesmu i pjevala je... plesala je.

Vjerovala je u ljepotu koju samo duša istkati umije.

Zagrlila je vjetrove sjevera i raširila krila svoja.

Ove noći smiju se njene oči.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika je preuzeta sa Pixabay