Te noći ... sjećam se

Dobro se sjećam tog dana kada sam prvi put razgovarala sa tobom. 

Slučajni prolaznici koji su se sreli u paralelama vremena i zastali jedno pored drugog. 

Kao da smo čekali vozove bez stanica, kao da smo gledali valove što se grle sa sutonima i kao da smo  htjeli zalediti jedan trenutak samo za nas.

Ostaviti sa strane sve dane i rane i razgovorom ih izlječiti.

Dobro se sjećam tvojih riječi zapisala sam ih u sjećanje i sakrila da ih osim mene niko drugi ne može pronaći.

Sjećam se tvog dlana na mom licu kako mi je pokazao onu istinsku ljudsku dobrotu.

Sjećam se da sam stavila svoju ruku na tvoju i tog trenutka moje suze su stale i osmijeh sam imala na licu.

Čuvam u srcu svaki dio tog dana.

Valovi su tada bili tihi kao da su znali da nam treba mir koji more donosi. 

Razgovarali smo cjeli dan i veče se polako spuštalo iznad grada.

Pričao si mi o samoći na koju si već naučio, o tome kako živiš sam neko vrijeme i da si se previše naučio na tišinu toliko da ti prija. 

Sa nekoliko prijatelja tokom dana putem telefona prozboriš nekoliko riječi.

Pričao si mi kako šetaš svako jutro ovom stazom i pitao si se kako se nikad dosad nismo sreli.

Rekla sam ti da obično šetam uveče i da sam baš ovog jutra odlučila gledati sunce kako izlazi.

Nasmijao si se i rekao da ovo već nadilazi slučajnost.

Da je ovaj naš susret neko isplanirao do u detalje.

S pažnjom sam te slušala kao dijete kad mu čitaju knjigu za laku noć.

Pomalo sanjarski si pričao i to mi se svidjelo kod tebe.

Negdje su se podudarali naši pogledi na svijet. 

U tom dodiru naših misli odigrana je jedna filmska scena.

Sati  u razgovoru sa tobom usporili su kretanje kazaljki. 

Sunce se lagano okretalo oko zemlje.

Htjelo je da uspori vrijeme i da taj dan traje godinu dana. 

Igralo se fizičara, stvaralo je nove teorije o vremenskim intervalima.

Sjećam se kad sam ti rekla da je vrijeme da krenem i tvog pogleda.

Ostani još malo da razgovaramo. Ko zna koliko će vremena proći dok opet ne budem ovako oči u oči razgovarao sa nekim.

Šta misliš da prošetamo dok noć boji uličnim svjetiljkama skrivene kutke ulica?

Može, rekao je.

Išli smo jedno pored drugog naši koraci su bili usklađeni. 

Kao što su se naše duše osjećale i te noći su kao jedna disale.

Pričao mi je o svom djetinjstvu i kako je rano otišao od kuće.

O njoj mi nije pnričao, znala sam da postoji djevojka koju voli.

Znala sam da je zatrpao unutar sebe sjećanje na trenutke od kojih duša zebe i koje samo njenna blizina može odlediti.

Ne pitam, jer znam kako se osjeća.

Jednom sam kao i on voljela.

On i ja zapravo još uvijek volimo.

Zato je ova noć srela njega i mene.

Da kroz nekoliko sati stvorimo divne uspomene.

A poslije toga on i ja se nećemo sresti.

Znali smo to tada... dok smo pričali pod svjetlima grada.

Znali smo da je svaki minut u kom riječi teku dar koji smo dobili kad smo se sreli.

Smijali smo se dok smo gledali kako jesen zove mrazeve na prozore.

Smijali smo se dok smo jeli kokice i zamišljali da je grad kino platno a svi ljudi su dio filma koji gledamo.

Znali smo da on i ja u tom filmu svoje uloge imamo.

Pitali smo se da li uloge čitamo ili samo kroz ovaj film skitamo.

Znali smo da su riječi naše iz duše putovale i sa usana se govorile.

Da su vrata svoja otvorile i da su htejele da noći te zajedno govore. 

Da naša srca budu u blizini i da se upoznaju.

Šetali smo satima i stajala sam pred vratima svog doma.

Sjećamn se kad mi je pružio papir na kom je pisao njegov broj telefona i adresa.

Stavio je papir na moj dlan i rekao hvala ti za ovu noć. Sjećaću se ove noći svaki dan.

Javi se ponekad.

Prošetaj do mene.

Ako ipak odlučiš da je tvoj odgovor ne... ostaju nam divne uspomene.

Pozdravili smo se.

Te noći smo se vidjeli... te noći smo se sreli i negdje osjećam da smo oboje više susreta htjeli.

A znali smo da još uvijek iskreno volimo one koje u srcu čuvamo.

Čuvam taj papir sa adresom i brojem telefona.

Prošlo je godinu dana. I evo me stojim pred vratima njegovog stana.

Zvonim na vrata.

Vrata se otvaraju... pred vratima stoji čovjek koji nije onaj kog sam srela one noći.

Izvinite... nekog tražite?

Da... ali očigledno više nije na ovoj adresi.

Tražite mladića koji je ovdje stanovao prije mene?

On je odselio ima već neko vrijeme.

Rekao mi je ako me jednom bude tražila jedna djevojka reci joj gdje živim.

Kako mi je opisao tu djevojku... vi ličite na nju.

Rekao mi je da ste se sreli jedne noći u gradu.

On ne šeta više tim ulicama, ali ga možeš pronaći u jednom ateljeu gdje slika.

Ako nije nunn ateljeu samo prošetaj tim ulicama gdje pnrodaju ulični umjetnici i tu ćeš ga sresti.

Znam da će mu biti drago kad te bude vidio.

Hvala Vam. Mnogo ste mi pomogli.

Sjećam se da sam jurila ulicama i razmišljala hoću li ga vidjeti.

Da li ja ta noć od divnih uspomena postala naš ključ za ponovni susret.

U ateljeu nije bilo nikoga. NInzašla nsam na nulicun i vidjela kako umjetnici prodaju slike.

Pitala sam ih znaju li mladića i ospivala po sjećanju njegov lik. 

Nismo znali imena jedno, drugom. Nismo ih rekli te noći.

Bio je to film koji smo htjeli čuvati kao tajnu i naša imena nisu te noći izgovorena.

A onda u jednom trenutku i to baš kad je noć dolazila vidjela sam ga.

Prišla sam mu i stavila na njegov dlan onaj isti papir koji sam čuvala cjelo vrijeme.

Osmjehnuo se i zagrlio me.

Sjećamo se tih trenutaka i one noći kad smo se sreli... ni da li je to bilo do noći ili do toga šmo pronašli put našim srcima jedno do drugog.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay