Škrinja, švelja i špajz

Da te pitam, možeš li voljeti moje ožiljke, kao što voliš moje osmijehe? Možeš li zagrliti kad boli, kao što zagrliš, kada voliš? Možeš li složiti domine kad se poruše? Možeš li nasloniti glavu na moje rame i osjetiti obrise ožiljka,  a da te ne udalje od mene? Nemoj ostati ako ćeš pobjeći iz svijeta u kom nije lako biti. Nemoj se sakriti od toga da voliš nekog ko je drugačiji. Možeš li ostati budan noćima kraj mene, kao kad spavaš i bezbrižno sanjaš. Stvaraš iluziju dok slažeš domine i čitaš novine. Dovoljan je pokret da jedna sruši sve. Možeš li voljeti moje ožiljke i kad se sruše sve domine. Možeš li gledati u moje oči a da i tvoje ne puste suze niz lice. Možeš li razumjeti ovo srce koje traži snagu iz dubine duše i kad se svi gradovi nada ruše kao domine. Nemoj da obećaš, ono što ne osjećaš. Otkriće se nade koje nisu istina i gledaću te ovim očima u tim dugim  noćima koje traju kao u beskraju. I doći će san negdje pred zoru. Možeš li tog trena reći da, to je ta žena i snag...

Biti svoj, moja zvjezda vodilja.  Uvijek sam se susretala sa ljudima koji bi znali reći da sam drugačija.  I danas je tome tako. Nisi kao mladi ljudi ovog vremena.  U početku, sam se pitala zašto me vide kao drugačiju.  Danas to zovu introvertna osoba. Prije sam i sama htjela razumjeti svoje biće koje je bilo i ostalo izvan šablona i kalupa. I onda nakon godina i godina, sam samo prihvatila svoje biće. Zahvalna, na tome što jesam.  Ne bih htjela da promjenim  put koji sam prešla niti jedan dio. Svaki dio tog puta, me izgradio i oblikovao u osobu kakva danas jesam, Sva ta neobičnost kojom su ljudi stavljali etikete na moje stavove i način života jednog sanjara, koji realno vidi svijet. Ono što moje srce i duša osjete, to sam ja.  Ne idem protiv tih osjećanja.  Zagrlim ih i hodim svojim putem, svojim koracima.  U patikama, jer cipele i ja smo više na Vi. Pišem ovo sve, jer gledam i vidim kako s' godinama mjerila sve više rastu i određuju ko si,...

Zamišljam to vrijeme koje smo odaslali u ormare. Ovdje, možeš da hodaš slobodno, ali ostaješ ipak u svom krugu. Sad će tačno 55 dana kako nisam izašla izvan dvorišta.  U trenutku dok pišem to već postaje 56 dan. Sastavljam od komada drveta jednu kutiju.  Prodajem ih na obližnjem trgu gdje budu umjetnici. Spakujem ih i onda naiđe trgovac, preuzme ih od mene. Svaki put me pita, kada ću ja otići do trga. Zna odgovor na to pitanje, ali ne odustaje. Inače je veoma uporan. Naučio je da sam uvijek tajanstvena i da ne govorim mnogo. Ipak, on vješto pokušava saznati nešto više o meni. Sjećam se kad mi je mudri čovjek rekao.  Samo ti svojim putem.  Ne mari mnogo za pitanja ljudi. Uvijek će oni nešto pitati.  Što više znaju, to imaju veću mogućnost da saznaju ko si. Ovako, kad znaju tek djelove ne mogu ti ništa. Tih riječi se sjetim često. Nisam naivna, imam dušu djeteta. Tu gdje osjetim da treba pomoć, pomognem. Ali ako je moguće da ne znaju da sam to ja. U ovom novom svi...