Škrinja, švelja i špajz

Izvini što sam noćas zaspala na tvom ramenu. Bila vitez dobrog srca. Dok se sati niz ulicu vuku, budan sanjaš s glavom na jastuku. Kad svi rašire svoja krila, dahom Aprila, ja sam svoja sakrila ispod tvog okrilja. Izvini što sam pjesnike, pozvala na stihove. Srce treba popravke, ptice ne žive bajke. Ti bi kao Majakovski slao ruže do Pariza. Al' mi ruže ne trebaju već tvoj pogled izbliza. Ti bi kao Mika Antić prešao put dug nekoliko dana. I dok te svi traže, stajao bi pred mojim vratima sa ljubičicama u rukama. Al' mi ljubičice ne trebaju, već da me tvoje oči s' ljubavlju gledaju. Ti bi kao Branko Miljković, pisao o ljubavi u Septembru. Al' Dž, April je. Izvini što te volim u tišini, dok se oko nas galama prolama, među nama je mir. Izvini što sam slikare pozvala na platna. I što slikaju kroz štafelaje. Dž sve mi tvoje nedostaje. Ti bi kao Van Gogh naslikao suncokrete i zvjezdanu noć. Ali mi polja suncokreta bez tebe pusta stoje. Trebam ruke tvoje da kroz suncokrete šetam...

Ti sve moje riječi u pjesme pretvoriš. Ušuškaš ih u stihove i ljubav govore. Ti sve moje osmijehe naslikaš u svojim očima. Čuvaš ih kad ti do smijeha nije. Pronađeš ih u usomenama i staviš na sto Tako se ti i ja kroz daljine vidimo. Autor teksta: Milena Vujinović Slika preuzeta sa sajta: Pixabay

Sanjarenje pretvaraš u zanat sa perom na papiru. Pišeš riječi. Pita me... Šta čovjeka, danas lječi? Reče mi... Pišeš ljubav i toplinu. Ne stvaraj ljudima iluzije o sretnim krajevima. Odgovorih... Odavno ti ja ne živim u bajkama. Izađem na ulicu, vidim ljude da prose, djecu koja su gladna, a noge im bose. Umjesto bezbrižne igre, žive brige. Vidim djecu idu putem do škole i pitaju se zašto mama i tata nemaju vremena. Je li nas više ne vole ? Vidim kako djeca brzo odrastaju, djetinjstvo u svijetu tehnologije ispraznilo je ulice. Dolaze generacije nove, znaju li kako se igre davnih vremena zovu. Imaju li radost u sebi i gdje je odlutala planeta sa odistinskim smijehom djeteta. Otuđenost koja ulazi u sve pore. Rijetko ko za igru vani zove. Svi gledaju (dok hodaju) u pametne telefone. Vidim tužne i sretne. One koji se vole, one koji ćute jedno od drugoga. Vidim splet uloga i prolazim kroz te bulevare gdje su sve bajke zastale. Vidim zatvorene prozore koji se otvore.  Čujem galamu i vidim...

Pričao sam priču o nama. Kako smo se u noći boje ćilibara sreli draga kraj šardvana. Usred Bosne kose zanosne, usne od behara, badem oči, duge trepavice i milo lice. Usred Aprila, preda mnom stoji vila. Dušu mi je umila nježnim rukama, bistrom vodom sa šardvana. Ostavila opojan miris na usnama, ljepa đul djevojka. Probudio sam se iz zimskog sna usred proljeća. Noći kratke, dani dugi, eh što je rahatluk, kad se ljubi. Te noći smo šetali i ašikovali. Gledala me očima, a oči njene su ogledalo u kojim sam se vidio. Pogledala je na sat i rekla vakat je da krenem. A ja slušam i čujem, a ne čujem, zagledan u oči njene. Noć razlivena kao ćilibar, ostani još nekoliko minuta, vratićemo sat i pomjeriti vrijeme. Đul djevojko zar sad da odeš, kad smo se tek sreli. Njena ruka u mojoj ruci utočište. Dušu mi je dirnula, srce joj se predaje. Vidim ja ona haje i isto osjeća. Ljubav nas je pronašla usred proljeća. Ostala bih dok zora rana ne zarudi, moje srce tvoje ljubi. Ali odavno je vakat bio kad sam ...