S ljubavlju gledaju oči tvoje

Izvini što sam noćas zaspala na tvom ramenu.

Bila vitez dobrog srca.

Dok se sati niz ulicu vuku, budan sanjaš s glavom na jastuku.

Kad svi rašire svoja krila, dahom Aprila, ja sam svoja sakrila ispod tvog okrilja.

Izvini što sam pjesnike, pozvala na stihove.

Srce treba popravke, ptice ne žive bajke.

Ti bi kao Majakovski slao ruže do Pariza.

Al' mi ruže ne trebaju već tvoj pogled izbliza.

Ti bi kao Mika Antić prešao put dug nekoliko dana.

I dok te svi traže, stajao bi pred mojim vratima sa ljubičicama u rukama.

Al' mi ljubičice ne trebaju, već da me tvoje oči s' ljubavlju gledaju.

Ti bi kao Branko Miljković, pisao o ljubavi u Septembru.

Al' Dž, April je.

Izvini što te volim u tišini, dok se oko nas galama prolama, među nama je mir.

Izvini što sam slikare pozvala na platna.

I što slikaju kroz štafelaje.

Dž sve mi tvoje nedostaje.

Ti bi kao Van Gogh naslikao suncokrete i zvjezdanu noć.

Ali mi polja suncokreta bez tebe pusta stoje.

Trebam ruke tvoje da kroz suncokrete šetamo udvoje.

Zvjezde sijaju na nebu inidgo boje ali bez tebe se galaksijama ne putuje.

Trebam tvoje trenutke smijeha i zvjezde će plesati sa nama.

Izvini što sam muzičare pozvala da sviraju gitare.

Ti bi kao Rundek pjevao Uzalud pitaš.

Dž, gdje noćas skitaš, treba mi da čujem tvoj glas kako pjeva pjesme.

Rekoh ti davno mene niko voljeti ne smije.

Al ti me zavoli i tebe zavoljeh ja.

Dahom Aprila, a jednog Septembra.

Ti ja smo ptice koje ne žive bajke, ali rašire krila i lete čuvajući jedno drugo  ispod okrilja.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay