Perom na papiru

Sanjarenje pretvaraš u zanat sa perom na papiru.

Pišeš riječi.

Pita me...

Šta čovjeka, danas lječi?

Reče mi...

Pišeš ljubav i toplinu.

Ne stvaraj ljudima iluzije o sretnim krajevima.

Odgovorih...

Odavno ti ja ne živim u bajkama.

Izađem na ulicu, vidim ljude da prose, djecu koja su gladna, a noge im bose.

Umjesto bezbrižne igre, žive brige.

Vidim djecu idu putem do škole i pitaju se zašto mama i tata nemaju vremena.

Je li nas više ne vole ?

Vidim kako djeca brzo odrastaju, djetinjstvo u svijetu tehnologije ispraznilo je ulice.

Dolaze generacije nove, znaju li kako se igre davnih vremena zovu.

Imaju li radost u sebi i gdje je odlutala planeta sa odistinskim smijehom djeteta.

Otuđenost koja ulazi u sve pore.

Rijetko ko za igru vani zove.

Svi gledaju (dok hodaju) u pametne telefone.

Vidim tužne i sretne.

One koji se vole, one koji ćute jedno od drugoga.

Vidim splet uloga i prolazim kroz te bulevare gdje su sve bajke zastale.

Vidim zatvorene prozore koji se otvore. 

Čujem galamu i vidim sliku u jednom ramu.

Na dvije strane dvoje ljudi ne čuju sebe šta govore. 

Zatvaraju prozore.

Vidim skriveni svijet kroz, zidove.

Kad me pitaju zašto o ljubavi pišem, a toliko je onih koji pate u tišini zaboravljeni.

Zato kad me pitaš, zašto pišem o ljubavi od srca ću ti reći.

Znam da ima ljubavi u ljudima i dobrote koja lječi.

Znam da zagrljaj čovjeku pomaže i kad umorne ruke pomoć ruku traže.

Kad ti neko pokaže da je tu za djecu gladnu i žednu.

Kad im krov nad glavom daruje i kad zaiskri suza u očima djeteta od sreće.

Kad radost tu suzu u smijeh pretvori.

Sve je to dio dobrote i ljubavi.

I ne mogu drugačije ja nego da mi ljubav bude zvjezda vodilja.

Pišem o ljubavi jer ljubav živim.

Ljubav, nadu daruje čovjeku.

I tada u mojim mislima iz jednog pisma doletiše tvoje riječi Dž, 

"Da sve što nam treba... je ljubav."

Autor teksta: Milena Vujinović

Fotografija preuzeta sa sajta: Pixabay