A opet znaš, da pišem o tebi

Srela sam te u magnovenju vremena. 

Nisam te čekala ni tražila. 

Ti si pronašao mene.

Znaš i danas se pitam kako su slova koja smo slagali u riječi 

sa tvojih i mojih usana znala put koji trebaju prijeći da bi nas sreli.

To je nešto što smo ti i ja osjetili.

Kao dodir zvjezdane prašine po našim obrazima koje rukama dodirnemo i ostanu tragovi na dlanovima.

Rekao bi ne sanjaj.

Ne postoji svijet vila.

A kad to meni kažeš, ja sanjam još više.

Slova i riječi te prepoznaju, izvuku bravure, apostrofe i održavaju ritam ljubavi prema tebi.

Nosim i čitam tu ljubav.

Pišem je kao umjetnici što su pisali sonate, sviram melodije dok pjevam priče i pjesme o tebi.

Čuješ ih, znam. Jednako kao što tebe čujem ja.

Dušu ti osjećam, srcem.

O, nemoj mi reći da si zaboravio sve.

Jer, ako mi to kažeš, znaću da to što govoriš, nije ono što se u tebi zbiva.

Film, koji se ponavlja u beskraju misli o tebi. 

Scene koje smo prošli  ti i ja svako sa svoje strane jastuka u svojim uglovima među zidovima.

Šetamo u isto vrijeme, slušamo muziku i sjetimo se.

U istom otkucaju kazaljki na satu mi se sretnemo.

 A da nam se pogledi ne sretnu.

Dž, čitaju o tebi, a ti ne čitaš o sebi, jer ne znaš, a opet znaš, da pišem o tebi.

Otvorila sam prozore stihovima i ostavila ti slova gdje idu tvoji koraci. 

Kad ih skupiš otkrićeš sve pjesme i priče o tebi.

Rekao si da ćeš jednog dana čuti o mojim knjigama i reći ja nju znam.

Kad ih budeš čitao, pitaćeš se ko je Dž.

Ali ti to već znaš, zar ne?

I ne sanjam ja, da letim nebu pod oblake.

Baš kao i ti na zemlji čvrsto stojim i pravim korake.

Dž, jednog dana imaćeš knjigu  o tebi u rukama.

Tu ti sve piše o nama.

I znaćeš, kao što uvijek znaš, posebno mjesto u mom srcu imaš.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay