Sa tobom lutam kroz snjegove

Bicikl i kofer u snijegu. 

Ti i ja kao jelen i srna u bijegu.

Jedna priča sa prozora sjećanja koju inje naslika.

Neukrotiva divljina u tebi i meni.

Idemo kroz tajge oslobođeni.

Uzimaš  kofer u ruke i stavljaš ga na bicikl.

Pružaš mi ruku i gledam te u oči.

A tvoje oči su kao jezero Bajkalsko.

Tople i daleke.

Padaju pahulje po nama nježne i meke.

Tope se na kaputima.

Dok se okreću točkovi bicikla ti i ja lutamo ulicama.

Obavila sam ruke oko tebe i koliko god da je hladno, srcu je toplo, ono ne zebe.

Onda kad sam, srela tebe.

Vozio si bicikl crvene boje. 

Rekao si da ti je duša obojana ljubavlju.

I da reflektuješ ono što osjećaš.

Postao si difrakcija svjetlosti u mom srcu.

Otada, otkad znam, sa tobom lutam kroz snjegove.

Kao Bajklasko jezero takve su oči njegove.

Putuje bicikl kroz divlje ljepote. 

Svira gitara i tipke klavira.

Plavo si oko Sibira.

Da li ćeš znati da lutam Bajkalskim jezerom s tvojim biciklom i koferom.

Da li ćeš se sjetiti prozora i mog pogleda prema tebi dok voziš taj isti bicikl.

Vidim te kako nosiš kofer ulicom dok plešeš sa snjegom koji veje.

Pokucao si na vrata i pitao me gdje je pošta.

Trebaš predati pismo, ali kad si već tu dostavio si ga pravu adresu.

Otvorio si kofer iz kog je letjelo inje i poneki trag prašine.

Rekao si da dolaziš iz zime i šapnuo si mi ime.

Zamolio si me da ga čuvam i da samo snjegovi i ja znamo kako se zoveš.

Mislila sam da si ulični umjetnik i da u vrijeme zime izvodiš predstavu.

Nasmijao si se šeretski.

Taj osmijeh pamtim u ovim noćima.

Evo me, tu sam na ledu jezera Bajkalskog sa biciklom i koferom.

Tražim tajne odaje kojim se do tebe putuje.

Pružam ti ruke dok snjegovi padaju. 

Imam pismo za tebe, čuvam ga u koferu.

Čekam te, tamo gdje priče počinju. 

Na prvoj stranici sa papirom i olovkom u ruci.

Povezi bicikl, spakuj kofer i budi tu kad snjegovi padaju.

Čuvam te u zagrljaju.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay