Fotografija
Stavljene u kutiju, stoje stare fotografije.Na tavanu, prašinom vremena pokrivene.
Trenutak jednog vremena, zabilježen fotoaparatom. Trenutci koji su možda zaboravljeni, pa nas te slike podsjete na neka prošla vremena.Pročitah u jednim novinama kako neki ljudi smatraju da fotografije ograničavaju taj trenutak vremena u kom su nastale.
Da nekako prekinu tok kojim vrijeme ide i zalede ga na slici.
Uzimam stare slike u ruku, gledam ih i sjećam se određenih trenutaka uz osmjeh na licu.
Čini vam se kako se ništa nije promijenilo, zapravo jeste.
Posebne su one fotografije koje slučajno pronađete, koje ste na neki način zaboravili.
Sjetite se vremena koja one čuvaju.
Prelistavajući stare fotografije naiđoh na jednu malu sliku.Ispod slike stoji nekoliko papira.
Na njima lijepim rukopisom napisana priča. Ne mogoh tu sliku povezati sa ostalim.Ne znam kome bi mogla pripadati? Pitam se, kako se našla među ostalim fotografijama?
Odlažem kutiju, uzimam sliku i papire u ruku.Počinjem čitati priču.
Rukopis je star, vidim da se tinta već razlila, kao da su je dotakle kapi vode i razlile se po papiru, tako da su neke riječi manje čitke.No ipak je moguće čitati.
Čitala sam priču, koja je sa svakom pročitanom riječi, stvarala slike.Gotovo da sam imala utisak kako sam baš u toj priči.Bila je to priča iz nekih 50 -tih godina sad već prošlog vijeka.
Jedan grad, ljudi u njemu i priča, nastala inspirisana jednom fotografijom.
Prepričaću vam priču ukratko koju sam čitala pored stare lampe koja i sama potiče iz tih godina.
Na slici dječak i djevojčica, gotovo crno bijela, tek crvena ruža i kapa crvene boje koju nosi djevojčica su u boji. Pozadina slike maglovita, ne možeš razaznati šta se nalazi, iza dječaka i djevojčice?Nekako posmatrajući, zaključih da je riječ o ulici, tog grada.Dječak izgleda kao pravi džentlmen, sve sa šeširom, kao da je dijete-čovjek.Djevojčica kao prava mala dama.Po odjeći vidim da je riječ o dva staleža.Tako to obično i biva.A priča glasi ovako.Slika koju vidite nastala je prije mnogo godina i ostavila trag tokom onih koje su dolazile.Onom ko pronađe ovu priču, možda ovo vrijeme u kom su fotografija i priča nastale neće baš biti jasna? No vjerujem da se suština priče neće razlikovati od onih u vremenu kad bude čitana! Naime bilo je to neko vrijeme kad su ljudi bili podijeljeni u dva staleža, na one koji su imućniji i na one koji to nisu.Grad je bio podijeljen na dva dijela.Rijetko kad su se djeca iz ta dva dijela družila.Roditelji su uvijek vodili računa da se njihova djeca ne susreću sa djecom iz manje imućnog dijela grada. No uvijek bi dječja radoznalost pronašla svoj način kako bi komunicirali jedni sa drugima.U ovoj priči, glavni učesnici su jedan dječak i jedna djevojčica.On iz dijela grada gdje žive manje imućni ljudi, ona iz drugog imućnijeg dijela.Živjeli su udaljeni nekoliko ulica.Postojao je most koji je spajao ta dva dijela grada.Mostovi spajaju, ali i razdvajaju ljude.Slučajno su se ta dva mala bića srela u jednoj formalnoj šetnji, dok su držali ručicama, ruke roditelja.
Imali su tek sedam godina.Dovoljno da bi već znali kako svijet oko njih funkcioniše.
Krišom bi uputili pogled jedno prema drugom i kad bi bili u prilici, jedno drugom bi mahnuli.
Bile su to tada takve godine, jer priču pisah nakon mnogo godina.
Sjećanje na to vrijeme i sad dok je pišem je ostalo netaknuto.
Jednog dana dok su šetali kroz grad, dječak se odvažio i ponio ružu koju je ubrao u svom malom vrtu, koji se nalazio pred kućom.Pitali su ga zašto mu treba ruža? Na šta je on odgovorio:Pokušaću je prodati, da nam kupim bombone!Vidi ti njega, šta mu sve na pamet neće pasti?!
Zaista je postojala jedna prodavnica sa slatkišima u kojoj je bilo raznovrsnih poslastica.
Uvijek bi sva djeca zastajala ispred izloga i molila roditelje da im kupe tek neku sitnicu.
Tog dana je znao da će sresti svoju drugaricu dok bude išao kroz grad.Njoj je želio pokloniti ružu, bombone su tek izgovor bile.Sreli su se u glavnoj ulici, gdje mu je otac radio kao čistač cipela.
Dječak je ponosno stajao uz oca, cijeneći posao kojim se njegov otac bavio.Jer mu je otac uvijek govorio da je to častan posao.Dječak je znao koliko njegov otac radi i kad god je mogao pomagao mu je. Taj dan je šetao sa majkom, noseći ružu koju je navodno trebao prodati nekom od uličnih prodavača.Majka mu reče oslovljavajući ga imenom: Prodaj ružu, pa idemo kupiti bombone tebi, braći i sestrama.Dječak je smišljao izgovore kako mu te bombone ne trebaju, kradući vrijeme u nadi da će ugledati svoju drugaricu.Kad je već ponestajalo izgovora i kad je pomislio da djevojčica neće ni doći, ona se pojavila.Dječak se odvoji od majke i potrča prema djevojčici koja je bila sa njenim roditeljima. Stao je kao veliki pred nju iako je znao da je to zabranjeno i hrabro joj predao ružu.Djevojčica se zahvalila i poljubila ga u obraz.Taj trenutak je zabilježio ulični fotograf.
Roditelji su stajali i gledali sa čuđenjem šta se događa. Kako je moguće da su im mala djeca pokazala da podijele ne trebaju postojati? Da mostovi koji razdvajaju, mogu iznova spajati ljude?
Priča o ovom dječaku i djevojčici je završila u novinama uz fotografiju.Koja je nastala u trenutku, nije prekinula tok vremena, već spojila dva dijela grada iznova u jedan dio i pustila vrijeme da teče.
Godinama iza tog kad je nastala bila je jedan od važnih simbola grada i uvijek je podsjećala ljude (kad bi na trenutak zaboravili ) na obećanje dato tog dana.
Pitate se šta je bilo sa dječakom i djevojčicom iz ove priče? Ostali su dobri prijatelji, završili su visoke škole i uvijek gdje god bi se našli pričali bi drugima svoju priču.
Ostavila sam papire, uzela sliku.Odlučila sam napraviti ram za nju i izvaditi je iz kutije, gdje je godinama bila.Napravila sam ram od malih daščica, zaljepivši ih ljepilom za drvo.Ćoškove sam učvrstila špagom, dajući fotografiji posebnu notu.Uzela sam fotografiju i stavila je u ram.
Postoje fotografije trenutka i one koje pričaju priče jedna od njih je ova koju možete vidjeti na slici!
Do sljedeće priče kroz riječi i slike, veliki pozdrav !
Trenutak jednog vremena, zabilježen fotoaparatom. Trenutci koji su možda zaboravljeni, pa nas te slike podsjete na neka prošla vremena.Pročitah u jednim novinama kako neki ljudi smatraju da fotografije ograničavaju taj trenutak vremena u kom su nastale.
Da nekako prekinu tok kojim vrijeme ide i zalede ga na slici.
Uzimam stare slike u ruku, gledam ih i sjećam se određenih trenutaka uz osmjeh na licu.
Čini vam se kako se ništa nije promijenilo, zapravo jeste.
Posebne su one fotografije koje slučajno pronađete, koje ste na neki način zaboravili.
Sjetite se vremena koja one čuvaju.
Prelistavajući stare fotografije naiđoh na jednu malu sliku.Ispod slike stoji nekoliko papira.
Na njima lijepim rukopisom napisana priča. Ne mogoh tu sliku povezati sa ostalim.Ne znam kome bi mogla pripadati? Pitam se, kako se našla među ostalim fotografijama?
Odlažem kutiju, uzimam sliku i papire u ruku.Počinjem čitati priču.
Rukopis je star, vidim da se tinta već razlila, kao da su je dotakle kapi vode i razlile se po papiru, tako da su neke riječi manje čitke.No ipak je moguće čitati.
Čitala sam priču, koja je sa svakom pročitanom riječi, stvarala slike.Gotovo da sam imala utisak kako sam baš u toj priči.Bila je to priča iz nekih 50 -tih godina sad već prošlog vijeka.
Jedan grad, ljudi u njemu i priča, nastala inspirisana jednom fotografijom.
Prepričaću vam priču ukratko koju sam čitala pored stare lampe koja i sama potiče iz tih godina.
Na slici dječak i djevojčica, gotovo crno bijela, tek crvena ruža i kapa crvene boje koju nosi djevojčica su u boji. Pozadina slike maglovita, ne možeš razaznati šta se nalazi, iza dječaka i djevojčice?Nekako posmatrajući, zaključih da je riječ o ulici, tog grada.Dječak izgleda kao pravi džentlmen, sve sa šeširom, kao da je dijete-čovjek.Djevojčica kao prava mala dama.Po odjeći vidim da je riječ o dva staleža.Tako to obično i biva.A priča glasi ovako.Slika koju vidite nastala je prije mnogo godina i ostavila trag tokom onih koje su dolazile.Onom ko pronađe ovu priču, možda ovo vrijeme u kom su fotografija i priča nastale neće baš biti jasna? No vjerujem da se suština priče neće razlikovati od onih u vremenu kad bude čitana! Naime bilo je to neko vrijeme kad su ljudi bili podijeljeni u dva staleža, na one koji su imućniji i na one koji to nisu.Grad je bio podijeljen na dva dijela.Rijetko kad su se djeca iz ta dva dijela družila.Roditelji su uvijek vodili računa da se njihova djeca ne susreću sa djecom iz manje imućnog dijela grada. No uvijek bi dječja radoznalost pronašla svoj način kako bi komunicirali jedni sa drugima.U ovoj priči, glavni učesnici su jedan dječak i jedna djevojčica.On iz dijela grada gdje žive manje imućni ljudi, ona iz drugog imućnijeg dijela.Živjeli su udaljeni nekoliko ulica.Postojao je most koji je spajao ta dva dijela grada.Mostovi spajaju, ali i razdvajaju ljude.Slučajno su se ta dva mala bića srela u jednoj formalnoj šetnji, dok su držali ručicama, ruke roditelja.
Imali su tek sedam godina.Dovoljno da bi već znali kako svijet oko njih funkcioniše.
Krišom bi uputili pogled jedno prema drugom i kad bi bili u prilici, jedno drugom bi mahnuli.
Bile su to tada takve godine, jer priču pisah nakon mnogo godina.
Sjećanje na to vrijeme i sad dok je pišem je ostalo netaknuto.
Jednog dana dok su šetali kroz grad, dječak se odvažio i ponio ružu koju je ubrao u svom malom vrtu, koji se nalazio pred kućom.Pitali su ga zašto mu treba ruža? Na šta je on odgovorio:Pokušaću je prodati, da nam kupim bombone!Vidi ti njega, šta mu sve na pamet neće pasti?!
Zaista je postojala jedna prodavnica sa slatkišima u kojoj je bilo raznovrsnih poslastica.
Uvijek bi sva djeca zastajala ispred izloga i molila roditelje da im kupe tek neku sitnicu.
Tog dana je znao da će sresti svoju drugaricu dok bude išao kroz grad.Njoj je želio pokloniti ružu, bombone su tek izgovor bile.Sreli su se u glavnoj ulici, gdje mu je otac radio kao čistač cipela.
Dječak je ponosno stajao uz oca, cijeneći posao kojim se njegov otac bavio.Jer mu je otac uvijek govorio da je to častan posao.Dječak je znao koliko njegov otac radi i kad god je mogao pomagao mu je. Taj dan je šetao sa majkom, noseći ružu koju je navodno trebao prodati nekom od uličnih prodavača.Majka mu reče oslovljavajući ga imenom: Prodaj ružu, pa idemo kupiti bombone tebi, braći i sestrama.Dječak je smišljao izgovore kako mu te bombone ne trebaju, kradući vrijeme u nadi da će ugledati svoju drugaricu.Kad je već ponestajalo izgovora i kad je pomislio da djevojčica neće ni doći, ona se pojavila.Dječak se odvoji od majke i potrča prema djevojčici koja je bila sa njenim roditeljima. Stao je kao veliki pred nju iako je znao da je to zabranjeno i hrabro joj predao ružu.Djevojčica se zahvalila i poljubila ga u obraz.Taj trenutak je zabilježio ulični fotograf.
Roditelji su stajali i gledali sa čuđenjem šta se događa. Kako je moguće da su im mala djeca pokazala da podijele ne trebaju postojati? Da mostovi koji razdvajaju, mogu iznova spajati ljude?
Priča o ovom dječaku i djevojčici je završila u novinama uz fotografiju.Koja je nastala u trenutku, nije prekinula tok vremena, već spojila dva dijela grada iznova u jedan dio i pustila vrijeme da teče.
Godinama iza tog kad je nastala bila je jedan od važnih simbola grada i uvijek je podsjećala ljude (kad bi na trenutak zaboravili ) na obećanje dato tog dana.
Pitate se šta je bilo sa dječakom i djevojčicom iz ove priče? Ostali su dobri prijatelji, završili su visoke škole i uvijek gdje god bi se našli pričali bi drugima svoju priču.
Ostavila sam papire, uzela sliku.Odlučila sam napraviti ram za nju i izvaditi je iz kutije, gdje je godinama bila.Napravila sam ram od malih daščica, zaljepivši ih ljepilom za drvo.Ćoškove sam učvrstila špagom, dajući fotografiji posebnu notu.Uzela sam fotografiju i stavila je u ram.
Postoje fotografije trenutka i one koje pričaju priče jedna od njih je ova koju možete vidjeti na slici!
Do sljedeće priče kroz riječi i slike, veliki pozdrav !
 |
| Dječak i djevojčica |
Primjedbe
Objavi komentar