Bio je to san, sad je stvarnost

Bliži se proljeće. Mada se čini da zima ima još ponešto da kaže.Oko nas vijesti po cijeli dan.
Hrpa informacija, da čovjek više ne može da ih sve zapamti.Najave, prognoze, uvijek iste, te iste priče. Prije no što ih i saslušamo, već napamet znamo epilog istih.Sad treba se čovjek izolirati od svega. No ne može se živjeti u zlatnom kavezu ili pod staklenim zvonom.Koliko god da je vani haos, trebate izaći i mati potpuni mir u sebi. Kao da stojite nasred ulice a oko vas hrle ljudi, čuju se zvukovi, buka i galama. A vi trebate prosto stajati bez da vas išta remeti i imati mir u glavi i duši.Zvuči komplikovano ? Nego šta?Pa kad jeste.Ustajete u rano jutro, istrčavate na ulicu, treba stići na autobus. Na stanici stojite i čekate da bi vam rekli da vam je upravo prije minut ili dva izmakao autobus. Jeste mirni, uspijevate li sa osmjehom odreagovati na situaciju u kojoj se nalazite ?
Čekate sljedeći autobus, ako ga uopšte bude i bilo?
Gledate u pravcu iz kog bi se trebao pojaviti, kasni i on. Minute teku kao za inat.Kao da znaju da već kasnite pa vam i one na muku staju.Mirni ste ? Možda izvana, dok u vama sve puca po šavovima. Konačno stiže autobus na stanicu.Gužva je svi bi odjednom na ista vrata da uđu.Da bi što prije stigli do slobodnog mjesta. Ah ta vječita žurba, trka sa vremenom i ljudima. Čemu uvijek trčati ispred vremena, zašto ne ići usporedo sa njim ? Stižete na posao, već unaprijed spremni za još jednu primjedbu od strane šefa što opet kasnite. Konačno ste u vašoj kancelariji, sto vam zatrpan predmetima a vi ste već zatrpani mislima na proteklo vrijeme. Treba se iz tog svijeta prebaciti u ovaj realni i prionuti na posao.Radite puno radno vrijeme, dolaze stranke, zvoni telefon, kolegi treba pomoć. Pauza proleti brže od ptice u letu koju krajičkom oka ugledaste.A pogled vam je inače stalno usmjeren na kompjuter i silne papire. Radite  i umjesto da ih je sve manje oni kao da rastu. Ustajete, kraj je radnog vremena. Gledate kroz prozor ,da biste vidjeli zelenilo, da bar na trenutak zaboravite na sivilo u kom radite. Tu boja nema osim male saksije sa cvijećem na vašem stolu.Izlazite iz firme i opet na stanicu,već ste umorni, a tek vas čeka posao kod kuće...
Radite li ono što volite ili ono što morate ? Čisto radi egzistencije ?
Kažu volite ono što radite, a ne ono što biste voljeli raditi ! Ako nemate drugog izbora zavolite ono što radite. Ako se opirete samo remetite tok stvari. Olakšajte sebi svaki dan.Takve savjete vam dijele svakodnevno.Oni nisu vi ! Hvala im na pomoći kažete i opet po svom.Treba li ih poslušati ? Vi znate najbolje.No postoje ljudi koji ostave siguran posao jer ih ne čini sretnim. Odvaže se i pokrenu svoj obrt.Oni ustaju ujutro, sretni što im sunčeve zrake dopiru kroz prozor. Ne žele biti robovi brzine, već svu energiju skupe i ne rasipaju je na čekanje autobusa, prozivke šefa, primjedbe od strane kolega. Polako ispijaju svoju jutarnju kaficu, čaj ili kakao.Usput, spremaju doručak i uživaju u njemu.
Doručkuju u potpunom miru.Zaključavaju vrata kuće ili stana i laganim koracima odlaze na posao.
Jutarnji zrak ih ispunjava mirom i ne primjećuju buku oko sebe.Dolaze do njihove male radnje.Otkjlučavaju katanac ključem. Svojim kolegama koji drže slične obrte, požele Dobro jutro i uspješan radni dan.Oni drže male radnje, gdje prodaju kreativne radove koje su izradili svojim rukama, pekare u kojima je mnogo peciva i hljeb koji se peče u peći na drva, onako po starinski. Tu su i slastičarnice sa najljepšim krempitama u gradu i još mnogo drugih torti i kolača. Male krojačke radnje gdje spojene šavovima stoje haljine i odjela iz vaših misli.Ima i poneki obućar, koji vrijedno na kalupu izrađuje novi model cipela. Nadomak obućara radi prodavnica ručno rađenog nakita.
Mala zajednica koja dobro funkcioniše.Svako je svoj šef. Milina. Posla nema uvijek, no ne bune se.
Zarade svakodnevno nešto. Nakupi se tokom mjeseca, no važniji je mir i sreća koja ih okružuje. Znam da ne može svako svoj šef biti, no gdje god da radite trudite se biti sretni. Ako niste, pokušajte nešto promijeniti. Ništa nije vrijedno tog da vam dani prolaze u nizu ponavljanih situacija.
Odvažite se i pokrenite svoj obrt ili šta god volite na vama je da odlučite. Budite sretni jer to zaslužujete.
Znam da ste pomislili, kako da obezbjedim djeci egzistenciju, školovanje i sve ostalo. No ja vas pitam jeste li sretni kako živite? Ako jeste i volite ono što radite, nastavite tako. Ako niste, zapitajte se!? Vrijedi li dalje ovako ? Vi znate odgovor na pitanje koje sam vam postavila.Vodite se srcem i razumom zajedno.Vi to možete! Iako ste možda pomislili, šta ako pokrenem nešto i ne uspijem? Ostavih posao, od kog imah koliku, toliku egzistenciju, zarad sna koji godinama sanjam i želim ostvariti?
Na kraju ni posla a san se rasprši čim stvarnost pokuca na vrata?
Vjerujte u sebe! Znam, lako je meni pisati rečenice ili dođe kao da vam dijelim savjete.
No nismo svi isti, svako je pokretač svog sna koji može pretvoriti u stvarnost. Pokušajte, dajte sve od sebe. Ne razmišljate o neuspjehu, idite mislima ka uspjehu!
Poruka ovog posta je : Vjerujte da ste učinili mnogo za sebe jer ste slijedili svoje snove  i sivilo zamijenili bojama!
Do sljedeće priče: Idite putem snova, koje ćete jednog dana živjeti !
I poslije riječi idu slike, pa Vam tako postavljam sliku jednog od mojih kreativnih radova.
Bio je san, sad je stvarnost !

Srce od snova