Šetači - ponavljači

Sanjamo li dane ili ih budni živimo? Ponavljamo li dane ili oni ponavljaju nas? Možda smo dobili mapu po kojoj trebamo pratiti svoj put? Zaboravimo često da je imamo u rukama.Čudna je to mapa, jer stalno se mijenjaju putevi. Kao da ih preko noći neko briše i piše. Pa kako ustanemo pratimo smjer koji vidimo. Nemamo kompas, strane svijeta su se pomiješale.Vrtimo se u krug. Gdje god da pođemo uvijek na isto dođemo. A na mapi ništa nije kao u stvarnosti. Znamo da ne sanjamo, budni smo.

Doručak na stolu i čaša vode kao da su tu već danima.Otvoren prozor vjetar njiše zavjesu. Na radiju pjesma koju znam da sam slušala u isto vrijeme na istom mjestu. Gledam na sat, isto vrijeme. Pogled ide prema zidnom kalendaru i vidim nije to ta godina u kojoj sam jučer bila.Onda pokušavam ubjediti sebe da sanjam i da će me alarm na satu razbuditi. Pjesmu čujem i dalje. Znači budna sam i te kako.
Na stolu stoje uredno složeni papiri, ispisani redovi. Skupljam papire i stavljam ih u torbu.Vrijeme teče. I dalje mislim da sanjam.Uzimam ključ od kuće i izlazim vani. Jutarnji zrak prija. Ljudi idu ulicom prema stanici. Putujem autobusom sa nekolicinom poznanika. Svi ti ljudi su tu baš kao i jučer.
Ista odjeća, iste riječi. Memorišem stvari, pa se tako sjećam situacija od prethodnog dana.
Čini li se meni ili sam ja kao u nekom filmu? Postavljam niz smislenih i besmislenih pitanja na koja nemam odgovora. Zastanem na trenutak, pogledam oko sebe i svi djeluju kao i obično. Ama svi osim mene. Ja sam poput nekog zalutalog turiste, koji se prvi put nalazi u gradu, a izgubio mapu pa ne zna gdje bi krenuo.?Čak sam vidjela i jednog čovjeka, koji je tu svakog jutra. Kažu da je beskućnik, no znam da ima dom.On luta ulicama iznova i iznova. Skuplja preostale mrvice od hrane koja je završila u kontejnerima.Vrati se svojoj kući i onda opet hoda, dok se smjenjuju dan i noć. Živi u nekom svom svijetu.
Često ga vidim kako čita novine. Ponekad kupi sebi nešto od hrane, ako se nađe neki dobar čovjek pa mu da nešto novaca. Ne, on ne prosi,već mu ljudi iz nekog sažaljenja pomognu. Kišobran gotovo uvijek nosi sa sobom. Prati ga i jedan pas lutalica. Našle se dvije nezbrinute duše, pa lutaju. Jedan čovjek i životinja. Razumiju se bolje nego dva čovjeka. Ponekad zastane i pogleda u ljude koji prolaze pored njega. Rijetko kad govori, a i kad nešto kaže, ne kaže razgovjetno. Prođe i našom ulicom, umoran od životnih lutanja, besciljne potrage i pogleda upućenih ka njemu.Odjeća koju nosi je dotrajala, cipele isto.Rekoše da je bio vrijedan momak i učio visoke škole. Pričaju razne priče, o tome šta se sa njim dogodilo pa je odlučio da luta gradovima. Ljudi, kao ljudi preuveličavaju, dodaju i konstruišu  njegovu priču. Koju zapravo on sam najbolje zna, a o kojoj nikome ne govori. Gledam kako jede bajat hljeb i pije vodu iz flaše, baš kao i jučer. I to je ista scena, ja sigurno sanjam.?
Dok čekam autobus koji kasni nekoliko minuta, odlazim u prodavnicu, da kupim neko voće.Baš kao i prethodnog dana vidim kako stoji nekoliko ljudi i među njima i jedan stariji gospodin.
Gleda on prema voću dok ja pogledom tražim koje je voće svježe. Nakon par sekundi mi reče:Koje god da odabereš vjeruj da će na polici ostati ono najbolje! Nasmijem se i prepustim red gospodinu. Rekoh:Izvolite Vi prvi odaberite.
Uzima gospodin kesu u ruke, uzima voće sa police i taman da ga stavi u kesu voće mu padne na pod. Pogleda on u kesu, pa u voće. Svi mi koji smo bili prisutni očekujemo reakciju.Gospodin podignu glavu i njegovo lice se raširi u topao osmjeh  a onda se nasmija od srca.
Uzme novu kesu i vrati voće u nju, pa sve to stavi u korpu i nastavi svoj put dalje prema kasi.
Izlazim iz prodavnice, vidim putnike kako ulaze u autobus. Još mi treba samo da ne stignem, pa ću pješice do posla. Podsvijest se buni, ja je sputavam, tako što laganim koracima idem ka autobusu, a podsvijest trči. Neka trči, moja svijest zna da ću stići na vrijeme.U autobusu na radiju čujem istu pjesmu kao i kod kuće. Šta je ovo, pitam sebe? Gdje god da krenem ista me pjesma prati.
Stižem na vrijeme na posao. I tu se ponavlja dan. Identičan onom jučerašnjem.
Vidim da nemam izbora osim da taj dan pustim da ide svojim tokom.
Dolazim sa posla kući, upalim radio i znate već ista pjesma dopire iz tog uređaja.
Ručam ja tako, pjesma i dalje ide na radiju.Da ugasim, možda se promijeni pjesma!? Neka stoji.
Odmorim malo.Onda odlučim da idem prošetati. Zaputim se ulicom koja je poput šetališta.Sa jedne strane se nalazi drvoredi sa druge su kuće. Prolaze ljudi pozdravljam, oni otpozdravljaju i obrnuto.
Idem ja tako i ugledam jednu gospođu koju inače sretnem svaku večer, kad šetam.Uvijek je obučena u svom prepoznatlijvom stilu. Ide lagano ulicom posmatra oko sebe gleda u nebo i zvijezde. Baš kao i prethodno veče, obukla je haljinu pastelnih boja sa cvjetnim uzorkom i elegantne sandale.U ruci drži pismo tašnu. Nigdje ne žuri već ide  polako. Zaista je ne svakidašnja osoba koju rijetko čovjek može sresti. Pretežno šeta sama, to veče ju je pratio jedan pas lutalica. No čim je čuo dječji smjeh uputio se ka djeci, koja inače brinu o njemu. Šetam ja tako, u mislima prelistavam dan koji ponavljam, i sve ljude koje sam srela u toku tog dana. Kad da čovjek ne vjeruje čujem, kako iz jedne od kuća dopire dobro mi znana melodija i riječi pjesme. Nosi lagani povjetarac pjesmu ka meni. Pogađate,opet me pjesma prati. Sad sam sigurna da je slušam iznova iz nekog razloga. Dolazim kući, i idem da spavam. Bio je ovo beskrajan dan, nije ni čudo kad ga ponavljam već drugi put. Kad se ujutro probudim upaliću radio i ako čujem istu pjesmu onda stvarno ne znam gdje bi i šta bi? Polako tonem u san, dok čujem kazaljke kako otkucavaju ponoć. Svanjiva jutro, dopiru zrake sunca kroz moje prozore, alarm me budi iz sna. Ustajem, upalim radio i čujem, drugu pjesmu.
Onda shvatim da su svi dani na neki način ponavljanje onih prethodnih. A opet na neki neobičan način su jedinstveni. Taj dan mi se ponovio jer sam trebala nešto naučiti. Ključ je bio u ljudima koje sam srela. Da to je ono troje ljudi koji su se izdvajali od drugih.
Lutalica, mi je prenio poruku da je sloboda pravo svakog čovjeka bez obzira koliko si drugačiji i da nakon lutanja čovjek nađe svoj put.
Čovjek iz prodavnice, je prenio poruku da ne treba dozvoliti da sitnice čovjeku mjenaju dan, već ih treba prihvatiti sa osmjehom na licu, ne trošiti vrijeme na neke manje važne stvari ,već to vrijeme iskoristiti za nešto bolje!
Gospođa koju sam srela u šetnji je prenijela poruku da kroz život treba ići polako, gledati svijet u vedrim bojama.
A pjesma, koju sam slušala ona je za svakog ko je sluša drugačija i drugačiju poruku nosi. Reče čovjek koji je istu napisao!
Poslušajte tu pjesmu, vjerujte mnogo tog govori! Riječ je o pjesmi grupe Pink Floyd: Wish you Were Here!Snimak je preuzet sa You Tube-a!
Dani se ponavljaju, iako, svaki na njemu svojstven način, a godine, one idu poput rijeke teku!
Poruka posta:Ljude koje sretnemo u životu, sretnemo sa razlogom.Tu su da nam prenesu poruku. Ako shvatimo poruku, nećemo ih sretati, ili pak hoćemo ako treba da nas podsjete na lekciju koju smo naučili, a sa vremenom zaboravili.? Ili ćemo ih sretati sve dok ne naučimo lekciju?Kad je naučimo, onda idemo dalje prema novim danima i novim lekcijama!
Veliki pozdrav svima i ne ponavljajte dane, a ako se i ponavljaju naučite lekciju i novi dan će doći sa nekom novom porukom!