Škrinja, švelja i špajz

Miris dunja na ormaru, ugođaj koji jesen sa sobom donosi u dom.Vatrica već pucketa u kući. Prvi dani jeseni u mom kraju, na stolu plodovi jeseni. Miris zimnice vani.Vrijedne domaćice pripremaju raznorazne đakonije.Lišće žuti i opada. Zlatne boje jeseni stižu u grad. Bundeve i kestenje to je obavezno na repertoaru. No za njih vrijeme tek dolazi. Ovih dana na stolu se nađu grožđe i kruške. O gospođici kruški ću posebno govoriti u ovom postu. Kad je stiglo proljeće (poslije duge zime) ,kruška što se nalazi u našem malom vrtu pustila je bijele cvijetove.Probudila se iz zimskog sna. Okupile se pčele oko nje, leptiri lete, ptice cvrkuću. Dive se ljepoti kruške, zelenim listovima što su upotpunjeni cvijetovima.Onda se ti cvjetovi pretvoriše u male plodove, male odmetnike.Uz pomoć sunca rasli su kroz ljeto.Ponosno je stajala dok su kiša i nevrijeme vladali.Čuvajući svoje plodove, da bi do jeseni doputovali.Jesen stiže a oni mali odmetnici zelenu boju, zamijeniše žutom.Sad i nisu više mali v

Noć, mjesec i zvijezde igraju svojim ritmom na nebu. Stranci u noći prolaze ulicama. Ne gledaju jedni prema drugima. Nema osmjeha, lijepe riječi, tišina. Ne znam kako ne vide ovako lijepu noć? Ko zna gdje im misli lutaju? Lijepo je vidjeti ljude kako prolaze gradom i kako se osmjehuju. Lijepo je vidjeti djecu kako radosno šetaju sa roditeljima. No vrijeme, ovo vrijeme danas ima neki čudan ritam.Gdje su nestali sretni ljudi? Sad vidim samo zombije, koji besciljno lutaju. Pitanja i pitanja, ljudska skitanja kroz sfere života. Kao da na pustim otocima živimo, izolirani od ostatka svijeta. Snalazimo se kako znamo i umijemo, ovo je opstanak. Ko uspije pronaći način kako da opstane, prelazi etapu po etapu a cilja nigdje. Imuni smo na druge ljude, na dječje suze na sve oko nas. Kako čovjek može pored uplakanog djeteta proći a da ne osjeti empatiju prema tom djetetu? Danas tako i roditelji prolaze pored svoje djece. Što bi onda neko obratio pažnju na dijete, kad ni roditelji neće? Djeca su

 U moru riječi, prave pronađi.U mrežu ih uhvati, pa u memoriju sakrij.Kad ti zatrebaju ti se sjeti i kaži. Kaži ih onom nekom, bližem ili dalekom a tebi dragom. Samo ih kaži. Ne čuvaj osjećanja na dnu mora, već ih kaži. Ne budi kao zatvorena školjka što bisere čuva.Ne skrivaj riječi u dubini duše, usidrene poput broda. Ponekad stari strahovi vladaju riječima i čovjekom.U noćima kad mirno more spi, tada odjednom, jugo puše. Brodovi izgube smjer. No onda ugledaju svjetionik. I nastave put.Tako i ti čovječe svoj svjetionik nađi i kaži.Ne dozvoli da stari strahovi vladaju i da opet znaju kako da te pobijede. Budi svoj i slobodan. Pišem ove redove poznajem ljudske sljedove.Uobičajene navike, istih ritmova.Gledam, posmatram i uvijek isto vidim. U moru riječi ne znaju pravu naći.Uvijek u mreži je ona riječ neka koja je od prave daleka. U žurbi se pogrešne riječi često izgovore, pa pogaze svo ono lijepo što si nekom dragom želi reći. I pobjegli bi da možemo, no riječi krive teku i postaju kao