ponedjeljak, 28. rujna 2015.

Od procedure do recepture

Miris dunja na ormaru, ugođaj koji jesen sa sobom donosi u dom.Vatrica već pucketa u kući.
Prvi dani jeseni u mom kraju, na stolu plodovi jeseni. Miris zimnice vani.Vrijedne domaćice pripremaju raznorazne đakonije.Lišće žuti i opada. Zlatne boje jeseni stižu u grad.
Bundeve i kestenje to je obavezno na repertoaru. No za njih vrijeme tek dolazi.
Ovih dana na stolu se nađu grožđe i kruške. O gospođici kruški ću posebno govoriti u ovom postu. Kad je stiglo proljeće (poslije duge zime) ,kruška što se nalazi u našem malom vrtu pustila je bijele cvijetove.Probudila se iz zimskog sna. Okupile se pčele oko nje, leptiri lete, ptice cvrkuću. Dive se ljepoti kruške, zelenim listovima što su upotpunjeni cvijetovima.Onda se ti cvjetovi pretvoriše u male plodove, male odmetnike.Uz pomoć sunca rasli su kroz ljeto.Ponosno je stajala dok su kiša i nevrijeme vladali.Čuvajući svoje plodove, da bi do jeseni doputovali.Jesen stiže a oni mali odmetnici zelenu boju, zamijeniše žutom.Sad i nisu više mali već veliki plodovi. Miris kruške se širi kuhinjom. Jedinstvo okusa i ukusa. Brali smo plodove, pravili kompote, ukusne mafine.Onda kako svi volimo tufahije sa jabukama,odlučim se napraviti tufahije sa kruškama.Ukućanima se svidjela nova voćka a ista poslastica. Ovakva je bila procedura koja je vodila ka recepturi.
Prvo posjetih vrt i skupih u košaru kruške koje tako lijepo mirišu. Priznajem bilo je i stršljenova,pa sam vrlo brzo pobjegla od stabla. Bježeći se zahvalih kruški na divnim plodovima.
Ulazim u kuću i krećem sa pripremom.Ih što ja komplikujem! Kao da je u pitanju neka poslastica koja zahtjeva sate, a ne minute pripreme? No poenta je u tome da unesemo što više radosti u pripremu poslastica kojim ćemo obradovati ukućane i goste koji mogu doći.Nije važno znamo li te recepte, da li su jednostavni za pripremu ili ne?Već nas te sitnice čine sretnima!
Da se vratimo na recepturu, jer sam završila proceduru i pobijedila stršljenove!
Znači uzmemo kruške,ogulimo i izdubimo.Količina je koliko ljudi toliko krušaka.
Ostali sastojci koji su potrebni su sljedeći:
Marmelada od šipka,može i miješana,važno da je marmelada.
Zatim mljeveni keks i orašasti plodovi, orasi,lješnjaci.
No sa obzirom kolika je cijena gore spomenutih plodova i kokos dolazi u obzir.
Znači imamo sve što je potrebno.Kada su kruške izdubljene,stavimo ih u šerpu,prethodno napunjenu vodom i stavimo sve na šporet da se kuhaju.
Dok se naše kruškice kuhaju,pripremimo punjenje.
Uzimamo marmeladu,sami ćete procijeniti kolika količina vam je potrebna.Odokativna metoda.
Ja stavim par velikih kašika,onda postepeno dodajem keks i orašaste plodove.Sve dobro promiješam
da bude kompaktno.I to je to.Kruške su se već skuhale.
Možemo ih puniti.Prethodno ih ohladite.Izdubljene kruške punimo smjesom.Ređamo na tanjur.
Onda ih na kraju pospemo sa mljevenim keksom.Tufahije gotove, nalaze se na stolu.Naravno tu je i kafa kao neizostavni dodatak.
Miris kruške,jeseni,dragi ljudi i šta vam drugo treba?
Uživajte u trenutku,dok ispijajući kavicu degustirate tufahiju.
Poruka posta:Ljudi kuhajte,uživajte u pripremi jela i kolača,ono najvažnije obradujte njima,Vama drage ljude!
Dobrodošla jeseni!




subota, 19. rujna 2015.

Poručujem, preporučujem

Noć, mjesec i zvijezde igraju svojim ritmom na nebu. Stranci u noći prolaze ulicama. Ne gledaju jedni prema drugima. Nema osmjeha, lijepe riječi, tišina. Ne znam kako ne vide ovako lijepu noć? Ko zna gdje im misli lutaju? Lijepo je vidjeti ljude kako prolaze gradom i kako se osmjehuju. Lijepo je vidjeti djecu kako radosno šetaju sa roditeljima. No vrijeme, ovo vrijeme danas ima neki čudan ritam.Gdje su nestali sretni ljudi? Sad vidim samo zombije, koji besciljno lutaju.
Pitanja i pitanja, ljudska skitanja kroz sfere života. Kao da na pustim otocima živimo, izolirani od ostatka svijeta. Snalazimo se kako znamo i umijemo, ovo je opstanak. Ko uspije pronaći način kako da opstane, prelazi etapu po etapu a cilja nigdje. Imuni smo na druge ljude, na dječje suze na sve oko nas. Kako čovjek može pored uplakanog djeteta proći a da ne osjeti empatiju prema tom djetetu?
Danas tako i roditelji prolaze pored svoje djece. Što bi onda neko obratio pažnju na dijete, kad ni roditelji neće? Djeca su radost ovog svijeta, najiskrenija bića. Ne, ne mare ljudi za to. A bili su djeca.
Bili su djeca, prošlo vrijeme, tamo se nitko ne vraća. Što bi se i vratili u davno prošlo vrijeme, kad su tako željeli odrasli biti? Dječji smjeh je nešto najljepše što možemo čuti!
Gledam zvijezde, dok misli zuje poput košnice pune pčela.Gledam ljude kako idu i idu, gdje, ni sami ne znaju.?Ali ne odustaju, ne staju ne prestaju da putuju. Putuju, a stoje na istom mjestu, samo im se čini da se kreću. Kružni ljudi, tako mi se čini. Da to su kružni ljudi. No tako su naučili i puštam ih da idu.Ulazim u kuću i uzimam materijal za kreativne radove. Pri ruci mi stare novine.Izrezujem slova. Napraviću jednu sliku sa porukom. Imam stari ram za slike, pa ću ga reciklirati i renovirati. Ključna stvar na slici je poruka. Slovo po slovo i nastaju riječi, od riječi poruka.
Ostaviću tu poruku negdje, gdje će je ljudi moći vidjeti i pročitati. Kad bi cijeli grad mogao imati kutke, gdje bi te poruke bile? Razmišljam vam ja tako. Izvedivo je to. Izvedivo, ali možda u filmovima ili u nekom drugom dijelu svijeta.Ovdje kod nas, bi trebalo vremena i vremena da takve poruke ljudi primijete. Pa ne zapažaju jedni druge, a kamoli poruke.No ja tu poruku sklopih. Bilo je sličnih akcija i projekata u gradu. Besplatni zagrljaji i tome slično. Lijepo je vidjeti da bar na trenutak postoje emocije među ljudima. Da imamo vremena zastati na trenutak i učiniti nešto lijepo za druge.
Razumijem ljudi, razumijem, primljeno na znanje, da svako, ali baš svako ima svoje vrijeme,
svoje probleme i svoj put. No naš put nije samo naš, i drugi ljudi su dio našeg puta! Razmislite o tom?Uglavnom poruka je sljedeća:Vrijeme je za dane osmjeha! Izrezah slovo po slovo i sklopih poruku. Slučajno ili podsvjesno tako nastade ova poruka. Zamislim kako bi bilo da sad kružni ljudi u trenutku dok prolaze kroz grad ugledaju poruku?Voljela bi vidjeti njihove reakcije! Ako bi ih uopšte i bilo?
Možda bi krajičkom oka vidjeli šta piše i produžili dalje? Vjerovatno je ne bi ni primijetili u njihovoj jednoličnoj svakodnevnici? Jer ovdje kod nas je tako kako je! Ali vjerujem u to, da lijepe riječi mogu pokrenuti ljude. Da im mogu pomoći, uljepšati dan i na trenutak, bar na trenutak  učiniti ovaj svijet ljepšim mjestom za život.Sanjari, revolucionari, neobični ljudi, ljudi koji vole vidjeti druge ljude da su sretni. Znam da i Vi tako mislite. Ljudi napravite slike sa porukama, ostavite ih negdje u gradu.
Ili izradite naljepnice,zalijepite ih na vidljivim mjestima, gdje ljudi prolaze. 
Prosljedite ih, dok budete išli kroz grad. Život je kretanje, ne stajanje i čekanje. 
Bio taj neko sretan ili manje sretan, zamišljen, odsutan, u žurbi Vi mu ostavite poruku.
Osmjehnite se i produžite, možda će ta osoba jednog dana učiniti za vas nešto lijepo?
Poruka posta:Vrijeme je. . .(Vi dodajte ostatak poruke u komentarima)
Slobodno komentarišite ideju.
Ovaj post je 50 koji napisah putujući kroz prostrnastva!
Ljudi do sljedeće priče:Pozdrav svima!
Ovo je ta poruka od riječi do dijela!



četvrtak, 10. rujna 2015.

Akordi ljudskih sljedova

 U moru riječi, prave pronađi.U mrežu ih uhvati, pa u memoriju sakrij.Kad ti zatrebaju ti se sjeti i kaži. Kaži ih onom nekom, bližem ili dalekom a tebi dragom. Samo ih kaži. Ne čuvaj osjećanja na dnu mora, već ih kaži. Ne budi kao zatvorena školjka što bisere čuva.Ne skrivaj riječi u dubini duše, usidrene poput broda. Ponekad stari strahovi vladaju riječima i čovjekom.U noćima kad mirno more spi, tada odjednom, jugo puše. Brodovi izgube smjer. No onda ugledaju svjetionik. I nastave put.Tako i ti čovječe svoj svjetionik nađi i kaži.Ne dozvoli da stari strahovi vladaju i da opet znaju kako da te pobijede. Budi svoj i slobodan. Pišem ove redove poznajem ljudske sljedove.Uobičajene navike, istih ritmova.Gledam, posmatram i uvijek isto vidim. U moru riječi ne znaju pravu naći.Uvijek u mreži je ona riječ neka koja je od prave daleka. U žurbi se pogrešne riječi često izgovore, pa pogaze svo ono lijepo što si nekom dragom želi reći. I pobjegli bi da možemo, no riječi krive teku i postaju kao talasi. Gledam more i pitam ga. Pratiš li ovo ljeto na zasluženi odmor? Ih more kakve li si ti sve tajne čulo i jugo ih u daljine poslao, kao poruke, ne one u boci već one što vjetrovi nose. Ljeto ključeve predaje jeseni. Jeste li rekli nekom bližem ili dalekom ono što ste htjeli ili ćete sljedeće ljeto čisto onako da odstoje možda je tako najbolje? Pakuje ljeto kofere svoje i putuje na zasluženi odmor. Bilo je to dugo, toplo ljeto. Doduše više sparno, tropske vrućine su vladale.
Sad čujem ljude kako govore:Vidi kako je zahladilo, pravo svježe.Do jučer govoriše: Ma više i ove vrućine, da bar malo zahladi! Ljudski sljedovi. Kako god okreneš, ljudima ništa po volji nije.
Kad je vrućina mi se žalimo, kad zahladi opet isto. No tako je to u prirodi čovjeka. Prihvatimo ovu klimu i njene promjene. Isto tako se i ljudi mijenjaju. Jedan dan te vole, drugi baš i ne. Prihvati.
Tako ti je to, stalno nešto prihvatamo i prilagođavamo se promjenama. Iako ih baš i ne volimo.
Nekako si u sigurnoj luci kad se neke navike ne mijenjaju. Onda si svoj na svome. A riječi, odlutah ja od početka priče?! Riječi često ne biramo, samo ih izgovaramo. Kao da same teku sa usana. Zavisno od toga kako se čovjek osjeća, otprilike se tako i ponaša. Lakše je prećutati riječi koje će drugom sve reći, teže je prave pronaći i izgovoriti. Pa ih onda zamijenimo i često pogriješimo.Poslije izgovorenih riječi povratka nema, ostavljaju neizbrisiv trag onome kome su upućene. Šta je to zapravo sa ljudima i osjećanjima?Šta nas pokreće i okreće u pogrešnim smjerovima? Možda je to strah? Stari i dobro znani čovjekov drug.Vjerni pratilac u svim prilikama i neprilikama. Strah da će nas neko ostaviti, okrenuti leđa i otići. Pa biramo riječi i biramo, a ne znamo da pogrešne akorde na gitari sviramo. Koje god da odabrali, strah će pogrešne da svira. Da, on govori umjesto nas ,on nas sputava, blokira i ne dozvoljava da budemo iskreni. Iskreni prema sebi i drugima. Kad riječi izgovorimo, strah se pokupi i sakrije iza ćoška do neke sljedeće prilike ili neprilike. Pobjedonosno slavi. A čovjek skuplja rasute akorde, uzima gitaru i vidi da je pogrešno svirao. Da su oni pravi na sljedećem papiru.Uzme gitaru u ruke i počne svirati one prave.
Podiže pogled i vidi, da je onaj neko sad koracima daleko,vidi mu tek leđa i kako se gubi u masi ljudi. Noćne sjenke plešu ulicama pogrešno izgovorenih riječi, sviraju i pjevaju tek njima znane pjesme. Mi smo plesači, ulični akrobati i svirači. Mi što prave riječi ne znamo reći.Oni misle da ne znamo? Znamo, no strah nas sputava. Nismo škrti na riječima već na slobodi koju nemamo da kažemo šta osjećamo.Tako nastaju redovi ljudskih sljedova koji se ponavljaju, iznova i iznova. Jeste li vi jedan od tih? Pripadate li ljudskim sljedovima što stoje u redovima? Ili ste pak drugačiji neko, ko bi šta osjeća uvijek rekao? Bi li ste, ili tako mislite? Zapitajte se, kad se budete našli pred nekim vama bližim ili dalekim!
Poruka posta:Ne budi sjena svoje sjene, kaži vrijeme je promjene! Izađi na ulicu,zagrli život i ljude i kaži, kaži šta osjećaš!
Osmjeh na lice, riječi neka idu sa usana. A ljeto? Ono neka odmara. Jesen nam dolazi kao drag gost i donosi nove priče i darove! Do sljedeće avanture:Veliki pozdrav ljudi!