Autentična ogledala

Oni su djeca kiše, čuvari plemena. Romantici i sanjari, davnih vremena.
Oni su djeca snjegova, čuvari planina. Prosjaci, čistači ulica, šaptači u teatru.
Oni su skup sitnica, ogledala naših lica. Sve ono što ne vidimo, pored čega prolazimo.
Kompas, izgubili smo kompas. Ljudskim snagama, ka nadljudskim očekivanjima idemo.
Autentični ljudi nam govore, mi ne čujemo, a trebali bi!
Oči su nam umorne od pogleda, dok gledamo dvogledima u daljine. Ruke traže kompas da bi našle put. Stopama po putovima neznanim idemo. Ogledala su svugdje oko nas. Gledamo, a ne vidimo.
Oni su djeca prirode, plaču i smiju se, ne skrivaju osjećanja. Dosljedni su sebi i svojim uvjerenjima. Imaju  ulogu u svijetu, oni su svoji. Bez pretvaranja  žive po svom. Slobodu koju imaju cijene, ne mijenjaju svoje okruženje.
Kad ljudi maske sklone u svoja četiri zida, postavi se pitanje, jesu li te maske obrambeni mehanizmi ili tek skrivanje od ljudi.? Autentičan čovjek maske nema, on je lice koje vidiš, bez mnoštva drugih lica. Individue bezimene, tek su za nas.
Nemoj razbiti ogledala, razbićeš stvarnu iluziju. Ako ih razbiješ, ostaće tek dijelovi, jer i kad ih spojiš više nisu isti. Orijentir ne postoji kad se razbije ogledalo, ni kompas ne možeš naći.
Poput srne u šumi koja bježi i skriva se, takav osjećaš strah, kad lutaš u sobi od ogledala, bez kompasa. Autentični ljudi ti govore, ti čuješ, a ne rezonuješ.
Tražiš vrata da izađeš, jer gdje god da se okreneš vidiš tvoj odraz u ogledalu.
To je iluzija, pretvaraš se u autentičnog čovjeka. Padaju slojevi maski koje si imao/ la. Ti slojevi su te čuvali, ispod te površine se krije, tvoje neobično-autentično lice.
Ti pripadaš djeci kiše, snjegova, prirode i slobode. Čemu skrivanje, kroz godine?
Kakvo pitanje? Ni sam/a odgovor ne znaš! Divan je osjećaj, biti slobodan, biti svoj.
Sa druge strane ogledala sakrila se duša tvoja. Uvijek će ljudi gledati ono što vide na prvi pogled,
to su im mjere da te ocijene kao čovjeka. Pusti ih neka misle šta žele, i hoće, to je njihovo pravo.
Samo se osmjehni i idi putem tvojim. Šta znaju o tebi? Ne znaju kakav si čovjek, ne znaju snove koje sanjaš, ni šta te brine, šta te raduje?  Na osnovu tvoga izgleda zaključke donose.
Odlučio/la si da sve te niti prekineš, i kreneš dalje.
I bilo je krajnje vrijeme da te to više ne brine. Ljudska taština, ne možeš je mijenjati, ti po svom od sad, pa nadalje, autentično nastavi. Umorne su ti misli postale, od toga da uvijek i prema svima imaš razumijevanja. Da, često suze ti budu drugovi, jer ne zna nitko kako jedan pogled ili riječ može nekog da povrijedi.
Njihovi pogledi prijeki sad su ti daleki. Nisi drugačiji/ a, zato što imaš tvoj način, da pogledaš svijet očima djeteta. I mnogo vremena im pokušavaš reći, a ne daju ti da dođeš do riječi. Hrabro stupiš na scenu i kreneš, a riječi zastanu i neće da se pokrenu. Onda pomisliš da je uzalud da im govoriš.
Ponekad iz tebe lavina krene, pa kažeš mnogo riječi, ali ne vrijedi.
Uzalud trošiš energiju, rasipaš je poput riječi na papiru, i shvatiš ne možeš da im objasniš. Da, jer neki ne znaju da prepoznaju, ljude koji su svoji i put svoj imaju.
Ponekad osjetiš pritisak, kao da riječi njihove ostave otisak.
Kao da napišu poruku na ogledalu i čitaš je iznova, već dugi niz godina. Na tvojim dlanovima urezane su kao da se ogledalo razbilo, i staklo si dotakao. Na te poglede se spotakneš, kad god osjetiš i vidiš da idu, ka tebi. Plačeš, ali onako tiho u sebi, jer više ne možeš da podneseš, pa riječi ne kažeš, već sa sobom ih poneseš. I reći ćeš ih znam u tvoja četiri zida. Da ne vide kako suze teku, a riječi poput vatre te opeku. I onda doneseš odluku i kažeš: Dosta je!
Izlaziš vani, u rukama držiš ogledalo, da drugi vide sebe, prije nego upute pogled ka tebi, i nešto kažu. I konačno kompas si pronašao/la držiš ga u rukama, neka te vodi putem pravim.
Oni su djeca kakva se rijetko sreću, oni su svoji, kod njih ne postoji iluzija, već stvarna slika čovjeka.
Oni su autentična ogledala, oni su osmjeh jutra, i bolje sutra.
Poruka posta: Autentična ogledala, su refleksija čovjekove duše!
Do sljedećeg niza rečenica: Pozdrav čitaoci!
Slika koja slijedi je, kreativni rad!











Primjedbe

  1. Najviše ogledala oko sebe ima qudska duša, i privilegiju da može u svemu da se ogleda. Mene najviše privlači odsjaj duše u nečijim očima... I, priča je veoma autentična. Prepoznatljiva, iz pera Milene.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Gosp. Petrušiću, autentični ljudi, autentična ogledala. Baš kao što su i ljudske duše. Oči su ogledalo duše. U njima se vide misli i osjećaji.
      Tako i duša na neki način, govori, kroz oči.
      Hvala!Srdačan pozdrav!

      Izbriši
  2. Divan kreativni rad!
    Ja masku nosim, ali to nije maska licemerja. To je maska dobrog raspoloženja, osmeh koji teži da bude prirodan. Jer, svako ima svoje brige, moje mu ne trebaju. Niko ne želi da gleda tužno lice. Kad stavim masku i sebe ubedim da sam dobro. To vredi. Dakle, nisu maske uvek loše, a moj odraz u ogledalu vidim samo ja.
    Hvala na divnom postu.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Gđo. Snežana, Hvala na komentaru. Lijepo napisano.
      Ogledala sam uzela kao primjer, jer su oči ogledalo duše. A, autentični ljudi su posebni. Onda sam spojila te dvije riječi i nastala je priča. Srdačan pozdrav!

      Izbriši

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Čovjek sa neke druge planete

Kad se ljubav igra žmirke

Zvijezdana djevojka