Mudraci skrivenih svijetova

U neko ( ne tako) davno vrijeme  postojao je jedan mali grad. Kažu da je bio skriven i da su tek rijetki znali gdje se nalazi. Bio je izoliran od ljudi. Priroda je bila neopisive ljepote. Ljudi koji su tu živjeli proizvodili su hranu i bili vrsne zanatlije. Imali su prirodne izvore vode i energije. Izvan kolotečina savremenog svijeta, a ipak dovoljno savremeni. U tom mjestu živjeli su mudraci. Sve odluke su donosili upravo oni. Njih se pitalo za savjete, i svi su živjeli po pravilima koja su napisana na tabli, u samom ulazu u grad. Jednom, u sedmici sastajalo bi se vijeće mudraca. Donosili bi odluke za sljedeću sedmicu. Cijela zajednica je složno radila i doprinosila napretku samog mjesta.
No kako je mjesto postajalo sve urbanije tako se proču u velikim gradovima da tamo negdje postoji mjesto posebno ali baš po svemu. Poželješe ljudi do tog mjesta doći i saznati njegovu tajnu.
Kad to čuše mudraci odlučiše da zatvore ulaz u grad.
Najstariji od njih reče: Znali smo da će se jednom čuti za nas. To je bilo neminovno.
Na nama je donijeti mudru odluku.
Najmlađi reče: Ne trebamo zatvoriti ulaz, tako ćemo još više probuditi njihovu znatiželju. Mi smo miroljubiv narod. Živimo po određenim pravilima, izvan modernog svijeta. Ako bi ljudi došli kod nas, narušili bi ravnotežu koju smo godinama gradili. Naša odluka važe na dvije strane, baš poput tasova na vagi.
Naime uvažavala su se mišljenja mudraca bez obzira na godine. Jer smatrali su da godine nisu mjerilo mudrosti. Tako su redom svi do jednog iznijeli mišljenja. Vijećali su, do dugo u noć.
Odluka je bila donesena, kapija grada će ostati otvorena. Kad su to čuli ljudi, iz okolnih gradova pohrliše ka tom malom i neobičnom mjestu. Iako u početku bijaše sretni da upoznaju drugačije kulture i saznaju neke inovacije, ipak shvatiše da ne pripadaju tekovinama savremenog svijeta.
No nije bilo povratka. Jednom donesena odluka po njihovim pravilima se nije mogla opovrgnuti.
Tada reče najmlađi mudrac: Ne preostaje nam ništa do li tog da i mi upoznamo njihov svijet !?
Naime mladić je znao da je jedno od pravila to, da nema napuštanja zajednice, van njenih okvira.
Bio je svjestan težine svojih riječi. No znao je da ih uskladi i prilagodi na najbolji mogući način, a da ostali to ipak prihvate.
Najstariji reče: Mladiću, znaš dobro pravila po kojim živimo. Naš odlazak u njihov svijet bio bi početak rušenja našeg svijeta! Ali, dodaje mladić, jedino tako možemo razumjeti šta to mi imamo, a oni nemaju!? Trebamo to pronaći i znaćemo šta je njih dovelo kod nas!?
Nakon negodovanja, vijeće mudraca pristade pustiti najmlađeg mudraca da upozna svijet, van njihovog svijeta. Imate li savjet za mene? - upita mladić najstarijeg od mudraca.
Sinko, što više tražiš, više ćeš naći!
Zagleda se mladi mudrac nekoliko trenutaka u starca i prihvati tu rečenicu kao jedinu pomoć na putu.
Kad je mladić stigao do grada, u čudu je gledao svu ljepotu. Nije mu bilo jasno, kako ljudi nisu sretni sa svim onim što imaju i što ih okružuje. U početku nije uvidio stvarnu sliku, već je vidio tek dio. Kako je prolazio gradom počeo je otkrivati dijelove koji su ga doveli do slagalice.
Vidio je ljepotu prirode, razne građevine, koje su umjetnička dijela. Rijeke, planine i sva čuda savremene tehnologije, koja u njegovoj zajednici nisu mogli niti zamisliti. Shvatio je koliko je razlika među njima. No vidio je roditelje kako u žurbi idu, prolaze, djeca ih zovu, oni i ne obraćaju pažnju na njih. Vidio je da su ljudi gladni, bez krova nad glavom, žive po ulicama.Vidio je imućne ljude koji pored njih prolaze. Ta slika mu je bila pokazatelj, koji ga je doveo do zaključka.
Te razlike među njima su ih dovele do granica, koje su sami sebi postavili.
Da sve ono, što imaju, oni ne cijene. U danu koji ima svoje trajanje, nemaju vremena. Jer u žurbi se zapravo ne snalaze. Djeluju kao da su se izgubili i traže put kojim su krenuli, da bi se vratili kući.
Sve je zapisao i odlučio se na povratak. Kad je došao kući, dočekalo ga je vijeće mudraca.
Mladić je stao pred vijeće i prepričao je sve što je vidio, osjetio i zabilježio.
Mladiću jesi li tražio odgovore ili su te sami pronašli? - upita najstariji mudrac.
Kao što ste rekli: Što više tražiš, više ćeš naći!
Tako je i bilo. Što sam više upoznavao svijet u kom žive, to sam više nalazio.
Samim tim, više sam cijenio sve ono što smo, i što imamo.
Saznao sam zašto su došli kod nas. Došli su da bi vidjeli gdje griješe.
Samo što su došli na pogrešnu adresu. Ovdje nema odgovora za njih. Bježali su od svog svijeta, a nose ga u sebi. Tu sam uvidio razlog njihovog dolaska, u naše mjesto. Otuđili su se jedni od drugih, osjećanja su im zarđala, a nisu imali ulje da bi otklonili rđu. Poželjeli su biti negdje, gdje vlada harmonija. No zaboravili su da haos nose sa sobom. Tako se mir ne pronalazi.
Mi smo različiti, ali prihvaćamo jedni druge. Oni ne znaju prihvatiti različitosti, naći način da zajednica živi slobodno. Oni iznova postavljaju granice, brišu vidike, umjesto da ih šire.
Vide, a ne vide svijet koji ih okružuje! Mi vidimo naš svijet i živimo u skladu.
Kad su sve to čuli mudraci se složiše da ne zabrane ulaz drugim ljudima u grad.
Građani su ih pitali zašto su donijeli takvu odluku?
Najstariji i najmlađi mudrac zajedno rekoše: Oni treba da nauče kako da priroda i čovjek budu jedno!
U tom je sva mudrost, skrivenih svijetova!
Poruka posta: Mudri ljudi vide dalje, no što običan čovjek može. Vide iste slike samo na drugačiji način. Pogled i pregled iste slike, su razlika između mudrog i običnog čovjeka!
Do sljedeće priče: Pogledajmo, pregledima svijet oko nas i možemo vidjeti da svaka slika ima još neku sliku.
Veliki pozdrav! Slika je preuzeta sa interneta!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Čovjek sa neke druge planete

Pleme Votun

Rezolucija emocija