Fenjeri i koferi

Bila sam tamo gdje pjesme pišu, tamo, gdje sviraju gitare. Nosila sam u ruci petrolejsku lampu, jedinu svijetlost u mraku, od emocija. Racio me vodio, mojim svemirom. Fenjeri i koferi za put ispred nas. Skoro da dotaći mogu rukama, vodu sa izvora koje teče u slapovima, vodopad osjećanja.
Penjem se stepenicama, za mene one su planine. Nedostižni vrhovi, želja tek. No dobro me znaš, (mada ne potpuno) neću odustati, ja uvijek nađem način. Priznajem da ponekad zastanem, i vratila bi se unazad. O da, često i zaplačem, ali i nasmijem se. Očekujem, iščekujem doći će riješenje. Ironija na moj način?! Kad otvorim nova vrata, stara se otvaraju sama. Tek da me posjete da ne preskačem stare odluke, koje nisam riješila. U ormarima prašina i knjige stoje. Pauk ispleo mrežu, trag u vremenu.Vraćaju  se iznova slike iz tih godina. Stvari, tvoje i moje, u dva kofera. Od sutra svako po svome, i putem svojim polazi, rekli smo tada.
Nekako sam odlučno-neodlučan čovjek, no takva sam oduvijek. Ti to ne razumiješ, jasno ti nije. Gle ovako, ja prihvaćam, čak se i ne ljutim, ljutnja nije moj način. Nemam šta da ti oprostim, puštam te, gle, ja te i ne držim. Sloboda je izbor čovjeka. Mi nismo ptice u kavezu. Ti svoj let nastavljaš sam, ja onako najbolje kako znam. Bila sam tamo u prošlom vremenu, sadašnjih mogućnosti, tamo gdje su ostali tragovi budućnosti i ništa drugo. Tamo smo bili mi, ovdje, i nekad kasnije, postojimo, ali su nam se razdvojili putevi. Sad smo jednina u množini, muzika u tišini, zarobljeni u slobodi.
Ne govorimo riječima već pogledima, koji udaljeni su kilometrima. Kad zaiskre suze u očima zadržim ih da ne ugase svijetlost fenjera. Idem ja, sa mojim koferom, granicom razdvajanja.
Znam da, ću pobjeći kad ne treba. Kad svi ostanu, ja pobjegnem. Jer ne mogu biti u masi slobodnih zarobljenika. Želim ti da nađeš smisao, u besmislu, ostani dosljedan tebi. Tvoja dosljednost je neprocjenjiva. Ne, ovo što govorim nije ironija. Izbriši iz sjećanja sve što ti rekoh u snu.
Stvarnost se ne poklapa sa snovima. Jer iza svakog osmjeha, skrivene su suze. Iza svake suze, skriveni su osmjesi. Ne znam, zašto ne znam ostati!? Činilo se prije, da kad ostanem sve postane monotonija, ponavljanja. Onda shvatih da je to zaista tako. Previše je mrvica na stolu ostalo, toliko je u duši razbijenih dijelova. Nitko, osim mene, nije kriv! Dopustih da vide emocije, kao reakciju na njihove riječi. Tada nisam znala (kao sad) da trebam otići. Što duže ostaješ, više dijelom začaranog kruga postaješ. Reći će da bijeg nije riješenje!? Ni ostanak to nije svakako. Za treću opciju ne znam odgovor pronaći. Možda zato odem, i ne ostanem, da bi mogla pronaći način za ostanak!?
Opet rekli su mi, da i kad odeš, sa sobom nosiš sve ono što je dio tebe.
Ostati, otići, vratiti se, zastaneš i zavrti ti se u glavi, i jednostavno ne znaš koji je način pravi!?
Onda shvatiš, i ideš dan, po dan, negdje i nekad ćeš stići.
Volim slobodu koju imam, ne mogu biti poput ptice u kavezu.
 Ponekad trčim što brže mogu, ne bi li tako pustila i ostavila iza sebe sve što me veže za dane prošle.
Sad shvaćam da zapravo trčim u krug, ne ja ne idem, ja sam tačno tu, odakle sam i krenula. Isti je smjer kretanja, samo su drugačija gledišta. Zabluda, ili ne tu sam gdje i bila sam prije. Isto je sve, ili zapravo nije? Kako onda nismo mi, više mi? Vraćam slike na dane koji su prošli i onaj stan, vani sunčan dan. Koferi i fenjeri, ti i ja, putnici. Samo što nemamo isto odredište, ni cilj.
Znam taj osmjeh, iskren i odsutan pogled, koji govori, da vrijeme je da krenemo.
I zatvorimo knjigu, ispisane stranice, i odemo na različite perone stanice.
Krenuli, mi smo krenuli niz stepenice. Osjećaj kao da silaziš sa planine, zapravo lakše nam je, iako ne bi priznali, radije bi prećutali. Volimo sve dane koje smo proveli, sad idemo na različite strane.
Prekinuh misli, i shvatih da sam sama, od sad gospodar mog vremena i sadašnjeg dana.
Noć je, svijetla grada se pale, sve sitnice vrijede mnogo iako nam se čine male.
Sad smo skitnice, bez adrese, jer tako smo željeli. Da smo na adresi ostali, mi bi tek poput pauka mrežu ispleli. Na njoj bi bile tek kapi kiše, i ništa više. Mi smo otišli tražiti mjesto pod suncem.
Trebali smo se sresti i napisati knjigu, da bi prestali biti zarobljeni u slobodi.
Sad svako od nas svoj put traži i svojom logikom se vodi. Konačno, ti i ja, na istinskoj smo slobodi.
Poruka posta: "Ponekad mislimo, da smo slobodni, zapravo nismo. Zarobljeni smo u slobodi! Ta sloboda nije ona istinska, već imaginarna! "
Do sljedeće priče. Veliki pozdrav čitaoci!
Slika je preuzeta sa interneta, spot sa YouTube-a. Izvođač pjesme je Dido.
Pjesma se zove: "No Freedom!" Uživajte u pjesmi i spotu, koji ima divnu poruku!







Primjedbe

  1. Lijepe riječi ovog posta, kao i poruka posta,evo poslušala sam i spot :)laku noć i lijep dan!

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Gdo.Resic, Hvala Vam! Sve najbolje. Srdačan pozdrav!

      Izbriši
  2. "Onda shvatiš, i ideš dan, po dan, negdje i nekad ćeš stići."
    Divan post i poruka.
    I spot je veoma lep, dopada mi se muzika.
    Pozdrav draga Milena!

    OdgovoriIzbriši
  3. "Onda shvatiš, i ideš dan, po dan, negdje i nekad ćeš stići."
    Divan post i poruka.
    I spot je veoma lep, dopada mi se muzika.
    Pozdrav draga Milena!

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Gdjo.Snezana,Hvala Vam! Dan,po dan laganim koracima i čovjek stigne do cilja. Sloboda, u mislima i duši je, ljubav prema drugima i samom sebi. Veliki pozdrav!

      Izbriši

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Čovjek sa neke druge planete

Pleme Votun

Rezolucija emocija