Kad pročitaš, kreni, i nešto promjeni!

                                                                                                        

U vremenu, u kom živimo i kroz koje putujemo, svaki dan prolazimo jedni, pored drugih!
Gledamo, ne vidimo, a trebali bi! Prolazimo pored ljudskih priča. Jedno nebo, iznad nas.
Za neke je to nebo jedini krov pod kojim žive, jer dom nemaju!
Sretni jer nismo dio te priče. No zapravo jesmo.
Svakodnevni smo svjedoci i posmatrači ljudskih priča koje su nam poruke da nešto trebamo učiniti. Pa da ovaj svijet (ili bar djelić svijeta), u kom živimo bude bolje !?
Trebamo pokrenuti, točak koji ide putem nemogućnosti, i usmjeriti ga ka putevima mogućnosti!
No postoje ljudi koji su entuzijasti, oni vide, zastanu i reaguju!
Zovu ih herojima, makar ne vole da ih tako zovu. Sve odveć ispričane priče imaju svoje heroje, pa tako i ova koja će biti ispričana u redovima koji slijede!
Bijaše prohladna noć, jesen se bližila kraju, a zima je već kucala na vrata domova.
U ulici Zaboravljenih (tako su je zvali) po hladnoći su stajali ljudi i tražili pomoć.
Tek poneki prolaznik bi zastao i udjelio novčić.
Te noći, na kraju ulice stajaše mali dječak. Imao je plave oči u kojim se mogla vidjeti ona dječja radost. No jednako se dalo primijetiti, da u njima vidiš već odraslog čovjeka. Na sebi je imao dotrajalu odjeću i cipele koje su već mnogo puta prešle. Imao je tek sedam godina.
U rukama je držao natpis na kome je pisalo sljedeće: Molim Vas pomozite!
Trebam jednu deku za sestru i malo hrane! Meni ne treba ništa. Hvala!
Pomozite i mojim drugarima, jer djeca su budućnost.
Prolaznici su komentarisali: Ko je mogao pustiti dijete na ulicu po ovoj hladnoći da prosi?
No među njima je bio jedan mladić, koji je zastao i prišao dječaku.
Dobro večer- reče dječak! Imate li Vi možda deku za moju sestru?
Dobro večer- odgovori mladić! Sad nemam deku, ali ću je pronaći te donijeti je tebi, za tvoju sestru!
Hvala Vam mnogo! Samo da sestri ne bude hladno!Uskoro će zima, a znate kako ona zna biti duga i hladna? Vrijeme je da krenem kući mama i sestra me čekaju.
Gdje živiš dječače?- upita ga.
To Vam ne bi smio reći, jer Vas ne poznajem. Idem ja sad polako.
Čekaj! - reče mladić.
Uzmi ove novce i kupi hrane sestri! Hvala Vam dobri gospodine.
Kako se Vi zovete? Zovem se Bezimeni! Čudno ime, Vi ga zapravo, i nemate!?
 Moglo bi se reći.- odgovori mladić.
 Dječak je krenuo ka svom domu, a mladić, svojim putem. Stani! - reče glas.
Mladić se okrenuo i ugledao starijeg čovjeka. Vidje li ti onog malog junaka?
To dijete svaki dan stoji na ulici sa natpisom kojeg je sam napisao.
Otac je napustio porodicu i majka se brine, o njemu i njegovoj sestri. Žive u vagonu starog voza. Vjerujte da su uslovi izuzetno teški. Nemaju ni vode, donose je sa stare česme ovdje u gradu. Svaku večer on dođe po vodu, i ponese natpis sa sobom. Dječak uči uz svijeću, i pomaže majci skupljajući otpad za reciklažu. To im je jedini izvor prihoda.Vrijedno je to dijete, pored tog i dobro, on svoje parče hljeba podijeli sa drugom djecom koja ovdje gotovo da žive. Tužno je vidjeti da djeca nemaju osnovne uslove za život. Zima je na pragu, nemaju toplu odjeću ni obuću. Mnogi ne idu u školu. Pa je on odlučio napisati poruku svijetu - kako on to kaže.
Mladić je slušao riječi tog čovjeka koji je djelio istu sudbinu kao i taj mali dječak.
I sam je bio bez doma i već godinama živi pod vedrim nebom, i od milosti dobrih ljudi.
Slušajući starčeve riječi, mladić je znao da jedan mali dječak treba biti u toplom domu, umjesto na ulici. Da ne treba brinuti brige odraslih već sa drugom djecom uživati u djetinjstvu. Ovaj svijet je surov za odrasle, a kamoli za djete na ulici.
Te noći dječak nije mogao ni slutiti koju će lavinu dobrih djela pokrenuti njegov natpis.
Mladić je otišao kući, u mislima mu je bila slika dijece koja žive na ulici. Nije znao kako, ali je bio siguran da im želi pomoći ?!
Odlučio se za drugačiji pristup, te je znao da treba djelovati na licu mjesta. Znao je, da priča treba izaći među ljude.
Jer svijet se događa vani, ne unutar zidova, nije virtualan, već stvaran.
Želio je da ljudi vide, da smo svi dio priča koje se oko nas događaju.
Kako se bavio slikarstvom, mladić je na velikom platnu  naslikao dječaka sa natpisom u ruci, i pored njegove drugare. Plakat je postavljen kao poruka svim prolaznicima.
 "Pridruži se projektu:  "Djeca su naš budući svijet, vrijeme je za preokret!
Od nemogućnosti, stvorimo mogućnosti! Kad pročitaš, kreni, i nešto promjeni. Učini dobra djela!
Dijelio je letke  zajedno sa volonterima, i uz letke bi prolaznici dobili naljepnicu.
Na letcima je pisalo: Dođite na željezničku stanicu kod starog voza. Donesite koliko možete za pomoć djeci, dok budete dolazili učinite neko dobro djelo, i napišite na naljepnicu. Onda tu naljepnicu zalijepite na vagone voza. Kad se svi okupimo naložićemo vatru kao simbol ljubavi, duše i srca. Budimo zajedno i činimo dobra djela!
U početku projekt nije nailazio na veliku podršku, no mladić nije odustajao. Onda je jednog dana Bezimeni vidio kako ljudi u rukama nose naljepnice i pomažu ljudima. Naljepnice su počele putovati. Moglo ih se vidjeti po cijelom gradu, da bi ubrzo stigle i na mnogo dalja mijesta.
Telefon je, jednog jutra počeo zvoniti i ljudi su bili voljni pomoći.
Voz u kom je dječak živio sa porodicom je tako postao: Voz dobrih djela.
Volonteri su ga renovirali. I bio je spreman ponovo da putuje prugom i prenosi poruku projekta.
Tako bi voz trebao ići kroz razna mjesta pomagati djeci i ljudima.
U roku nekoliko dana od one noći svijet se pokrenuo. Počela je pristizati pomoć sa svih strana.
Ljudi su slušali poruku preko razglasa, na peronu stanice, vidjeli su plakat i nosili naljepnice. Konačno su počeli vidjeti sve ono pored čega su prolazili. Ljudi su slali pomoć, počela je gradnja kuće za dječakovu porodicu.
Bezimeni je uz pomoć dobrih ljudi prikupio pomoć i poslao dječaku preko volontera. Nije htio da se zna, da je on pokrenuo akciju pomoći.
Došla je i noć kad su se ljudi trebali okupiti kod voza i zapaliti vatru.
Te večeri će voz krenuti na svoje putovanje i biti simbol nade!
Ljudi su hrlili, ka stanici noseći pomoć i naljepnice u rukama. Dječak je izašao iz vagona i vidio mnoštvo ljudi. Mama, vidi sve ove ljude!
Ko su oni? Jedan od volontera je izašao pred dječaka i predao mu toplu deku za sestru.
Vidi seko donijeli su ti deku, sad ti neće biti hladno! Ispunio je obećanje! Poslao je deku.
Znao sam, vjerovao sam da će uspjeti!
Nije zaboravio moje drugare i mene. Mama on je moj heroj.
Ko je tvoj heroj djete? - upita majka.
To je onaj dobri čovjek što nam je dao novac za hranu, one noći kad sam ti rekao da sam nosio natpis, kad god sam išao, po vodu.
On, on nam je majko pomogao! Svi ljudi su došli ovdje, zato jer ih je zamolio.
Nije prošao pored mene, kao drugi, on je zastao.
Zatim se obratio volonteru: Recite mu da nam je mnogo pomogao. Hvala svima!
Nama su trebale samo deka i hrana, a sad imamo i dom!
Molim Vas pomozite i drugoj dijeci. Da ne žive na ulici, i da se vrate u školu!
Naložili su vatru i podijelili pomoć drugoj djeci. Narod se okupio oko vatre, vidjela se i osjetila ljubav među ljudima. Voz je krenuo šinama na putovanje, a mašinovođa voza je bio niko drugi do mladić koji je sve pokrenuo. Znao je da ima mnogo dijece kojoj je pomoć potrebna, a ovdje je učinio sve što je mogao. Bio je heroj u očima djeteta, no za njega je to dijete bilo heroj!
Nakon nekoliko godina dječak je izrastao u mladića. Čitao je novine i naišao na članak o Vozu dobrote i Bezimenom čovjeku koji pomaže djeci. Sjetio se svog heroja djetinjstva, zbog kog je on postao obrazovan čovjek.
U novinama je pronašao naljepnicu sa natpisom: Od nemogućnosti do mogućnosti.
 Kad pročitaš kreni, i nešto promjeni!
 Tada mladić ugleda dječaka kako prosi na ulici, priđe mu i udjeli novac, kupi, odjeću i cipele te mu obeća povratak u školu. Tako je idući do svog doma pomogao ljudima koji su bili u potrebi zapisao je sve na naljepnicu i zalijepio je na uličnu svjetiljku. Dobra djela se nastavljaju.
Jedan dječak, jedan čovjek i lavina dobrih djela. Jedna priča u nizu, a ima ih mnogo!
Gledate li, vidite li svijet oko nas? Zove nas u pomoć!
Nemojte proći pored djeteta na ulici što prosi, stare bake koja na tržnici po zimi i vrućini prodaje bukete cvijeća i nekoliko svijeća. Ništa ne traži sa svojom se tugom nosi, tužno je vidjeti djecu kako ulicama hodaju bosi, tužno je kad ljudi gladuju, i parčetu hljeba se raduju.
Tužno je vidjeti životinje koje lutaju. Svakom biću ljubavi treba i dobrih djela.
Ne treba heroj postati, već čovjek ostati!
"Očima gledamo, dušom vidimo, dok svijetom hodimo, dobra djela činimo!"