Jesen i zima, ljubavi u ljudima još ima!

Jesen kofere pakuje na put se sprema. Lišće je opalo, vjetrovi, i kiše ga sakriše.
Sve te njene čarobne boje ostaju u sjećanju.
Jesen prolazi, dolazi zima. Jutrom već mrazeva ima.
Ptice su otišle u toplije krajeve, sve na snijeg miriše. I padaće prve pahulje, poput kristala svih oblika
i tako će nastati jedna posebna slika. Svi će gradovi dobiti kaput bijeli, poput djeteta svako se snijegu veseli. Želju poželi, pošalji je među pahulje, ona će da putuje. Stope u snijegu ostaju kao tragovi, u vremenu. Ti tragovi utkani u prošla vremena, sadašnjim vremenom putuju.
Bila je to kasna jesen i polako se osjetila zima kako dolazi tiho na prstima.
Krišom kuca na naša vrata, i donosi mrazove, inje i snijegove. To su njeni drugari koji je vjerno u stopu prate. Prolazih pored prodavnica u, ulici koja je poznato šetalište. Primijetih jednu djevojčicu kako gleda jedan džemper u izlogu. U njenim očima ogledala se neka sjeta. Gledala je tužno u taj džemper i onda je pogled uputila ka dlanu. U njemu bi nešto sitnih novaca. Skupila je dlan i krenula dalje niz ulicu. Pomislih da je željela kupiti taj džemper, ali novaca nije bilo dovoljno.
No razuvjerio me jedan čovjek koji je također posmatrao tu malu djevojčicu.
Inače on je prodavao pečeno kestenje i bio je prepoznatljiv većini prolaznika.
Vi, vidite dijete kako stoji i gleda u izlogu džemper, sljedeći prizor je njen pogled ka dlanu i sitnim novcima. Znam da ste pomislili da ona želi kupiti taj džemper, a da nema dovoljno novaca !?
Vidjeli ste ono što ste željeli vidjeti, ili što vam je projektovala vaša podsvijest!? Zapravo, ona ne želi kupiti taj džemper, već poslati ljudima poruku. Već neko vrijeme ona dolazi gleda izlog i novac na dlanu. Prvo sam, i sam pomislio što i vi. Negdje je to i logično. Mi ljudi vidimo iste slike. Kao što nam svaka jesen koja odlazi i zima koja dolazi izgleda isto. Ali nije isto.
Te tako i ova djevojčica šalje nama različitu poruku, a mi je isto vidimo. Znači do ljudi je kako prevode sebi značenje poruke. Vidite, većina prolaznika nije ni primijetila to dijete. Nije u njihovoj prizmi, i ne utuče na njihove živote. Neki su pak govorili kako je to neko hirovito dijete koje želi baš taj džemper. Drugi su bili mišljenja da je to neko siromašno dijete, koje možda  prosi da bi moglo kupiti sebi ono što treba. Svi su imali svoje viđenje, nitko tu djevojčicu pritom nije upitao zašto ona stoji tu svaki dan? Ne žele pitati jer smatraju to bespotrebnim gubljenjem vremena, a šta ih se uopšte i tiče zašto tamo neko dijete stoji i gleda u izlog?
Sljedećeg dana prođoh ulicom u približno vrijeme, i ugledah opet djevojčicu kako stoji pred istim izlogom i gleda u isti džemper. Ista scena se ponavlja.
Prilazim djevojčici, ona skuplja dlan, netom prije tog je gledala u novce na dlanu.
Sve je isto, čak i ljudi koji prolaze ulicom,  su mi poznati, imaju upečatljive crte lica.
Iz misli me prenu glas te iste djevojčice.-Ko ste Vi? - upita me.
Prolaznik, baš kao što su, i svi ljudi oko nas.- odgovorih.
-Ne niste vi tek prolaznik, oni prolaze, vi ste neko ko vidi.
-Šta vidim?
- Vidite svijet, njegovu sliku, onako kako ona stvarno izgleda, ne kako biste vi željeli.
-To vas izdvaja od svih ostalih.
- Rećiću vam zašto stojim ovdje svaki dan i gledam u izlog i novce na mom dlanu.
-To su samo metafore za mene, a za ljude su stvari i novac danas sve ono što je danas važno.
- Mene džemper asocira na zimu, na snijegove i toplinu. Na nečije ruke koje su ga plele.
-Novac na dlanu su pahulje snijega koje se otope. Baš kao što se i novac otopi, i nestane.
-No za razliku od novca pahulje ostavljaju toplinu u srcu.
- Zato gledam po noći u nebo i tražim je negdje gore među zvijezdama, ali je nema sakrila je tragove.
- Tražim je da je dotaknem rukom. Na dlan da mi sleti poput pahulje, poput sna, a stvarnost da bude.
- Pa da mogu da je pošaljem među ljude. Da ih poput druga prati, nadu da im vrati.
- Zamolih jesen da pita zimu, gdje se nalazi? Jesen prolazi, mudro ćuti, jer zima dolazi.
-Zima opet neku toplinu  u sebi ima, pa među ljudima bude veselje i požele jedni drugima lijepe želje.
- Vjerujem da će doći one noći kad jesen na odmor treba poći, a zima na radost dječju doći.
- Šta tražiš da je poput sna, a stvarnost treba da bude?
- Tražim ljubav, negdje se sakrila, od ljudi. Pa ne želi da se javi, znam da voli zimu pa će možda da se pojavi.
Gledam to dijete i slušam kako mudro zbori, zaista ljubav se negdje skrila i ne želi da se javi.
-Možda će večeras kad nastaje zima da se pojavi?
- Otkucava sat na trgu ponoć i zima je nastala. Gle na dlan mi pade pahulja.
-Djevojčica je negdje otišla ostala je samo poruka koju napisala je ruka dječja.
- U njoj piše: Ponoć je prošla, zima je došla u tvojoj ruci pahulja to se ljubav pojavila.
- Poželi želju i pošalji je među ljude, zima je magična možda ljubavi više bude!
 Krenuh niz ulicu, snijeg uveliko pada i pitam se gdje je djevojčica sada?
Sijaju svijetla ovog grada, kristali sa neba padaju po njemu, znam da ljubavi ima, mnogo na ovom svijetu, znam jer vjerujem djetetu u sebi. Da, da te podsjetim kad ti pahulja na dlan bude pala zamisli želju i pošalji je među ljude tada!
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav čitaoci!




Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Čovjek sa neke druge planete

Pleme Votun

Kad se ljubav igra žmirke