Skrivači tragači

 Dvoje ljudi iz dva vremenska intervala žive u istom svijetu. Ona se budi iz sna. Sanjala je neobičan san, nije joj jasna poruka, no slike tog sna su gotovo stvarne.
On se budi iz sna sanjao je nestvarno- stvaran san. Neko mu je dozivao ime u snu. Jedna neobična djevojka. Nije mogao da zapamti njeno lice, no glas mu se urezao u sjećanje. Sjeća se šta mu jer rekla u snu. Uzima olovku i papir i zapisuje sljedeće rečenice.
"Napisaću ti po ledu poruku. Kad sunce ugrije i led se otopi rijeka će dalje teći.
Ona će ti sve reći? Doputovaću iz budućnosti, jer postoji vremeplov mogućnosti.
Negdje u svemiru naše misli se prepoznaju.
Ovdje na zemlji gdje idu koraci mi smo stranci. Negdje smo u prolazu, u procjepu vremena. Šapatom tišine dozovi  moje ime, dok po ledu ruka ti poruku piše.
Led se otapa brzinom naših koraka. Trebamo stići u isto vrijeme kod rijeke. Pored rijeke se nalazi veliki fenjer. Kad padne noć on će svijetliti. Na našim rukama upisani su znakovi, kad se svi znakovi spoje fenjer će početi mijenjati rijeku iz njene u nijanse ljubičaste boje. Pitaćeš se ko smo ti i ja? Reći ću ti samo da nas zovu skrivači tragači. Bježimo od pogleda jer u očima duša se ogleda. Ljudi ne smiju vidjeti naše oči, one ostaju skrivene jer se razlikujemo od njih. Naše oči imaju poseban kod koji je vidljiv drugima. Zato se naši pogledi ne mogu sresti sa pogledima ljudi.
Znam da si ti sanjao mene, baš kao što sam i ja sanjala tebe. I sad pišeš poruku za koju vjeruješ kako je to samo bio, običan san koji ćeš zaboraviti poslije nekog vremena.
Isto to pomislih i ja. No vjeruj mi da su naši snovi stvarniji od realnosti. Već neko vrijeme sanjam neobične snove, iako sam pronašla stare spise gdje piše da sam odabrana za poseban zadatak.
Uvijek sam bila drugačija jer imadoh neki moj svijet. I ponekad mi se činilo kao da ne pripadam ovom vremenu u kom živim. Živim u budućnosti. Rečeno mi je da trebam putovati u prošlost. To je tvoja sadašnjost. U spisu je pisalo da u tom vremenu živi mladić koji ima drugi dio znaka i koda koji je potreban da se otvore vrata. O kakvim vratima se radi, to tek zajedno trebamo otkriti ?!
Moje ime je Velvet!
P.S. Kad dođe vrijeme snjegova srest ćemo se u procjepu vremena. Do tada ti želim da budan sanjaš.
Od tada je proteklo nekoliko mjeseci i već je bio zaboravio na poruku koju je dobio putem sna.
Došlo je vrijeme snjegova, Nor Otar šetao je pored rijeke koja je bila zaleđena. Vidio je ispisanu poruku na rijeci: Šapatom tišine dozovi moje ime. I napiši mi poruku na ledu da mogu doći. Kad se led otopi, i rijeka poteče biće to dolaska mog veče. Sjetio se da je to negdje već čuo, ali pripisao je to sve bujnoj mašti ili snovima.? No napisao je poruku i ime djevojke, a nije znao kako ga se uopšte i sjeća.?
Dozvao je njeno ime i led se počeo topiti, a rijeka je počela teći. Fenjer pored rijeke je počeo da svijetli i noć već dođe. Vidio je kako prema njemu ide čamac. Nije baš mogao razaznati ko je unutar čamca. Kad je odveć bio blizu njega ugledao je djevojku ljubičaste kose.
Mislio je da sanja i da je to sve zaista samo plod njegove mašte.
Pogledao je u svoju ruke i vidio znakove. Na jednoj ruci je bio znak vode, na drugoj znak vatre.
Djevojka je izašla iz čamca i došla na obalu. Pružila je ruke prema njemu. Na njenim rukama su bili također znakovi. Na jednoj ruci bila je ptica, na drugoj drvo.
Vidim stigao si Nor Otar! Dolazim iz budućnosti, po zadatku. Vrijeme je da pokrenemo vrata i da ih otvorimo. Znam da imaš mnogo pitanja za mene i da ti ništa nije jasno. Objasniću ti sve ali prvo trebamo otvoriti vrata. Ako to ne uradimo doći će do promjene u toku vremena.
-A to bi značilo?
-To bi značilo da naši svjetovi više ne bi postojali onakvi kakvim ih poznajemo.
-Tako bi ljudi mogli putovati neometano kroz vrijeme i znati neke podatke koji trebaju ostati skriveni.
Kad bi otkrili iste došlo bi, do haosa između tvoga i mog vremena. Mene su pustili da doputujem.
-Ali trebam ostati skrivena.
-Teško da nećeš biti primijećena sa takvom bojom kose i znakom na čelu.
-Vjeruj mi to nam je sada najmanji problem koji imamo. Ukoliko ne počnemo sa procesom otvaranja portala sve će se izmijeniti. Nova prilika će se ukazati tek za stotinu godina. Do tada bi svijet mogao gotovo iščeznuti ili bi ostale tek ruševine.
-Molim te da priđeš fenjeru i da spojimo znakove na našim rukama.
- I šta kad to uradimo, dogodiće se nekakva magija?
-Ti Velvet mora da živiš u nekom svijetu naučne fantastike?
- Naš svijet danas tako i izgleda. No, o tom ti ne mogu govoriti. U to ćeš se i sam uvjeriti jer ćeš putovati u budućnost kad za to dođe vrijeme.
-Sad te lijepo molim da spojimo znakove i da ispunimo zadatak.
-Nor Otar je prišao Velvet, te su oboje stali oko fenjera i pružili su ruke jedno prema drugom.
- Fenjer je promjenio boju rijeke u ljubičatu.
-Stvorila su se vrata, koja se nisu mogla otvoriti.
-Vrijeme je da uđemo Nor Otar kroz ova vrata i da putujemo kroz procjep vremena.
- No prije tog trebamo potvrditi kod. Jedan dio je u tvojim očima, drugi u mojim.
-Tek onda će se vrata otvoriti.
-Stani pred vrata i kroz špijunku na vratima prisloni jedno, zatim drugo oko.
- Prva ću ja, jer vidim da mi ne vjeruješ.
Velvet, a zatim i Nor Otar su prišli vratima i zaista nakon potvrde koda, ona se otvoriše.
- Idi ti slobodno, ja ostajem ovdje gdje jesam!
- Nemaš izbora vjeruj mi.
-Uvijek ima izbora!
- Velvet ga je uzela za ruku i povukla ka vratima.
- Prošli su kroz portal koji se otvorio i vrata su nestala.
- Fenjer je prestao svijetliti, a rijeka se vratila u svoju boju.
Očekuje ih putovanje kroz vrijeme, no, više o tom putovanju u sljedećem nastavku.
Do tada: Pozdrav čitaocima!
Slika je kreativni rad i zahvaljuući slici nastala je priča koju ću pisati u nastavcima.












Primjedbe

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Kaži šta osjećaš

Zamisli

U skerletu od ljubavi