utorak, 23. kolovoza 2016.

Kad pročitaš, kreni, i nešto promjeni!

"Ovaj tekst ulazi u izbor naboljih blogova u BiH na takmičenju m:bloger kompanije m:tel"    http://blog.mtel.ba/                                                                                                                                 
U vremenu, u kom živimo i kroz koje putujemo, svaki dan prolazimo jedni, pored drugih!
Gledamo, ne vidimo, a trebali bi! Prolazimo pored ljudskih priča. Jedno nebo, iznad nas.
Za neke je to nebo jedini krov pod kojim žive, jer dom nemaju!
Sretni jer nismo dio te priče. No zapravo jesmo.
Svakodnevni smo svjedoci i posmatrači ljudskih priča koje su nam poruke da nešto trebamo učiniti. Pa da ovaj svijet (ili bar djelić svijeta), u kom živimo bude bolje !?
Trebamo pokrenuti, točak koji ide putem nemogućnosti, i usmjeriti ga ka putevima mogućnosti!
No postoje ljudi koji su entuzijasti, oni vide, zastanu i reaguju!
Zovu ih herojima, makar ne vole da ih tako zovu. Sve odveć ispričane priče imaju svoje heroje, pa tako i ova koja će biti ispričana u redovima koji slijede!
Bijaše prohladna noć, jesen se bližila kraju, a zima je već kucala na vrata domova.
U ulici Zaboravljenih (tako su je zvali) po hladnoći su stajali ljudi i tražili pomoć.
Tek poneki prolaznik bi zastao i udjelio novčić.
Te noći, na kraju ulice stajaše mali dječak. Imao je plave oči u kojim se mogla vidjeti ona dječja radost. No jednako se dalo primijetiti, da u njima vidiš već odraslog čovjeka. Na sebi je imao dotrajalu odjeću i cipele koje su već mnogo puta prešle. Imao je tek sedam godina.
U rukama je držao natpis na kome je pisalo sljedeće: Molim Vas pomozite!
Trebam jednu deku za sestru i malo hrane! Meni ne treba ništa. Hvala!
Pomozite i mojim drugarima, jer djeca su budućnost.
Prolaznici su komentarisali: Ko je mogao pustiti dijete na ulicu po ovoj hladnoći da prosi?
No među njima je bio jedan mladić, koji je zastao i prišao dječaku.
Dobro večer- reče dječak! Imate li Vi možda deku za moju sestru?
Dobro večer- odgovori mladić! Sad nemam deku, ali ću je pronaći te donijeti je tebi, za tvoju sestru!
Hvala Vam mnogo! Samo da sestri ne bude hladno!Uskoro će zima, a znate kako ona zna biti duga i hladna? Vrijeme je da krenem kući mama i sestra me čekaju.
Gdje živiš dječače?- upita ga.
To Vam ne bi smio reći, jer Vas ne poznajem. Idem ja sad polako.
Čekaj! - reče mladić.
Uzmi ove novce i kupi hrane sestri! Hvala Vam dobri gospodine.
Kako se Vi zovete? Zovem se Bezimeni! Čudno ime, Vi ga zapravo, i nemate!?
 Moglo bi se reći.- odgovori mladić.
 Dječak je krenuo ka svom domu, a mladić, svojim putem. Stani! - reče glas.
Mladić se okrenuo i ugledao starijeg čovjeka. Vidje li ti onog malog junaka?
To dijete svaki dan stoji na ulici sa natpisom kojeg je sam napisao.
Otac je napustio porodicu i majka se brine, o njemu i njegovoj sestri. Žive u vagonu starog voza. Vjerujte da su uslovi izuzetno teški. Nemaju ni vode, donose je sa stare česme ovdje u gradu. Svaku večer on dođe po vodu, i ponese natpis sa sobom. Dječak uči uz svijeću, i pomaže majci skupljajući otpad za reciklažu. To im je jedini izvor prihoda.Vrijedno je to dijete, pored tog i dobro, on svoje parče hljeba podijeli sa drugom djecom koja ovdje gotovo da žive. Tužno je vidjeti da djeca nemaju osnovne uslove za život. Zima je na pragu, nemaju toplu odjeću ni obuću. Mnogi ne idu u školu. Pa je on odlučio napisati poruku svijetu - kako on to kaže.
Mladić je slušao riječi tog čovjeka koji je djelio istu sudbinu kao i taj mali dječak.
I sam je bio bez doma i već godinama živi pod vedrim nebom, i od milosti dobrih ljudi.
Slušajući starčeve riječi, mladić je znao da jedan mali dječak treba biti u toplom domu, umjesto na ulici. Da ne treba brinuti brige odraslih već sa drugom djecom uživati u djetinjstvu. Ovaj svijet je surov za odrasle, a kamoli za djete na ulici.
Te noći dječak nije mogao ni slutiti koju će lavinu dobrih djela pokrenuti njegov natpis.
Mladić je otišao kući, u mislima mu je bila slika dijece koja žive na ulici. Nije znao kako, ali je bio siguran da im želi pomoći ?!
Odlučio se za drugačiji pristup, te je znao da treba djelovati na licu mjesta. Znao je, da priča treba izaći među ljude.
Jer svijet se događa vani, ne unutar zidova, nije virtualan, već stvaran.
Želio je da ljudi vide, da smo svi dio priča koje se oko nas događaju.
Kako se bavio slikarstvom, mladić je na velikom platnu  naslikao dječaka sa natpisom u ruci, i pored njegove drugare. Plakat je postavljen kao poruka svim prolaznicima.
 "Pridruži se projektu:  "Djeca su naš budući svijet, vrijeme je za preokret!
Od nemogućnosti, stvorimo mogućnosti! Kad pročitaš, kreni, i nešto promjeni. Učini dobra djela!
Dijelio je letke  zajedno sa volonterima, i uz letke bi prolaznici dobili naljepnicu.
Na letcima je pisalo: Dođite na željezničku stanicu kod starog voza. Donesite koliko možete za pomoć djeci, dok budete dolazili učinite neko dobro djelo, i napišite na naljepnicu. Onda tu naljepnicu zalijepite na vagone voza. Kad se svi okupimo naložićemo vatru kao simbol ljubavi, duše i srca. Budimo zajedno i činimo dobra djela!
U početku projekt nije nailazio na veliku podršku, no mladić nije odustajao. Onda je jednog dana Bezimeni vidio kako ljudi u rukama nose naljepnice i pomažu ljudima. Naljepnice su počele putovati. Moglo ih se vidjeti po cijelom gradu, da bi ubrzo stigle i na mnogo dalja mijesta.
Telefon je, jednog jutra počeo zvoniti i ljudi su bili voljni pomoći.
Voz u kom je dječak živio sa porodicom je tako postao: Voz dobrih djela.
Volonteri su ga renovirali. I bio je spreman ponovo da putuje prugom i prenosi poruku projekta.
Tako bi voz trebao ići kroz razna mjesta pomagati djeci i ljudima.
U roku nekoliko dana od one noći svijet se pokrenuo. Počela je pristizati pomoć sa svih strana.
Ljudi su slušali poruku preko razglasa, na peronu stanice, vidjeli su plakat i nosili naljepnice. Konačno su počeli vidjeti sve ono pored čega su prolazili. Ljudi su slali pomoć, počela je gradnja kuće za dječakovu porodicu.
Bezimeni je uz pomoć dobrih ljudi prikupio pomoć i poslao dječaku preko volontera. Nije htio da se zna, da je on pokrenuo akciju pomoći.
Došla je i noć kad su se ljudi trebali okupiti kod voza i zapaliti vatru.
Te večeri će voz krenuti na svoje putovanje i biti simbol nade!
Ljudi su hrlili, ka stanici noseći pomoć i naljepnice u rukama. Dječak je izašao iz vagona i vidio mnoštvo ljudi. Mama, vidi sve ove ljude!
Ko su oni? Jedan od volontera je izašao pred dječaka i predao mu toplu deku za sestru.
Vidi seko donijeli su ti deku, sad ti neće biti hladno! Ispunio je obećanje! Poslao je deku.
Znao sam, vjerovao sam da će uspjeti!
Nije zaboravio moje drugare i mene. Mama on je moj heroj.
Ko je tvoj heroj djete? - upita majka.
To je onaj dobri čovjek što nam je dao novac za hranu, one noći kad sam ti rekao da sam nosio natpis, kad god sam išao, po vodu.
On, on nam je majko pomogao! Svi ljudi su došli ovdje, zato jer ih je zamolio.
Nije prošao pored mene, kao drugi, on je zastao.
Zatim se obratio volonteru: Recite mu da nam je mnogo pomogao. Hvala svima!
Nama su trebale samo deka i hrana, a sad imamo i dom!
Molim Vas pomozite i drugoj dijeci. Da ne žive na ulici, i da se vrate u školu!
Naložili su vatru i podijelili pomoć drugoj djeci. Narod se okupio oko vatre, vidjela se i osjetila ljubav među ljudima. Voz je krenuo šinama na putovanje, a mašinovođa voza je bio niko drugi do mladić koji je sve pokrenuo. Znao je da ima mnogo dijece kojoj je pomoć potrebna, a ovdje je učinio sve što je mogao. Bio je heroj u očima djeteta, no za njega je to dijete bilo heroj!
Nakon nekoliko godina dječak je izrastao u mladića. Čitao je novine i naišao na članak o Vozu dobrote i Bezimenom čovjeku koji pomaže djeci. Sjetio se svog heroja djetinjstva, zbog kog je on postao obrazovan čovjek.
U novinama je pronašao naljepnicu sa natpisom: Od nemogućnosti do mogućnosti.
 Kad pročitaš kreni, i nešto promjeni!
 Tada mladić ugleda dječaka kako prosi na ulici, priđe mu i udjeli novac, kupi, odjeću i cipele te mu obeća povratak u školu. Tako je idući do svog doma pomogao ljudima koji su bili u potrebi zapisao je sve na naljepnicu i zalijepio je na uličnu svjetiljku. Dobra djela se nastavljaju.
Jedan dječak, jedan čovjek i lavina dobrih djela. Jedna priča u nizu, a ima ih mnogo!
Gledate li, vidite li svijet oko nas? Zove nas u pomoć!
Nemojte proći pored djeteta na ulici što prosi, stare bake koja na tržnici po zimi i vrućini prodaje bukete cvijeća i nekoliko svijeća. Ništa ne traži sa svojom se tugom nosi, tužno je vidjeti djecu kako ulicama hodaju bosi, tužno je kad ljudi gladuju, i parčetu hljeba se raduju.
Tužno je vidjeti životinje koje lutaju. Svakom biću ljubavi treba i dobrih djela.
Ne treba heroj postati, već čovjek ostati!
"Očima gledamo, dušom vidimo, dok svijetom hodimo, dobra djela činimo!"













četvrtak, 11. kolovoza 2016.

Vidljivo- nevidljivi, odrazi ogledala

Ovdje sam, vidite li me, čujete li me? Ljudi, ovdje sam! Ne vrijedi, ne primjećuju me. Da sam bar popila neki čudni napitak ili neku gljivu pojela? Nešto poput "Alise u zemlji čuda" pa da sam se smanjila ili da sam porasla!? Ili da sam "Sa one strane ogledala", pa me ne mogu vidjeti, a ja njih vidim?
Ma kakav nije ovo bajka, niti sam ja Alisa- govori naglas djevojka!
Otkuda znaš da nisi- upita je glas?
Jednostavno znam, jer osjetim ovaj svijet u njemu živim. Isuviše je stvaran da bi imaginaran mogao biti!?
Da li si sigurna, u riječi koje izgovaraš- upita glas? Jesam- odgovori djevojka!
Kako onda razgovaraš sa mnom? Čujem ti glas, ne vidim ti lice! Ali znam da ste stvarni, ko god Vi bili? Noć je, a Vi ste skriveni u mraku. No odaje Vas vaša sjena!
Dobro zapažaš za jedno nevidljivo biće! Nisam nevidljiva, mene drugi ne vide!
Evo ja te vidjeh i mogu ti reći da si stvarna! 
Vi ste vidjeli mene, onda bi ste mogli izaći iz mraka na mjesečinu, da i ja mogu Vas vidjeti!?
Previše tražiš dijete! 
Ne tražim, to je odveć Vaš izbor. Vi ćete sami odlučiti da li ćete izaći, ili ne?
U pravu si, odluka je moja. Jednaka kao i tvoja odluka!
Kako mislite moja odluka?
Ti nisi nevidljiva za druge, već za sebe samu. Reflektovala si svoja unutrašnja stanja van i ona su odraz tvoje duše. Ti se osjećaš prazno iznutra. Kad je čovjek nevidljiv sam sebi, onda ga i drugi ljudi ne mogu vidjeti.
Da, ali sam stvarna baš kao i ovi ljudi koji pored nas prolaze. Sigurno su neki od njih nevidljivi sami sebi, ali ih drugi ljudi vide? Je li vidite da razgovaraju sa drugim ljudima?
Vidim- odgovori sa nestrpljenjem glas!
Onda mogu da se pitam zašto je to tako, pa da sam kao zrak nevidljiva?
Mnogo radoznalo si ti stvorenje sa još više pitanja! U tebi su svi odgovori, zašto  tražiš od ljudi koji ti ne mogu reći ono što sama sebe ne smiješ pitati!?
Vi ste neki mudrac, kad sve znate o meni? Mora da se i Vi nečeg ili nekog bojite kad se skrivate u mraku?
Ne odgovaraj na pitanje, pitanjem! 
Vi  ne želite izaći, ja ne želim odgovoriti!
Dijete mene ne možeš ucjenjivati, i ne nisam mudrac! Ja tebi odgovorih, na tebe je red.
Jer, bićeš nevidljiva sve do onog trena dok samu sebe ne budeš vidjela!
Unutar tvoje duše je toliko otpada da su zatrpani putevi koji vode, u zelena prostranstva gdje je sve reciklirano! Gdje osjetiš slobodu, i vidiš ljepotu kakvu zamišljaš dok noću posmatraš zvijezde!
Dok danju suncem obasjana polja donose trenutke sreće, a ti osjetiš da negdje duboko, u tebi još tinja nada! Znam koliko si želja poželjela i koliko puta si tražila zrno mira i trunku sreće!
Kako Vi to znate? Ta jeste li me pratili?
Ne nitko te osim tvoje sjene ne prati!
Nemoguće je onda da sve to možete znati!? To nije realno, ništa od ovog nije stvarno!
Odbijam da povjerujem u sve ono što govorite. Ne znam zašto uopšte stojim ovdje, i pričam sa glasom? Vrijeme je da idem!
Vidiš li, ti uvijek kad osjetiš da je neko toliko blizu tvojih osjećanja, da ih čita, (iako si zatvorena knjiga), ubrzavaš korake i spremna si za pokret?
Da si bar jednom (do sad) zastala, i priznala sve ono što poričeš, ne bi bila sad ovdje i razgovarala sa mnom?! Ovako si opet odlučila da ideš! Idi ja te svakako ne bi zadržavala!
Zadržavala? Znači Vi ste žena? 
Eto sad znaš da sam žena, i to će biti dovoljno.
Tvrdoglavo si ti dijete! Ne bi čovjek pomislio da jedno tako krhko i nježno stvorenje ima toliku dozu tvrdoglavosti u sebi? No tebi su me dodijelili i nema mi druge nego da ispunim zadatak!
Znači ja sam zadatak, sa mnogo nepoznatih bez rješenja? Logička mozgalica koju trebate riješiti?
Zaista bilo bi dosta, ja odlazim, a Vi tražite neke druge zadatke za riješiti, ima ih još u ovom gradu.
Djevojka krenu, no iz mraka izađe žena obasjana mjesecom i zvijezdama!
Sa osmijehom na licu reče:Dobro veče zalutalo dijete!
Ko ste Vi i zašto ste baš mene odabrali?
Ja sam nitko drugi no ti sama? Ovo je previše, ja mora da sanjam? Ovo mora biti san?
Lakša i draža mi je činjenica ta da sam nevidljiva nego da samu sebe vidim, kao da je ogledalo ispred mene, samo odraz  nije isti?
Nije ovo san ja sam ti došla kao neko, ko te najbolje vidi i poznaje.
Samo sam ti došla prenijeti poruku. Ponekad sam sebi čovjek projektuje sliku budućnosti i vidi dalje no što može zamisliti! Ti si se zapitala zašto te drugi ne vide, i sama si me pozvala večeras!
Vrijeme je da pogledaš u svoju dušu i da otpad taložen godinama nestane i da vidiš zelena prostranstva, te će te tako i ljudi vidjeti!
Vrijeme je da krenem, brzo će svanuti, a ti pohitaj kući i zaviri u dubine duše tamo su odgovori!
Zapamti, jednom se možemo sresti poslije tog koliko god da me budeš zvala ja više ne mogu da dođem, jer brzo ćeš doći do ovih godina i biti kao i ja!
Doviđenja dijete!
Doviđenja! Djevojka je i dalje mislila da sanja, no znala je previše o njoj, da joj je negdje u sebi vjerovala. Otišla je kući, utonula u san, i plovila nemirnim morima svoje duše, sve dok nije pronašla mirnu luku! Ujutro je ustala i krenula kroz grad, i vidjela je sebe onakvu kakva zaista jeste! Krhka i nježna sa dozom tvrdoglavosti i radoznalosti djeteta iako dijete nije više bila!
Prihvatila je sebe, svoje mane i vrline! Ljudi su je konačno mogli vidjeti, jer je samu sebe vidjela!
Poruka posta: Slušajte Vaš unutrašnji glas i vidjećete svoj odraz u ogledalu! Ponekad on zna mnogo više no Vi sami!
Nek bude Vaša vodilja kroz svijet!
Do sljedeće priče: Obično- neobične osmijeh na lice i laganim koracima putujte kroz vrijeme!







srijeda, 3. kolovoza 2016.

Bježiš li, i ti ?

Budi se, odveć dugo spavaš! Jesi li umoran/a od bježanja, pa te svladao san? Ili je lakše sanjati, tamo je najsigurnije? Tamo u snovima je najbolje, sem ako nisu košmari, onda si budan/a.
Trčiš li, što jače i bolje možeš? Na cipelama se stanjio đon. Trebaš nove cipele?
A ne!? Ove su spremne za promjene. Uvijek stari đon možeš zamijeniti novim.
Da razumijem, bježiš kao i ja!? I dosadilo ti je? Znam, i meni je.
Tačno znam zašto bježim, no to, me ne sprječava da i dalje idem po starom. Bježim da ljudi ne vide na mom licu strah, suze i osmjeh. Bježim od sebe same. No taj bijeg je bezuspješan. Moja sjena putuje sa mnom. Sve što jesam i od čega bježim je tik uz mene.
A onda tako dok bježiš sretneš potpunog stranca, koji gle čuda bježi, jednako kao i ti?
Slučajnost? Ne bi rekla! Pritom svako od vas ima svoje nade, očekivanja i želje. Samo su toliko pobrkani u toj torbi zvanoj život, da ih ne možeš pronaći. Pa sve rasporediti kako treba i prestati bježati, onog trenutka kad uvidiš da ta torba ima pregrade. Sve u njoj ima svoj red. Kad sve staviš na svoje mjesto, više nemaš potrebu da bježiš, onda se vratiš unazad popraviš šta treba, pa pravac naprijed laganim koracima. Vidiš da je bježanje bio tek najlakši izbor, a najteži put. Najlakši izbor za tebe, a pritom nisi pitao/la svoje cipele da li bi i one bježale? Ne ti misliš samo kako će bježanje riješiti sve? Pa kad osjetiš da je sigurno vrati ćeš se? No i kad se vratiš, ne riješiš ništa, pa opet iznova bježiš!
Shvaćaš li, vidiš li, u krugu si? Nema izlaza iz njega. Samo ti tu ostani, ako ti je tako najlakše. Ide vrijeme, odlazi, neponovljivi su dani. Dok se skrivaš ne vidiš njihovu ljepotu. Zarobljen/a si u svom svijetu izvanrednih očekivanja, sa malo povratnih informacija o napretku. Napretka nema, jer koliko god da se krećeš ti zapravo stojiš. U optičkoj si varci.
Još spavaš, riječi te ne razbuđuju? Trgni se, kreni i prestani da bježiš! A ne, ne vrijedi , ti misliš da su svi protiv tebe. Cijeli svijet ti je kriv za sve što ti ne ide? Ne traži krivca u drugima. Makar jednim djelom ljudi doprinose tvom bjekstvu. Zapravo ti kriviš i sebe? Kažeš da su te oni natjerali na bijeg? Ti si im dozvolio/la da, do bijega dođe! Dopustio/la si da te ubjede kako je to najbolje riješenje. Meni ne trebaš govoriti, ništa jer pretpostavljam, (pazi samo pretpostavljam) kako ti je!? Jer ne živim tvoj život i ne idem u tvojim cipelama. Samo prepoznah dijelove priče koja se tek u nijansama razlikuje kod svakog od nas!
Zamisli da se sretnu dvije osobe, koje se ne znaju i da jedna drugoj mijenjaju život u samo nekoliko sati? Da svako od njih kroz razgovor iznosi svoje strahove i uzajamno pomažu jedno drugom.
Moguće? Da, u filmu rekli bi? Potpuni stranci kroz minute razgovora upoznaju jedno drugo.
Borba karaktera i težnja ka snovima koji su poljuljani. Željama koje su se ostvarile ali počele su da blijede. I onim željama koje se nisu ostvarile, ali odgovori nisu došli i krenuli ste po njih. Na te odgovore čekate godinama. Vrijeme je ostavilo svoj pečat na njima. Promjene se već dugo nisu dogodile, samo su znaci pitanja na kraju svake rečenice. Oboje žive sa svojim strahovima, jedno bježi, drugo nema hrabrosti da se suoči sa samim sobom. Baš su se zato i sreli sa razlogom. Da u tom  trenutku promjene tok vremena. Je li, i dalje imaš želju da pobjegneš? Sad kad je tu neko čiju priču ćeš saslušati, i taj neko će  isto tako reći tebi svoju priču? Oboje trebate odgovore koji će zaustaviti bijeg. I onda razgovor počinje da teče, izmjenjujete sve ono što se u duši nakupilo. Poput pisma poslanog na adresu koje je stiglo nakon mnogo godina. Otvarate pismo duše i čitate ga, svako svoje. I onda kad odgovori počinju da dolaze, Vama je želja za bijegom sve manja. Odlučili ste više nećete dozvoliti da strahovi vladaju Vama. Da Vas poput vjetrova nose na puteve koji nemaju jasne ciljeve. Pomogli ste nekom i neko je pomogao Vama! Zato kad prolazimo pored ljudi trebamo gledati i vidjeti. Jer ne znamo kome možemo pomoći ili ko može pomoći nama?
Gledala sam film koji je dobio loše kritike. No sam scenario filma je dobar. Dijalog između glavnih glumaca je dobro napisan. Režiser je ujedno i glavni glumac. Preporučujem Vam da pogledate ovaj film. Ostavite komentare i kakav utisak je film ostavio na Vas? U početku se film zvao Voz u 1h i 30min, da bi kasnije dobio drugi naslov.
Film se zove: "Before we go"( Prije nego što pođemo)
U glavnim ulogama: Cris Evans, Alice Eve.
Poruka posta: Bježanje od sebe nije najlakši put, već privremeno riješenje. Odaberi avanturu na koju ćeš poći i možda se sretnu dvije duše jedne noći i prestatće da bježe, kad otvore dušu jedno drugom kao što cvijet latice otvori, kad noć zamijeni dan!
Slika je preuzeta sa interneta, a video sa YouTube-a! Izvođač je grupa Reamonn! Pjesma : Tonight