Škrinja, švelja i špajz

Sakriveni snovi, negdje u vasioni. Ti ih potraži u nekoj ambalaži. Na njoj piše pazi lomljivo. No, gledaj sasvim je prirodno da se spotakneš. Onda ustaneš i opstaneš. Imaš tvoje snove i tvoj put. Ne pitam zašto, ne možeš mi reći.? Ako kažeš onda trebaš ostati, a ti, ti želiš lutati?! Spakuješ kofere i kreneš niz ulice ideš do litice, to su raskrsnice. Spavaš pod nebom, ne pitam te zašto.? Vjeruješ u dobre ljude, u ovaj svijet iznova i opet. Ti si sanjar, čovjek običan, za druge nepristupačan. To su njihova uvjerenja spisak u vasioni neostvarenih želja. Oni prave kreacije, od neostvarene ambicije. Preslikavaju ih na tvoje lice, oni ne razumiju sanjalice. I oni jedini prepoznaju, oni najbolje znaju šta je ono što trebaš biti.? Jer tako jedino mogu se od, drugih ljudi skriti. Važno je pažnju na nekog preusmjeriti. Sviraju svoje akorde na tvojoj gitari, oni imaju redoslijed njima znanih stvari, u ostavi. Pa ti sad pretpostavi šta su reći htjeli, oni su to na taj način vidjeli ?...

On stoji tu, gleda u prazan prostor. Stoji već danima, tek ponekad prošeta onom našom ulicom i opet se na isto mjesto vrati. Ne vide ga ljudi, ne obrate pažnju. On je još jedan u nizu lica koje sretnu u toku dana. Ne zanima ih zašto je tu svaki dan. Iako je jedna djevojka zastala i upitala ga treba li mu nešto? Samo je ona vidjela tog čovjeka kako stoji i traži trunku razgovora, jednu toplu riječ. Ogledalo se to u njegovim očima. A sa usana nije htjelo da izgovoreno bude. Riječi su se saplitale unutar duše i čvrsto odlučile da ne žele biti izgovorene  da ih vjetar  unepovrat ne odnese. Mogao bi, ih neko čuti, a on to svakako nije želio. Odmahnuo je glavom da mu ništa ne treba. Ipak ona je pružila nešto sitnih novaca ka njegovom ruci. On je samo uzeo njenu ruku i skupio novac u šaku. Njemu novac nije bio potreban. To što je ona zastala je za njega bilo posebno. - Ne znam zašto ćutite, nije moje ni da vas pitam, jer vi najbolje znate zašto je tomu tako ?! - Zastala sam jer ...

Otapaju se snjegovi, po navici ostavim na prozoru mrvice. Jutros ptice došle kao godine prošle. Dok u tišini kroz prozore gledam ja se sjetim da imam krila, ali pokidanih niti  ne mogu da letim. Odlazi zima da odsanja snove, tvoje i moje, za nas oboje. Dozovem kroz sjećanja osjećanja. Sa snijegom se otapaju obećanja. Da dolaziš kad se otope snjegovi, da zagrliš, i ptice kraj našeg prozora pozdraviš. Sad u tišini mi smo sami, ti na jednoj, ja na drugoj strani ovog svijeta. Nitima tišine, česticama zvjezdane prašine, u daljine zovem ti ime. Da li te tamo ima, da ti rukama pomilujem drago lice? Šaljem ti sa našeg prozora ptice da te nađu u predgrađu i poruku prenesu. One doletjeće kad dođe proljeće i na tvoj prozor sletjeće. Ostavi im mrvice hljeba, za sreću malo treba. Došlo je neko čudno vrijeme od ljubavi pravimo teoreme. Za tebe i mene u zagrljaju tišine, prolazi zima i dolazi proljeće. Znam tvoje srce nekog ponovo voljeće. U tišini sam ti nećeš biti, ja ću već nekak...

Pred njima stoji knjiga, Beskraj knjiga. Laga i Saga su je otvorile nakon što su izgovorile  riječi koje su imale zapisane. Njihovi roditelji su im to ostavili. Njih dvije su bile Čuvar i Zaštitnik knjige. Jedine koje su mogle da je otvore i traže da otvori priče iz njihovog vijeka. Otvorila se godina u kojoj žive i sve priče koje su već doživjeli pisale su unutra. Čak se i sadašnjost isipisivala na praznim stranicama redali su se redovi.  Izgledalo je gotovo nestvarno a isuviše realno da knjiga piše sama. Kad su otvorile stranicu koja im je bila potrebna počele su čitati šta sve treba uraditi da bi sačuvali Stvarni svijet i Beskraj. Ostali su oko njih, Čuvarka tajni Fula poznaje sve tajne unutar knjige no, ne i njen kompletan sadržaj. Ta moć joj nije podarena. Ona o svim članovima ove ekipe zna gotovo sve. Poznati su joj njihovi životi i sve njihove karakterne crte. Pratila je njihovo djetinjstvo. Često im je dolazila u san i čitala im misli. Osim Neobičnog Sanjara n...