Kutiju otvori i želje ostvari
On stoji tu, gleda u prazan prostor. Stoji već danima, tek ponekad prošeta onom našom ulicom i opet se na isto mjesto vrati. Ne vide ga ljudi, ne obrate pažnju. On je još jedan u nizu lica koje sretnu u toku dana. Ne zanima ih zašto je tu svaki dan. Iako je jedna djevojka zastala i upitala ga treba li mu nešto? Samo je ona vidjela tog čovjeka kako stoji i traži trunku razgovora, jednu toplu riječ.
Ogledalo se to u njegovim očima. A sa usana nije htjelo da izgovoreno bude.
Riječi su se saplitale unutar duše i čvrsto odlučile da ne žele biti izgovorene da ih vjetar unepovrat ne odnese. Mogao bi, ih neko čuti, a on to svakako nije želio. Odmahnuo je glavom da mu ništa ne treba.
Ipak ona je pružila nešto sitnih novaca ka njegovom ruci. On je samo uzeo njenu ruku i skupio novac u šaku. Njemu novac nije bio potreban. To što je ona zastala je za njega bilo posebno.
- Ne znam zašto ćutite, nije moje ni da vas pitam, jer vi najbolje znate zašto je tomu tako ?!
- Zastala sam jer pomislih da trebate pomoć, vidjeh da samo trebate toplu riječ, da vas neko pita kako ste?
- Ne zamjerite ljudima što prolaze, u njihovim mislima je kao u košnici pčela.
- Ne vide dalje od sebe, jer su zapleteni u mreže svojih života.
-Znate kako, svi krive vrijeme u kom žive, a pritom nisu svjesni da je to baš vrijeme u kom su odabrani da žive. Sa razlogom su ovdje baš kao Vi i moja malenkost.
-Da živim negdje u nekom drugom vremenu, sad ne bih bila ovdje i tišinom pričala sa vama?!
- Ne bih razumjela ono što vaše usne ćute, a oči govore.
- Svi, ali baš svi koji prolaze, vode svoje unutrašnje monologe. Lome se u sebi, žive u svojim projekcijama svjetova. Ni mi nismo drugačiji samo imamo tu mogućnost da osjetimo emocije koje su u zraku. Koje su u očima, osmjehu ili na sjetnom licu. To su riječi koje ne treba izgovoriti jer pišu na čovjekovim crtama lica.
-Vidite ovako, sa razlogom zastadoh baš pored Vas. Mogla sam proći, ali nisam, u tom je ta razlika između mene i ljudi koji prođoše.
-Znam da Vas nešto (tamo u dubini duše) drži u trenutku koji ste zaledili. Biće potrebno vrijeme za otopiti taj led. No vjerujte ja sam uporna.
-Pođite sa mnom, jer vas trebam odvesti do one male zanatske radnje koja se nalazi na kraju ulice.
-Moj otac me poslao po vas. Ja sam kćerka od zanatlije, što vam je prije neki dan popravio cipele.
-Ostavili ste poseban utisak na njega. Čovjek potvrdno klimnu glavom da će poći.
- Onda krenimo, vani je prilično hladno, dobro bi vam došla šolja toplog čaja.
Otvaraju se vrata te male zanatske radionice i za stolom gotovo jedva da se vidi vrsni obućar.
Kao što vidite gospodine moj otac je zatrpan cipelama, koje tu stoje već duže vrijeme reklo bi se. Vlasnici istih ne dođu mjesecima, ili zaborave da navrate po njih. Bio im je draži novi par cipela u izlozima koji izgledaju tek oku lijepi ali nemaju dušu.
No sve ih on čuva. Zna se dogoditi da dođu nakon nekog vremena, pa se i sami čude da su cipele još uvijek tu. Nekad nemaju novca da plate popravku sve zavisi, ali otac ih čuva.
Godinama se ta radnja tu nalazi. Iako je posla sve manje, nekako je održavaju i njena vrata se uvijek otvaraju.
Sjedite reče mu zanatlija. -Vidite sa razlogom ste ovdje.
-Moja kćerka traži zanimljive ljude idući kroz gradove, ponekad putuje danima.
-Jer vjerujte rijetkost je naći ljude koji imaju nešto posebno.
-Izvinite ali ne znam po čemu sam ja to poseban!?
-Iznenadili bi se kad bih vam to rekao, no vjerujte da jeste. Da nije tako vi sad ne bi ni bili ovdje.
-Već tamo u onoj ulici na uglu samoće, jer tako inače i živite, zar ne!?
-Sažaljevate sebe, u nadi da će prolaziti vrijeme i da je to jedino što još možete uraditi za sebe i druge.
-Imate tu divnu mogućnost da dišete i živite, a vi uporno odbijate vidjeti ljepote života.
-Radije prihvatate život u samoći, nego u zajednici sa ljudima koji vas vole.
-Znam da unutar vas ego želi izaći vani, da mislite kako sam ja tek jedan u nizu ljudi koji vas ne razumiju i ne znaju kako vam je!?- Zapravo sad bi ste najradije ustali sa stolice i zatvorili još jedna vrata za sobom. - Možete slobodno izaći, nitko vas ne zadržava. -No ipak ostajete, što vam inače nije svojstveno.
-Po tom ste posebni, što ponekad uvidite vlastite greške i znate ćuti druge ljude.
-Samo sami sebe ne slušate. Jer teško je poslušati sebe, lakše je slušati druge.- Tako prikrijete i odgodite sve obaveze koje trebate obaviti za sebe. Preslikani su vaši dani samo se papiri mijenjaju a slike ostaju iste.
-Ispred sebe vidite veliki broj kutija, odaberite jednu nasumično, bez razmišljanja. Čovjek uzima kutiju srednje veličine i otvara je. Unutar kutije nekad su po svemu sudeći bile bonbonjere. Ima dvanaest polja. Tik do kutija se nalazi mnoštvo novina.
- Ovako slušajte me pažljivo: Na poklopac bonbonjere trebate staviti poruku za nekog koga volite ili ko vam je značajan u životu? Kao što vidite u unutrašnjosti imate dvanaest polja. U svako od njih stavićete i zaljpiti po jednu sliku koju ćete isjeći iz novina. Slike odaberite po vašem osjećaju. Znaćete koja je prava kad osjetite da vas veže za nešto vama drago. Imate vremena dok pješčani sat ne iscuri.
Budite opušteni i polako pustite da vas vode vaša osjećanja.
Moja kćerka će vam donjeti ostatak materijala i skuhati jedan čaj da se ugrijete, a i pripremiti nešto za jelo.
-Zanatlija je preokrenuo pješčani sat i vrijeme je počelo teći.
Prvo je izrezao poruku iz novina i zalijepio je zajedno sa slikom na poklopcu. Onda je otvorio unutrašnjost i počeo isjecati dvanaest slika. Uklapao ih je. Za to vrijeme stigao je objed i šolja toplog čaja. Zanatlija je radio svoj posao i nije bilo lako ostati skoncentrisan na zadatak. No imao je želju da jednom završi započeto, a ne da odustane svaki put kad prepreke dođu. Ovaj put se nije vraćao nazad, već je išao naprijed. Vrijeme je teklo zrno po zrno pješčanog sata.
Završio je svoju kutiju i pitao se zašto je to bilo potrebno?
Vrijeme je iscurilo i on je u tom trenutku pružio kutiju ka zanatliji.
-Gospodine završio sam zadatak i predajem ga vama. -Noć se polako bliži i trebao bih krenuti.
- Imate svo vrijeme ovog svijeta i ne trebate žuriti. -Koliko vidim i do sad ste samo stajali i niste nigdje značajno ni išli, sem što ste se kretali ulicom gdje vas je moja kćerka i pronašla.
-Na poklopcu je bila poruka: Volim te u prigodnom poklon pakovanju. Kad ju je zanatlija otvorio imao je šta i vidjeti. Sve slike koje su bile zaljepljene su bile vezane za posebne ljude. Sve unutar je bilo o porodici i ljubavi. Slike djece i supruge, njihove zajedničke fotografije (koje nisu bile isječene iz novina) već su bile u njegovom džepu stare koliko i njegov kaput.
-Vidite, složili ste kutiju vašeg života. -unutar nje su sva vaša osjećanja, misli i strahovi.
-Znate svaka kutija koja ostaje zatvorena, iz nje ne mogu izaći sve naše želje. Mi sami im zatvorimo put. - Vi ste neko ko živi od sjećanja, jer svaka od slika je iz prošlog vremena. Nema ni jedne slike koja je dio ovog trenutka. Unutar vaše duše je mnogo taloga skupljenoga kroz godine, to su individualističke nakupine emocija. Volite, ali živite u strahu da to nije dovoljno. Imate porodicu, ženu, djecu i zajedničke trenutke. To su vaše vrijednosti.
-Znam da ste napustili vaš dom, jer ste mislili da ne zaslužujete biti dio te zajednice.
-Sam si odlučio kojim putem krenuti. Dobar si čovjek za druge, za sebe nisi. To je tvoj problem kojeg preskačeš i zaobilaziš. Činiš sve samo da ga odložiš, svjestan da ga nećeš tako riješiti. On ti je tek bijeg od samog sebe.
-Kako znate sve to o meni?
- Čim sam te ugledao još prije nekog vremena rekao sam kćerki da ste sve ovo što ste stavili u kutiju.
-Vidio sam da vam treba savjet i neko ko će vas potaći da idete naprijed.
-Dragi čovječe poklanjam vam ovu kutiju. - Uzmite je i poklonite ljudima koji su dio nje.
-Slike govore više od riječi. -Oni će razumjeti bez da im išta kažete samo pokažite kutiju.
Čovjek uzima kutiju stavlja u džep kaputa, zahvaljuje se na gostoprimsvtu i zatvara vrata za sobom.
Čini mu se da sanja, no stvarno je sve što je vidio.
Odlazi niz ulicu ka svome domu. Nakon mjeseci lutanja pozvonio je na vrata svog doma.
Vrta mu otvara žena koju voli i dvoje djece koji su njegov cijeli svijet. Topli dom i ljubav koja tu još uvijek stanuje. Pruža im kutiju. Žena je otvara, suze idu niz lice, no osmjeh ih zaustavi.
Preko puta njihove kuće stoje zanatlija i kćerka. Uspjeli su vratiti vjeru u ljubav još jednom čovjeku, vjeru u ljepotu života.
Svako odlazi svojim putem, čovjek sa svojom porodicom u njihov dom, a njih dvoje u svoju radnju.
Znaju da ima još mnogo ljudi koji trebaju njihovu pomoć.
Kad budete vidjeli u prolazu neku zanatsku radnju, možda se i vama dogodi neko čudo!?
Jer postoje ljudi koji su tu da nam pomognu kad zalutamo u sjećanjima i osjećanjima. Tada treba samo mrva čarolije i kap želje da sve bude ljepše!
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav!
Ogledalo se to u njegovim očima. A sa usana nije htjelo da izgovoreno bude.
Riječi su se saplitale unutar duše i čvrsto odlučile da ne žele biti izgovorene da ih vjetar unepovrat ne odnese. Mogao bi, ih neko čuti, a on to svakako nije želio. Odmahnuo je glavom da mu ništa ne treba.
Ipak ona je pružila nešto sitnih novaca ka njegovom ruci. On je samo uzeo njenu ruku i skupio novac u šaku. Njemu novac nije bio potreban. To što je ona zastala je za njega bilo posebno.
- Ne znam zašto ćutite, nije moje ni da vas pitam, jer vi najbolje znate zašto je tomu tako ?!
- Zastala sam jer pomislih da trebate pomoć, vidjeh da samo trebate toplu riječ, da vas neko pita kako ste?
- Ne zamjerite ljudima što prolaze, u njihovim mislima je kao u košnici pčela.
- Ne vide dalje od sebe, jer su zapleteni u mreže svojih života.
-Znate kako, svi krive vrijeme u kom žive, a pritom nisu svjesni da je to baš vrijeme u kom su odabrani da žive. Sa razlogom su ovdje baš kao Vi i moja malenkost.
-Da živim negdje u nekom drugom vremenu, sad ne bih bila ovdje i tišinom pričala sa vama?!
- Ne bih razumjela ono što vaše usne ćute, a oči govore.
- Svi, ali baš svi koji prolaze, vode svoje unutrašnje monologe. Lome se u sebi, žive u svojim projekcijama svjetova. Ni mi nismo drugačiji samo imamo tu mogućnost da osjetimo emocije koje su u zraku. Koje su u očima, osmjehu ili na sjetnom licu. To su riječi koje ne treba izgovoriti jer pišu na čovjekovim crtama lica.
-Vidite ovako, sa razlogom zastadoh baš pored Vas. Mogla sam proći, ali nisam, u tom je ta razlika između mene i ljudi koji prođoše.
-Znam da Vas nešto (tamo u dubini duše) drži u trenutku koji ste zaledili. Biće potrebno vrijeme za otopiti taj led. No vjerujte ja sam uporna.
-Pođite sa mnom, jer vas trebam odvesti do one male zanatske radnje koja se nalazi na kraju ulice.
-Moj otac me poslao po vas. Ja sam kćerka od zanatlije, što vam je prije neki dan popravio cipele.
-Ostavili ste poseban utisak na njega. Čovjek potvrdno klimnu glavom da će poći.
- Onda krenimo, vani je prilično hladno, dobro bi vam došla šolja toplog čaja.
Otvaraju se vrata te male zanatske radionice i za stolom gotovo jedva da se vidi vrsni obućar.
Kao što vidite gospodine moj otac je zatrpan cipelama, koje tu stoje već duže vrijeme reklo bi se. Vlasnici istih ne dođu mjesecima, ili zaborave da navrate po njih. Bio im je draži novi par cipela u izlozima koji izgledaju tek oku lijepi ali nemaju dušu.
No sve ih on čuva. Zna se dogoditi da dođu nakon nekog vremena, pa se i sami čude da su cipele još uvijek tu. Nekad nemaju novca da plate popravku sve zavisi, ali otac ih čuva.
Godinama se ta radnja tu nalazi. Iako je posla sve manje, nekako je održavaju i njena vrata se uvijek otvaraju.
Sjedite reče mu zanatlija. -Vidite sa razlogom ste ovdje.
-Moja kćerka traži zanimljive ljude idući kroz gradove, ponekad putuje danima.
-Jer vjerujte rijetkost je naći ljude koji imaju nešto posebno.
-Izvinite ali ne znam po čemu sam ja to poseban!?
-Iznenadili bi se kad bih vam to rekao, no vjerujte da jeste. Da nije tako vi sad ne bi ni bili ovdje.
-Već tamo u onoj ulici na uglu samoće, jer tako inače i živite, zar ne!?
-Sažaljevate sebe, u nadi da će prolaziti vrijeme i da je to jedino što još možete uraditi za sebe i druge.
-Imate tu divnu mogućnost da dišete i živite, a vi uporno odbijate vidjeti ljepote života.
-Radije prihvatate život u samoći, nego u zajednici sa ljudima koji vas vole.
-Znam da unutar vas ego želi izaći vani, da mislite kako sam ja tek jedan u nizu ljudi koji vas ne razumiju i ne znaju kako vam je!?- Zapravo sad bi ste najradije ustali sa stolice i zatvorili još jedna vrata za sobom. - Možete slobodno izaći, nitko vas ne zadržava. -No ipak ostajete, što vam inače nije svojstveno.
-Po tom ste posebni, što ponekad uvidite vlastite greške i znate ćuti druge ljude.
-Samo sami sebe ne slušate. Jer teško je poslušati sebe, lakše je slušati druge.- Tako prikrijete i odgodite sve obaveze koje trebate obaviti za sebe. Preslikani su vaši dani samo se papiri mijenjaju a slike ostaju iste.
-Ispred sebe vidite veliki broj kutija, odaberite jednu nasumično, bez razmišljanja. Čovjek uzima kutiju srednje veličine i otvara je. Unutar kutije nekad su po svemu sudeći bile bonbonjere. Ima dvanaest polja. Tik do kutija se nalazi mnoštvo novina.
- Ovako slušajte me pažljivo: Na poklopac bonbonjere trebate staviti poruku za nekog koga volite ili ko vam je značajan u životu? Kao što vidite u unutrašnjosti imate dvanaest polja. U svako od njih stavićete i zaljpiti po jednu sliku koju ćete isjeći iz novina. Slike odaberite po vašem osjećaju. Znaćete koja je prava kad osjetite da vas veže za nešto vama drago. Imate vremena dok pješčani sat ne iscuri.
Budite opušteni i polako pustite da vas vode vaša osjećanja.
Moja kćerka će vam donjeti ostatak materijala i skuhati jedan čaj da se ugrijete, a i pripremiti nešto za jelo.
-Zanatlija je preokrenuo pješčani sat i vrijeme je počelo teći.
Prvo je izrezao poruku iz novina i zalijepio je zajedno sa slikom na poklopcu. Onda je otvorio unutrašnjost i počeo isjecati dvanaest slika. Uklapao ih je. Za to vrijeme stigao je objed i šolja toplog čaja. Zanatlija je radio svoj posao i nije bilo lako ostati skoncentrisan na zadatak. No imao je želju da jednom završi započeto, a ne da odustane svaki put kad prepreke dođu. Ovaj put se nije vraćao nazad, već je išao naprijed. Vrijeme je teklo zrno po zrno pješčanog sata.
Završio je svoju kutiju i pitao se zašto je to bilo potrebno?
Vrijeme je iscurilo i on je u tom trenutku pružio kutiju ka zanatliji.
-Gospodine završio sam zadatak i predajem ga vama. -Noć se polako bliži i trebao bih krenuti.
- Imate svo vrijeme ovog svijeta i ne trebate žuriti. -Koliko vidim i do sad ste samo stajali i niste nigdje značajno ni išli, sem što ste se kretali ulicom gdje vas je moja kćerka i pronašla.
-Na poklopcu je bila poruka: Volim te u prigodnom poklon pakovanju. Kad ju je zanatlija otvorio imao je šta i vidjeti. Sve slike koje su bile zaljepljene su bile vezane za posebne ljude. Sve unutar je bilo o porodici i ljubavi. Slike djece i supruge, njihove zajedničke fotografije (koje nisu bile isječene iz novina) već su bile u njegovom džepu stare koliko i njegov kaput.
-Vidite, složili ste kutiju vašeg života. -unutar nje su sva vaša osjećanja, misli i strahovi.
-Znate svaka kutija koja ostaje zatvorena, iz nje ne mogu izaći sve naše želje. Mi sami im zatvorimo put. - Vi ste neko ko živi od sjećanja, jer svaka od slika je iz prošlog vremena. Nema ni jedne slike koja je dio ovog trenutka. Unutar vaše duše je mnogo taloga skupljenoga kroz godine, to su individualističke nakupine emocija. Volite, ali živite u strahu da to nije dovoljno. Imate porodicu, ženu, djecu i zajedničke trenutke. To su vaše vrijednosti.
-Znam da ste napustili vaš dom, jer ste mislili da ne zaslužujete biti dio te zajednice.
-Sam si odlučio kojim putem krenuti. Dobar si čovjek za druge, za sebe nisi. To je tvoj problem kojeg preskačeš i zaobilaziš. Činiš sve samo da ga odložiš, svjestan da ga nećeš tako riješiti. On ti je tek bijeg od samog sebe.
-Kako znate sve to o meni?
- Čim sam te ugledao još prije nekog vremena rekao sam kćerki da ste sve ovo što ste stavili u kutiju.
-Vidio sam da vam treba savjet i neko ko će vas potaći da idete naprijed.
-Dragi čovječe poklanjam vam ovu kutiju. - Uzmite je i poklonite ljudima koji su dio nje.
-Slike govore više od riječi. -Oni će razumjeti bez da im išta kažete samo pokažite kutiju.
Čovjek uzima kutiju stavlja u džep kaputa, zahvaljuje se na gostoprimsvtu i zatvara vrata za sobom.
Čini mu se da sanja, no stvarno je sve što je vidio.
Odlazi niz ulicu ka svome domu. Nakon mjeseci lutanja pozvonio je na vrata svog doma.
Vrta mu otvara žena koju voli i dvoje djece koji su njegov cijeli svijet. Topli dom i ljubav koja tu još uvijek stanuje. Pruža im kutiju. Žena je otvara, suze idu niz lice, no osmjeh ih zaustavi.
Preko puta njihove kuće stoje zanatlija i kćerka. Uspjeli su vratiti vjeru u ljubav još jednom čovjeku, vjeru u ljepotu života.
Svako odlazi svojim putem, čovjek sa svojom porodicom u njihov dom, a njih dvoje u svoju radnju.
Znaju da ima još mnogo ljudi koji trebaju njihovu pomoć.
Kad budete vidjeli u prolazu neku zanatsku radnju, možda se i vama dogodi neko čudo!?
Jer postoje ljudi koji su tu da nam pomognu kad zalutamo u sjećanjima i osjećanjima. Tada treba samo mrva čarolije i kap želje da sve bude ljepše!
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav!
Primjedbe
Objavi komentar