Lupa vidi dalje od emocija

Zvali su ga lutalica, jer mu pravo ime nisu znali. On sam već je tolika misterija svima bio, da su mnoge priče o njemu smišljali. No vjerujte niti jedna od njih ne može sa sigurnošću biti ona koja je istinska. Govorili su kako bi se iznenada znao pojaviti i nestati. Čovjek naučna fantastika, mađioničar, iluzionista. Imao je toliko zanimanja na listi koju su ljudi znali sastaviti.
Sve u cilju ne bi li pogodili ko je on zapravo?
A ljudima sve što je bar mrvicu nedokučivo i neuklopivo u njihova mjerila odskače.
može tako biti, kad treba ovako!? Nije on obraćao pažnju na ta nagađanja.
Išao bi svojim putem, gledajući pravo. Rekoše da je živio u kući pored jezera i pogled je sezao sve do obronaka planina. Tu je priroda bila netaknuta. Svo moguće i nemoguće cvijeće tu je raslo.
Kao da ljudske stope  kročile nisu. Iz tog razloga im bi još manje jasno kako on tu živjeti može?
Ta sigurno je poseban? Na takve komentare na njegovom licu znao se pojaviti blagi osmijeh.
Tu gdje je on živio, leptiri su letjeli u velikom broju. Uvijek bi mu dolazili sa prvim sunčevim zrakama kad proljeće dođe poslije zimskog sna. Imao je čamac i često bi plovio sa njim po zelenom jezeru. Ogledao bi se njegov lik sredovječnog čovjeka. Čak im i njegove godine biše nepoznanica.
Nije mnogo pričao sa drugim ljudima, osim ako za tim nije bilo potrebe. Rekoše da je egocentrik, hladan, nepristupačan. Opisaše ga kao odmetnika od društva. Da je zapisivao sve što je čuo o sebi bila bi to odveć knjiga. On sam znao se ponekad izolirati u prirodi, jer ga je ona jedina razumjela. Osluškivali su jedno drugo. Svi stanovnici tog svijeta mu postaše prijatelji.
Sadio je cvijeće i mlado drveće, čuvao životinje od čovjeka. Pronalazio je zamke i sklanjao ih.
Srne i jeleni su mu bili najdraži. Za njih je bio posebno vezan. Čuvao ih je preko zime od lovaca.
Tražio im sigurna skloništa. Po kiši i snijegu činio je moguće i nemoguće za jedine istinske prijatelje.
Nije imao struju, tek mu je stara petrolejska lampa bila jedina svjetlost. Vodu je donosio sa jednog obližnjeg izvora. Čitao je knjige, zapisivao dane i u svakom od njih nalazio bi poneku posebnost.
Nije se ljutio na nevrijeme, kišu i snijeg. Sve je prihvatao kao normalan slijed prirode.
Čak je i ljude prihvatio onakve kakvi odistinski jesu. Jer znao je da će jednog dana možda sresti ljude koji će trebati njegovu pomoć. Tako upravo i bi jednog dana, neke tamo daleke godine.
Jutro već bijaše stiglo sunce provirilo iznad planinskih vrhova. Leptiri nebom lete, pa slete na cvijetove ih kakvih li sve boja nije bilo !? U staroj stolici za ljuljanje (popravljenoj već neznani broj puta) sjedio je on. Čitao je neku malu knjižicu, a slova su bila toliko sitna da je uz pomoć lupe bilo jedino moguće vidjeti šta piše.
Iz daleka približavale su se tri siluete. Dvije slične visine i jedna manja. Razaznao je da je riječ o dvoje odraslih ljudi i jednom djetetu.
Kad su stigli pred njegov dom reče im sljedeće: Dobri ljudi dobro mi došli.
Rijetko ljudske stope ovim stazama kroče. Neizmjerno mi je drago što ste uspjeli doći do mog doma.
Iako sve ovo što vidite ne pripada meni već prirodi. I ja sam negdje poput vas gost.
Samo što sam ostao ovdje više nego što sam mislio. Nekako vas ova ljepota učini sretnim čovjekom.
Ostali ljudi to ne razumiju, i ne tražim to od njih. Čudno mi da niste odustali, jer odveć znam da su vam u gradu rekli za mene mnogo toga?! Samim tim razlog vašeg dolaska mi je poznat.
 Vas je želja za promjenom dovela meni. Tri putnika, gledaše jedni drugima u oči, da bi riječ prozborili, samo ćute.
Ni dobar dan nisu stigli reći, a taj mudri čovjek je već znao razlog njihovog dolaska.
Djeco moja svi mi tražimo odgovore, rijetki ih uspiju pronaći, jer se većinom ljudi cijeli život nešto pitaju. I kad nađu odgovore na pitanja, imaju beskonačna potpitanja. Broj Pi sa beskonačno mnogo decimala. Rekao bih da mi to tako izgleda!? Jer ja tako izgledam ljudima. Njima je nemoguće izračunati taj broj, pa sam im poput tog broja nejasan i sam. Moje ime je Pio. Dobio sam ga od učitelja koji je živio ovdje prije mene.
No vratimo se mi na razlog vašeg dolaska. Vi imate tačno određena pitanja, ja imam dio odgovora ostalo sami trebate saznati.
-Kako je moguće da znate sve o nama, a riječi jedne nismo prozborili?-reče mladić.
-Vidiš ne znam ja ništa o vama, do li samo izraza na vašim licima. Ona su mi sve rekla. Karakterne crte, reflektovane iz vaše duše. U slici koja vas okružuje vi ste izdvojeni, ne uklapate se.
Nije ni potrebno da se uklopite, jer svi smo mi individue, alternativci.
Svako od vas će mi reći šta vidi kad se okrene oko sebe.
Mladić je rekao kako vidi mnogo boja, planine, cvijeće, leptire i sve što mu oku bi vidljivo.
Djevojka reče kako vidi jezero koje donosi mir mislima, topli dom, koji unutar sebe ima mnogo uspomena.
Djete pak reče sljedeće: Vidim ovu zelenu travu gdje bih se mogao igrati cijeli dan, dok mi leptiri prave društvo. A cvijetovi su im drugari. Planine do čijih vrhova bi volio doći kad još malo porastem.
Jezero je baš lijepo, plovio bi sa čamcem koji sam, sam izradio. Vidim jelene koji mi mnogo znače, vaš dom koji ste zasigurno sami izgradili. Jednog patka i tri pačeta. Znam da patak predstavlja vas, a mi smo pačići. Vi ste učitelj, mi učenici.Vidim nas ovdje kako stojimo sa svojim strahovima i vas koji ste mudri pa nas puštate da vam kažemo sve, a već ste uneprijed znali šta ćemo reći jer ste nam misli pročitali.
Tada se mudrac nasmija onako kako je to znao.
Vidite li djeco (jer ste svi djeca bez obzira na brojeve što vam godine predstavljaju) zato i jeste ovdje?!
Mladiću ti si vidio ono što je tvoje oko vidjelo, dušom gledao nisi. Tražiš nekog ko će ti pomoći da vidiš dalje, onda ćeš ostvariti tvoje snove i uspjeti u onom što voliš raditi. Osjeti prirodu srcem, a ne samo očima.
Djevojko ti si vidjela više jer tražiš porodicu to ti je želja. Toplina doma i pejzaži tvoje duše će se uklopiti srestćeš nekoga kad se budeš vraćala domu svome. Nauči da prihvatiš i mane a ne samo vrline tog čovjeka. Tada ćeš biti istinski sretna. Ne mogu ljudi biti onakvi kako bi ti željela da budu.
Jer su već oni oblikovani baš onako kako i treba kad se sretnente. Poslije se neke stvari usklade. Treba vremena za to. Nauči se strpljenju, sve drugo imaš.
Dječače, tebe sam godinama unazad čekao. Vidite ovo dijete je vidjelo daleko više od vas. On je vidio ključnu stvar patka i pačiće. Oni su metafora. Riješio je postavljenu zagonetku koju sam osmislio.
Jer je dijete, no i kad odraste imaće uvijek dijete u sebi. Iskrena dječja duša vidi dalje od svih nas.
Tebe su poslale ove staze put doma mog jer ćeš biti moj učenik. Onog trena kad si rekao da vidiš jelene i da ti mnogo znače znao sam da  te je priroda odredila za mog učenika.
Svi ste bili kandidati, znam da ste mngo puta prešli i negdje u duši ste znali da vas očekujem.
Vas dvoje je tražilo nešto što vam nedostaje. Ovo dijete ima sve što mu treba osim doma, a došlo je do mene. Moja kuća je od ovog trenutka tvoj dom. Mladić i djevojka se zahvališe dobroćudnom starcu i krenuše nazad istom stazom, različitih shvatanja u duši. Znali su da će ovog puta pronaći sve što im za sreću treba. Mudrac je dječaku dao ime Lupo jer je u trenutku njegovog dolaska držao lupu u rukama dok je čitao knjigu. Njemu je to bio znak koji je govorio kako se učenik treba zvati.
Dijete ostade kod mudraca da mu bude učenik. Jednog dana on će možda biti čudan ljudima baš poput tog čovjeka. No nije važno jeste li drugima čudni zato što mislite i vidite dalje?
Vidite dušom, srcem i djetetom u sebi. Važno je da ste sretni!
Dragi čitaoci želim Sretan Uskrs svima koji slave! Želim svima sve najbolje. Budite sretni baš onakvi kakvi jeste. Ponekad sa suzama, ponekad sa osmijehom. Osjetite prirodu, dođite do vrha planina.
Budite svoji jer zemaljska kugla bez obzira na druge planete na istom mjestu stoji.
Do sljedeće priče:Veliki pozdrav!
Ovo je slika kreativnog rada koja je napisao ovu priču.