Noćas zamke povlače svoje postavke
Prazan prostor, čuju se glasovi koji pjevaju. Za stolom u prirodi sjede ljudi koji se ne poznaju.
Gledaju jedni drugima u oči, svako spreman da se suoči.
Pet njih pažljivo odabranih, nasumičnim redom, sa različitih strana planete, svako svoju priču plete.
Na stolu nema ništa što bi moglo nagovještaj dati, svaki pokret se prati.
Čitaju u očima šta svako od njih skriva i koliko osmijeha neke tajne prekriva.
Posmatraju se sve karakterne crte, sjede za stolom, a kao da su na rubu litice.
Svi su dobro obučeni i naučeni da postupaju tačno onako kako ne osjećaju.
Sve skrivaju, ništa ne odaju. Jedino sami istinu svoju znaju. Neko, ko im vidljiv nije svoje lice krije.
Neko ih je postavio na to mjesto. Oni su shvatili da su ih danima pratili.
Ti filmovi sjećanja su im se vratili.
Hladnoća u pogledima koji samo kruže, ovoj igri ne žele da se pridruže.
Kvadratni sto, obrambena atmosfera.
Zidovi im se bliže, zatvara se pogled u prirodi.
Na stolu biljke stoje, svako ima svoje.
Prigušeno svijetlo, ugodna muzika, je li to stvarnost ili varka optička?
Svi vodom hrane biljkama korijenje, malo pomalo se odaje, ko kakav je.
Čija će biljka prva latice i listove da otvori i ko će da progovori.
Samo glasna tišina vlada, i polako se prikrada. Je li sve oko njih virtualna stvarnost?
Odavno smo mi ljudi izgubili realnost.
Tiha buka, ide ka ruci, ruka. Da ih oni zajedno spoje, ali svako drži uvjerenje svoje.
Priče pišu, priče kroje, njih pet čine zaplet, neko zna rasplet naučio napamet.
Pa se sada smije dok iz tople prostorije u svoje viđenje vjeruje.
A ne zna da kulminacija sve preokrene i dođe do izmjene.
Stolice na kojim sjede su na sklapanje i čine dobro poklapanje.
Svi ruke na tablu staviše, šake otvoriše i figure se otkriše.
Okreću jedni ka drugima lice i govore pametne besmislice.
Originalna kopija postaje ta prostorija. Mjesto kojeg nema, koje ne postoji, a očima je vidljivo.
Svi vade papire i stavljaju u pisaće mašine, set dugmadi sa slovima postaje vizija njihovog karaktera. Pogledi su usmjereni ka slovima u nizu koja papir popunjavaju. Znaju da su tu, jer godinama već ne sanjaju. Njihovi snovi su prazni prostori samo se čuju glasovi, a ljudi i mjesta su im gotovo nevidljivi. Ako u snovima padaju kiša i snijeg obrisi postaju forme vidljive.
Imaju jednu zajedničku osobinu koja je poveznica njihovog boravka unutar tog prostora.
Otvaraju se zidovi kao kocka i nestaju, a pred njima se sve ljepote prirode ogledaju.
Njihove misli su projekcija skica koje se mijenjaju. Imaginarni brojevi su nestvarni i nevažni slojevi. Imaginarni prostori nametnuta pravila, kad um igru zaigra, a neko drugi tom igrom upravlja.
Kompleksne ravni složene teme, za tim stolom prolazi vrijeme.
Sve savršeno slažu, o sebi ništa ne žele da kažu. Kad gledaš u čovjeka ne traži ambalažu.
Ona ništa ne govori, sve ćeš znati kad se otvori.
Figure postavljene, računaju se matematički podaci, jesu li u ovi igrači u zamci? Nemaju ime, ne vode se time. Oni su djeca iz druge perspektive. Nadimke su im dali kad su ih na ovaj dio planete odaslali. Jedino ih znaju oni koji igrom upravljaju.
U tim slovima sa pisaće mašine i matematičkim podacima skriva se šifra njihovog nadimka.
I koliko će vremena proteći, hoće li nešto reći, hoće li se usuditi ono što mi nismo?
Da sačuvaju sve ljepote prirode, da ih ljubav i osjećanja vode? Da izađu iz igre i ostanu svoji?
U jednoj ruci im biljka stoji u drugoj figura ručno izrađena. Ustaju i udaljavaju se od stola.
Sto se poput stolice sklapa i vraća se u drvo koje je prije bilo. Šta je stvarno, i nama vidljivo, ko je umjesto nas potez odigrao? Biljke vraćaju prirodi kojoj pripadaju i figure ostavljaju da ih čuvaju.
Noćas sve zamke povlače, svoje postavke. Njih pet, čine preokret.
Oni su svoji, i niko se ne boji da složi stvari po redu, i napiše riječ više. A kad je oni napišu, nema tih koji mogu da ih obrišu.
I rekoše svi u jednom trenutku u isto vrijeme sljedeće: Idemo da pričamo tišinu i ćutimo riječi, jedino se tako zamke mogu izbjeći. I da predamo sve te tuge u dane što odlaze, a da sreću spakujemo i transportujemo u one što dolaze. Da zagrlimo ovaj svijet i vratimo mu lik opet. Mi smo znali zaplet, oni gradili rasplet. Ali kulminacija je sve posložila, kad nam je osoba skrivena riješenje predložila.
Naši karakteri na pisaćoj mašini su slova i tragovi, to ne zaboravi.
Jedan od pet igrača poruku ostavi, šta piše u njoj ti pretpostavi.
Prve misli koje ti dođu dok ovo budeš čitao je nešto, što si se čovječe zapitao, a tebe je opisalo.
I možda si baš jedan od igrača ti, u postavi što trag ostavi. I što opet u ovaj svijet ljubav vrati, to ćeš znati, a hoćeš li se sjećati? Ili ćeš iznova i iznova redove čitati?
Mene nemoj pitati, jedino ti možeš odgovor znati.
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav čitaoci!
Slika je preuzeta sa interneta.
Gledaju jedni drugima u oči, svako spreman da se suoči.
Pet njih pažljivo odabranih, nasumičnim redom, sa različitih strana planete, svako svoju priču plete.
Na stolu nema ništa što bi moglo nagovještaj dati, svaki pokret se prati.
Čitaju u očima šta svako od njih skriva i koliko osmijeha neke tajne prekriva.
Posmatraju se sve karakterne crte, sjede za stolom, a kao da su na rubu litice.
Svi su dobro obučeni i naučeni da postupaju tačno onako kako ne osjećaju.
Sve skrivaju, ništa ne odaju. Jedino sami istinu svoju znaju. Neko, ko im vidljiv nije svoje lice krije.
Neko ih je postavio na to mjesto. Oni su shvatili da su ih danima pratili.
Ti filmovi sjećanja su im se vratili.
Hladnoća u pogledima koji samo kruže, ovoj igri ne žele da se pridruže.
Kvadratni sto, obrambena atmosfera.
Zidovi im se bliže, zatvara se pogled u prirodi.
Na stolu biljke stoje, svako ima svoje.
Prigušeno svijetlo, ugodna muzika, je li to stvarnost ili varka optička?
Svi vodom hrane biljkama korijenje, malo pomalo se odaje, ko kakav je.
Čija će biljka prva latice i listove da otvori i ko će da progovori.
Samo glasna tišina vlada, i polako se prikrada. Je li sve oko njih virtualna stvarnost?
Odavno smo mi ljudi izgubili realnost.
Tiha buka, ide ka ruci, ruka. Da ih oni zajedno spoje, ali svako drži uvjerenje svoje.
Priče pišu, priče kroje, njih pet čine zaplet, neko zna rasplet naučio napamet.
Pa se sada smije dok iz tople prostorije u svoje viđenje vjeruje.
A ne zna da kulminacija sve preokrene i dođe do izmjene.
Stolice na kojim sjede su na sklapanje i čine dobro poklapanje.
Svi ruke na tablu staviše, šake otvoriše i figure se otkriše.
Okreću jedni ka drugima lice i govore pametne besmislice.
Originalna kopija postaje ta prostorija. Mjesto kojeg nema, koje ne postoji, a očima je vidljivo.
Svi vade papire i stavljaju u pisaće mašine, set dugmadi sa slovima postaje vizija njihovog karaktera. Pogledi su usmjereni ka slovima u nizu koja papir popunjavaju. Znaju da su tu, jer godinama već ne sanjaju. Njihovi snovi su prazni prostori samo se čuju glasovi, a ljudi i mjesta su im gotovo nevidljivi. Ako u snovima padaju kiša i snijeg obrisi postaju forme vidljive.
Imaju jednu zajedničku osobinu koja je poveznica njihovog boravka unutar tog prostora.
Otvaraju se zidovi kao kocka i nestaju, a pred njima se sve ljepote prirode ogledaju.
Njihove misli su projekcija skica koje se mijenjaju. Imaginarni brojevi su nestvarni i nevažni slojevi. Imaginarni prostori nametnuta pravila, kad um igru zaigra, a neko drugi tom igrom upravlja.
Kompleksne ravni složene teme, za tim stolom prolazi vrijeme.
Sve savršeno slažu, o sebi ništa ne žele da kažu. Kad gledaš u čovjeka ne traži ambalažu.
Ona ništa ne govori, sve ćeš znati kad se otvori.
Figure postavljene, računaju se matematički podaci, jesu li u ovi igrači u zamci? Nemaju ime, ne vode se time. Oni su djeca iz druge perspektive. Nadimke su im dali kad su ih na ovaj dio planete odaslali. Jedino ih znaju oni koji igrom upravljaju.
U tim slovima sa pisaće mašine i matematičkim podacima skriva se šifra njihovog nadimka.
I koliko će vremena proteći, hoće li nešto reći, hoće li se usuditi ono što mi nismo?
Da sačuvaju sve ljepote prirode, da ih ljubav i osjećanja vode? Da izađu iz igre i ostanu svoji?
U jednoj ruci im biljka stoji u drugoj figura ručno izrađena. Ustaju i udaljavaju se od stola.
Sto se poput stolice sklapa i vraća se u drvo koje je prije bilo. Šta je stvarno, i nama vidljivo, ko je umjesto nas potez odigrao? Biljke vraćaju prirodi kojoj pripadaju i figure ostavljaju da ih čuvaju.
Noćas sve zamke povlače, svoje postavke. Njih pet, čine preokret.
Oni su svoji, i niko se ne boji da složi stvari po redu, i napiše riječ više. A kad je oni napišu, nema tih koji mogu da ih obrišu.
I rekoše svi u jednom trenutku u isto vrijeme sljedeće: Idemo da pričamo tišinu i ćutimo riječi, jedino se tako zamke mogu izbjeći. I da predamo sve te tuge u dane što odlaze, a da sreću spakujemo i transportujemo u one što dolaze. Da zagrlimo ovaj svijet i vratimo mu lik opet. Mi smo znali zaplet, oni gradili rasplet. Ali kulminacija je sve posložila, kad nam je osoba skrivena riješenje predložila.
Naši karakteri na pisaćoj mašini su slova i tragovi, to ne zaboravi.
Jedan od pet igrača poruku ostavi, šta piše u njoj ti pretpostavi.
Prve misli koje ti dođu dok ovo budeš čitao je nešto, što si se čovječe zapitao, a tebe je opisalo.
I možda si baš jedan od igrača ti, u postavi što trag ostavi. I što opet u ovaj svijet ljubav vrati, to ćeš znati, a hoćeš li se sjećati? Ili ćeš iznova i iznova redove čitati?
Mene nemoj pitati, jedino ti možeš odgovor znati.
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav čitaoci!
Slika je preuzeta sa interneta.
Primjedbe
Objavi komentar