Otisak ljubavi na ledu

Jesi li spreman da hodamo po ledu Sibira?
U toj zemlji koja spava, mi ćemo biti oni koji su budni.
Po zaleđenom Bajkalskom jezeru da pravimo piruete, jesi li spreman?
Okret i protivokret na oštricama klizaljki, koraci teški, koraci laki.
Dok čujemo instrumental neke rock balade, što misli nam krade, što poglede ledi.
Ćutiš ti o tebi, ćutim ja o meni. Ćutimo, a nikako da kažemo šta osjećamo.
Čak ni onda kad to sebi obećamo. Mi to ionako znamo, jer u pogledima sve pročitamo.
U tim dubinama jezera voda je providna i ima mnogo ostrva.
Na svakom od njih na ledu ćemo urezati slike, ostavićemo te albume koji će se otopiti, ali ćemo ih u naše ormare gdje su sjećanja spakovati.
Hladni valovi se razbijaju od obalu i postaju ledene skulpture.
Kad se led otapa čuje se ledena muzika i iznova ti valovi dolaze na površine.
Čudne su te Sibirske zime.
Ti ne znaš da ću doći jedne noći prije ponoći i dotaknuti dušu prstima, zaplesti ti to kao san u tvojim mislima. Otopiće se led sa usana i vatre će da plamte kad ti se vrate i budu otkrivene sve karte Sibira.
Nestaću prije ponoći, jer dijete snjega ode tiho kao što nestane san, kad dođe novi dan.
Vrijeme rotiram pomoću klizaljki u smjeru suprotnom od kazaljki sata.
Jutro je otvaram vrata, nisam otišla, dolazim sekvenca koraka.
U krajolicama su šume tajge, tamo bićemo dio naroda Neneti, mjesto čarobno kao to, jedinstveno je na ovoj planeti. Proći ćemo kroz ledine bez drveća, Sunce se ne izdiže iznad horizonta, na sjeveru noć traje duže, dok irvasi oko nas kruže.
U šupljinama kamenje, tražimo vatru, trag topline i sklonište od hladne zime.
Mogu li noćas ćutati sve riječi, znaš da ću ti ih sutra reći ?!
Jedan zagrljaj je sve ono što nam treba, ovo je zemlja leda.
A mi trebamo sve ove ledene površine prijeći.
Nema stajanja ni odustajanja, kroz listopadne šume i arktička područja idemo snagom duha.
Čini nam se da je ovdje zima vječita da ne postoji ništa osim snijega i leda u nepreglednim daljinama, kao da smo okruženi tim zimskim tvorevinama.
Ima li zime u nama, ili smo je prekrili slojevima i zaključali ključem sa katancom sa posebnim brojevima?
Prolazimo kroz područja pamtimo brojeve sabiram ih, i matematički gledano znamo gdje se nalazimo. Karte se brišu, led ih obavija, noć postaje sve hladnija.
Srce nas vodi, duša nam daje snagu, znamo da smo negdje toplom domu na tragu.
Nalazimo kolibu usred šume i već osjećamo onu sigurnost doma u hladnim predjelima.
Čujemo vatru kako pucketa, noć, već odavno zove nas san, ulazimo u topli dom, jer bliži se jutro i novi dan.
Snovi su se isprepleli, a sunčeve zrake već proviriše kroz prozor i probudiše putnike.
Osjetih sve one tanane trenutke.
Otvaram vrata i vidim ljepotu. Ti prilaziš i pogled ti privlače Lenski stubovi, stijene od crvenog peščara oko njih tek ponegdje ima šume, gledamo kako priroda umije da poput slikara razlije boje na platnu. Penjemo se tim svjetlucavim liticama sa osmijesima na licima.
U svakom koraku bliži jedno drugome. Riječi se govore pogledima, spojenim rukama i zagrljajem tog jutra, danas smo ovdje i postojimo onoliko, koliko umijemo da volimo. Gledamo kako se stijene ogledaju na površini rijeke i na dlanovima pišemo tu ljepotu, a onda ih spojimo i zajedno te trenutke čuvamo.Gdje god išli da ih kraj sebe imamo.
Svaki detalj i svaku sitnicu okom pamtimo da na ledu otplešemo, ostavimo te otiske ljubavi i kažemo hvala prirodi što nas vodi kroz zemlju koja spava.
Vukovi i snjegovi, arktički i matematički sve su to skupovi koji su nas povezali.
Kad suza krene i kad je zalede hladne fronte Sibirske, mogu da je odlede ruke, koje znaju da otope sve ledove. Te hladnoće mjesecima traju, a samo su tren u tvom zagrljaju.
Vezane sedimentne stijene, vežu tebe i mene zauvijek, a kao da se znamo oduvijek.
Vezana zrna od kojih te stijene nastaju, nama svjedoci ljubavi postaju.
Naši tragovi tamo ostaju dok odlazimo na jezero Bajkalsko sa klizaljkama preko ramena gledamo ljepotu Lenskih stubova.
Svijetlost i tama po zaleđenim površinama. Klizaljke režu led pratimo muziku i redoslijed dva klizača nekad na rubu plača, sad ostavljaju otiske ljubavi. Zaokretom klizaljki ostaju tragovi.
Nema promjene uglova između skokova.
Muzika nas vodi slušaj njene poruke, vjeruj mi i drži se za moje ruke.
Jesi li spreman da vjeruješ i putuješ kroz vremenske dimenzije i kad ti kažu da sve to stvarno nije,
 u onom našem ormaru  vidjećeš dijete snijegova kako se krije, podsjetiće te na nekog kad se nasmije. Tad ću se pretvoriti u onu djevojku i otvoriti vrata što vode put Sibira, a u rukama ću led držati.
Samo nas tamo ljubavi vrati.
Klizaljke ponesi preko ramena jer na ledu ljubav otisak ostavlja. Dok rock balada svira prostranstvima Sibira od klizaljki ostaju otisci, tamo je još naša kuća, tamo su Lenski stubovi.
I zaleđeno Bajkalsko jezero,  dok plešemo u zemlji leda sve je rečeno i pročitano iz naših pogleda.
Ljubav otisak na ledu ostavlja i stvara slike, samo mi vjeruj i drži me za ruke.
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi čitaoci!
Slika je preuzeta sa interneta.















Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Samo mi kaži, gdje je ta kuća bez laži ?

Ona koja ožljak na licu nosi