Ovdje gdje se nalaze slikari emocija
Ovaj put vodi negdje, znam.
Ove sjemenke će u drveće izrasti.
Ova djeca će sutra biti ljudi.
Kiša je padala juče, i sutra bi mogla padati.
Danas neka nas sunce prati. Mi ćemo čuti tišinu i osluškivati riječi.
Još jedan film u kinu prikazuju, rijetki gledaju projekciju.
Treba neko iz ovog sna da nas probudi...
Uvijek ista odjeća koju nosim i danas je dio mene. I sutra će biti.
U tom našem zajedničkom ormaru gdje jedva više da i cipele stanu, ima mnogo istih krojeva odjeće sa mnogo slojeva, svako zna broj i čije odijelo ima duplikate.
U one sate kad se ta odijela u ormare vrate nas više naš čuvar ne prati, idemo spavati.
U zoru nas bude da krenemo tražiti slike emocija i opet ista odjeća koja me podsjeća da ostanem svoja. Osim ako ne odlučim nešto novo sašiti na staroj mašini tamo gdje živim, ovo ću nositi.
Rekli su da je to pomno odabrana odjeća, prema našim karakterima.
Neobična odjeća iz budućnosti, obična djevojka iz sadašnjosti.
No dobro, prihvatih tu odjeću sašivenu negdje u Svemiru, čak i na istu naučih kad njene prednosti otkrih.Tajne pregrade uočih. Tu sam skrivala sve emocije ljudi za koje nisu smjeli znati.
Nisu znali da sam drugačija nego što su me programirali.
Imam osjećaje, osjećaje koji su ostali jer nisu me u njihove robote pretvorili.
Nekako sam ih sačuvala u jednom dijelu mog bića, tamo ih nisu uspjeli pronaći, izbrisati i po svome zapisati kako ću osjećati svijet koji je oko mene i dio mene.
Uvijek postoji neko ko će ih iznenaditi, a ovo nije film kog režiser po svojoj viziji stvara.
Ovo je stvarna slika grada. Nema postavljenih maketa ni kompjuterske grafike.
Ne pišem tekstove koje oni diktiraju, jer u mojim mislima se transformišu.
Oni pišu, ja mijenjam njihova uvjerenja.
Moje misli (prije nego što u njihove podatke odu) uhvatim u mrežu za leptire, sačuvam ih i pustim da slobodno lete. Ne dozvoljavam da ih neko na njihovom putu zaustavi dok ne završe let i naprave novi splet u mom umu.
Oni će pročitati ono što sam im iz njihovog ugla uspjela poslati.
Ono što je dio mene, tu će i ostati.
Ne znaju da moje misli njihove čitaju, svaki put kad me o mojim viđenjima pitaju.
Ovaj trenutni svijet je zbirka taštine, svako svoje maske u četiri zida skine.
Ovdje gdje se nalazim kroz metroe prolazim, na našim licima ostaju skice drugih lica.
Sve ljude koje sretnemo kad izađemo iz naših konvektivnih zona pamtimo i stavljamo slike na naša lica. Razvili smo posebne metode. Čovjek koji je osmislio patent zove nas slikarima emocija.
Mi? Mi smo zvjezdani ljudi...
Ide čovjek sa torbom preko ramena. Kakva li je priča njegova skrivena iza snjegova?
Djevojka što gleda prema stanici čeka voz koji negdje putuje, a ipak bi da ostane.
Ostala bi upravo tu čekajući da se on pojavi i da je zagrli.
Dijete što se igra u onom dvorištu (nekad predivnom vrtu), sad odlagalištu.
Zamišlja igralište i znam da će jednog dana njegov san postati stvaran.
Hoćemo li opet vrata zatvoriti, ili ćemo ih otvoriti?
Hoćemo li vidjeti ljepotu u ovim naglavačke okrenutim dijelovima i iznova ih vratiti u normalu?
Pitaju se moji prijatelji, ja tražim odgovore.
Naš trenutni dom je napuštena kuća, gotovo da nema prozora, iako nama nije hladno, mi imamo razvijenu termo regulaciju. Održavamo optimalnu temperaturu u organizmu.
Rekli bi savršeno programirani ljudi sa dušom robota.
Rekla bih da ne znaju da se među njima skriva ona koja osjećaje ima.
Treba biti korak ispred njih, razmišljati logično i kategorično.
Obučili su me u domenama znanosti, što su mi danas prednosti u kretanju i shvatanju područja gdje tražim slike emocija koje nose ljudska lica. Kad ih pronađem onda kopiram na svoje lice i kad se pojavi određeni broj, vraćam se u našu bazu podataka.
Obavezno prolazim svakodnevnu proceduru potvrde identiteta jer postoje ljudi koji su obučeni da nas pronađu. Veoma apokaliptično, mada bi prije rekla statično.
Svakodnevne rutine, slične razdaljine i ponavljanja koja su naučena i istim redom odrađena.
Klopke i sklopke osmišljene za ljude. Kao da će slikanje emocija postati neka posebna kategorija po kojoj ćemo popraviti sve ono što trebamo iznova sastaviti.
U bazi na našim portretima koji stoje stavljamo kopirane zadatke svoje.
Sva ta lica su ljudi, koji osjećaju, dišu i na svojim karakternim crtama nama poruke ispišu.
Sjedam na stolicu u polumraku uzimam traku i snimam audio zapis diktiram opis svih današnjih lica, važna je svaka sitnica.
Skeniranje baze podataka nije nimalo lako, potreban je potpuni mir da bismo imali orijentir.
Tražim mrežne modele koristim prikaze da otkrijem sve slike one skrivene emocije.
Predmeti koji se vrate u odgovoru na pitanja postaju informacije.
Pronađemo određene sheme koje nas vode do promjene.
Njih obrađujem i prosljeđujem dalje gdje se na filtriranje šalju.
Nakon toga mogu da putuju tamo gdje stanuju, i onda ljudi sa zvijezda iznova traže i vrate na njihova lica prepravljene i ispravljene slike emocija. Zapetljane procedure kao mreža pauka.
Svaki put je nova odluka. Kad se ugase kamere vratim njihove osjećaje koje sam skrivala u tajnoj odaji mog odjela. U jednoj pregradi koja se od lasera ogradi. Te zone čekanja su prepreke za neke. Zadržim hladan pogled na licu, ne odajem i ne priznajem čak i kad bi pronašli tu pregradu ne dam da je ukradu. Jer ona čuva i vraća nadu u ovom naglavačkom gradu.
Ostaću svoja, za jutra gdje sunce kišu zamjeni, oni ne znaju ništa o meni.
Vratiću ljudima ono što u sebi imaju, da iznova osjećaju.
Noćas dok igraju filmovi na kino platnu, ovaj grad se vraća u normalu, jer oni ne znaju da među robotima imaju čovjeka kom nisu uspjeli osjećaje da programiraju.
Noćas kad zvijezde sa neba prospu prašinu i mjesec osvijetli puteve vratiću slike emocija među ljude.
Noćas će nestati zbirka taštine, svako će maske sa lica da skine, i oni će znati da ne mogu ništa mijenati kad se ljubav među ljude vrati.
Djevojka sa zvijezdi će gledati iz daljine, djevojka kojoj ne znaju ime.
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi čitaoci!
Slika je preuzeta sa interneta.
Ove sjemenke će u drveće izrasti.
Ova djeca će sutra biti ljudi.
Kiša je padala juče, i sutra bi mogla padati.
Danas neka nas sunce prati. Mi ćemo čuti tišinu i osluškivati riječi.
Još jedan film u kinu prikazuju, rijetki gledaju projekciju.
Treba neko iz ovog sna da nas probudi...
Uvijek ista odjeća koju nosim i danas je dio mene. I sutra će biti.
U tom našem zajedničkom ormaru gdje jedva više da i cipele stanu, ima mnogo istih krojeva odjeće sa mnogo slojeva, svako zna broj i čije odijelo ima duplikate.
U one sate kad se ta odijela u ormare vrate nas više naš čuvar ne prati, idemo spavati.
U zoru nas bude da krenemo tražiti slike emocija i opet ista odjeća koja me podsjeća da ostanem svoja. Osim ako ne odlučim nešto novo sašiti na staroj mašini tamo gdje živim, ovo ću nositi.
Rekli su da je to pomno odabrana odjeća, prema našim karakterima.
Neobična odjeća iz budućnosti, obična djevojka iz sadašnjosti.
No dobro, prihvatih tu odjeću sašivenu negdje u Svemiru, čak i na istu naučih kad njene prednosti otkrih.Tajne pregrade uočih. Tu sam skrivala sve emocije ljudi za koje nisu smjeli znati.
Nisu znali da sam drugačija nego što su me programirali.
Imam osjećaje, osjećaje koji su ostali jer nisu me u njihove robote pretvorili.
Nekako sam ih sačuvala u jednom dijelu mog bića, tamo ih nisu uspjeli pronaći, izbrisati i po svome zapisati kako ću osjećati svijet koji je oko mene i dio mene.
Uvijek postoji neko ko će ih iznenaditi, a ovo nije film kog režiser po svojoj viziji stvara.
Ovo je stvarna slika grada. Nema postavljenih maketa ni kompjuterske grafike.
Ne pišem tekstove koje oni diktiraju, jer u mojim mislima se transformišu.
Oni pišu, ja mijenjam njihova uvjerenja.
Moje misli (prije nego što u njihove podatke odu) uhvatim u mrežu za leptire, sačuvam ih i pustim da slobodno lete. Ne dozvoljavam da ih neko na njihovom putu zaustavi dok ne završe let i naprave novi splet u mom umu.
Oni će pročitati ono što sam im iz njihovog ugla uspjela poslati.
Ono što je dio mene, tu će i ostati.
Ne znaju da moje misli njihove čitaju, svaki put kad me o mojim viđenjima pitaju.
Ovaj trenutni svijet je zbirka taštine, svako svoje maske u četiri zida skine.
Ovdje gdje se nalazim kroz metroe prolazim, na našim licima ostaju skice drugih lica.
Sve ljude koje sretnemo kad izađemo iz naših konvektivnih zona pamtimo i stavljamo slike na naša lica. Razvili smo posebne metode. Čovjek koji je osmislio patent zove nas slikarima emocija.
Mi? Mi smo zvjezdani ljudi...
Ide čovjek sa torbom preko ramena. Kakva li je priča njegova skrivena iza snjegova?
Djevojka što gleda prema stanici čeka voz koji negdje putuje, a ipak bi da ostane.
Ostala bi upravo tu čekajući da se on pojavi i da je zagrli.
Dijete što se igra u onom dvorištu (nekad predivnom vrtu), sad odlagalištu.
Zamišlja igralište i znam da će jednog dana njegov san postati stvaran.
Hoćemo li opet vrata zatvoriti, ili ćemo ih otvoriti?
Hoćemo li vidjeti ljepotu u ovim naglavačke okrenutim dijelovima i iznova ih vratiti u normalu?
Pitaju se moji prijatelji, ja tražim odgovore.
Naš trenutni dom je napuštena kuća, gotovo da nema prozora, iako nama nije hladno, mi imamo razvijenu termo regulaciju. Održavamo optimalnu temperaturu u organizmu.
Rekli bi savršeno programirani ljudi sa dušom robota.
Rekla bih da ne znaju da se među njima skriva ona koja osjećaje ima.
Treba biti korak ispred njih, razmišljati logično i kategorično.
Obučili su me u domenama znanosti, što su mi danas prednosti u kretanju i shvatanju područja gdje tražim slike emocija koje nose ljudska lica. Kad ih pronađem onda kopiram na svoje lice i kad se pojavi određeni broj, vraćam se u našu bazu podataka.
Obavezno prolazim svakodnevnu proceduru potvrde identiteta jer postoje ljudi koji su obučeni da nas pronađu. Veoma apokaliptično, mada bi prije rekla statično.
Svakodnevne rutine, slične razdaljine i ponavljanja koja su naučena i istim redom odrađena.
Klopke i sklopke osmišljene za ljude. Kao da će slikanje emocija postati neka posebna kategorija po kojoj ćemo popraviti sve ono što trebamo iznova sastaviti.
U bazi na našim portretima koji stoje stavljamo kopirane zadatke svoje.
Sva ta lica su ljudi, koji osjećaju, dišu i na svojim karakternim crtama nama poruke ispišu.
Sjedam na stolicu u polumraku uzimam traku i snimam audio zapis diktiram opis svih današnjih lica, važna je svaka sitnica.
Skeniranje baze podataka nije nimalo lako, potreban je potpuni mir da bismo imali orijentir.
Tražim mrežne modele koristim prikaze da otkrijem sve slike one skrivene emocije.
Predmeti koji se vrate u odgovoru na pitanja postaju informacije.
Pronađemo određene sheme koje nas vode do promjene.
Njih obrađujem i prosljeđujem dalje gdje se na filtriranje šalju.
Nakon toga mogu da putuju tamo gdje stanuju, i onda ljudi sa zvijezda iznova traže i vrate na njihova lica prepravljene i ispravljene slike emocija. Zapetljane procedure kao mreža pauka.
Svaki put je nova odluka. Kad se ugase kamere vratim njihove osjećaje koje sam skrivala u tajnoj odaji mog odjela. U jednoj pregradi koja se od lasera ogradi. Te zone čekanja su prepreke za neke. Zadržim hladan pogled na licu, ne odajem i ne priznajem čak i kad bi pronašli tu pregradu ne dam da je ukradu. Jer ona čuva i vraća nadu u ovom naglavačkom gradu.
Ostaću svoja, za jutra gdje sunce kišu zamjeni, oni ne znaju ništa o meni.
Vratiću ljudima ono što u sebi imaju, da iznova osjećaju.
Noćas dok igraju filmovi na kino platnu, ovaj grad se vraća u normalu, jer oni ne znaju da među robotima imaju čovjeka kom nisu uspjeli osjećaje da programiraju.
Noćas kad zvijezde sa neba prospu prašinu i mjesec osvijetli puteve vratiću slike emocija među ljude.
Noćas će nestati zbirka taštine, svako će maske sa lica da skine, i oni će znati da ne mogu ništa mijenati kad se ljubav među ljude vrati.
Djevojka sa zvijezdi će gledati iz daljine, djevojka kojoj ne znaju ime.
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi čitaoci!
Slika je preuzeta sa interneta.
Primjedbe
Objavi komentar