Škrinja, švelja i špajz

Ima jedna zgrada na periferiji grada, čudna joj fasada. Jer sva je od grafita. Ako te neko pita, nisam ih crtala. Na užetu vise starke patike svezane za pertle. Prozori imaju do pola spuštene roletne. Kad sunce izađe, može da nas nađe i probudi, ti tu budi. Stanari drže kofere na balkonu da imaju pristup avionu. Kad požele na putovanje da pođu, sa istog na krov padobranom dođu. Tu ih čekaju instrumenti i pojačala. Distorzija tog zvuka je čista nauka. Talasni signali koje smo odaslali  uz zvuke bubnjeva i gitare bude sanjare. Vrijeme oko nas, mjesečev srp je noćas svoj, do ove zgrade zapiši ulicu i broj. Spuštamo se sa krova pomoću užeta do naših patika, ovo je čista enigmatika. Sastavi zagonetke, ispiši retke, traži rješenja, ovakve zgrade još nigdje nema. Patike se same odvežu i na našim stopalima budu. Po ulici plešemo mjesečev hod, iznad nas je zvjezdani svod. U njoj nema liftova, ni stepenica. Kad kreneš stopama, stepenice se pojave i tebe najave tvom stanu . Ka...

Kapije bez ključeva, ne otvaraju se same. Tebi neće biti lakše, ako nasloniš glavu na moje rame. Teleskopom nebeska tijela posmatraš, pogledom ih ne mijenjaš. Astronome reci nekome šta je u srcu tvome hiperbolično. Kažeš da si odlično, prilično netačno. Govoriš simbolično, odbijaš pomoć kategorično. Dugi su tuneli, solarni paneli i svjetlosni krugovi. Ne daj da ti postanu drugovi. Vjeruj mi... To nije put kojim želiš ići, ne pokušavaj prepreke zaobići. Ti tražiš rotacije i neke kombinacije. Preokupirane misli, sve što jesi, kao da nisi. U tom praznom prostoru misli naviru u svom maniru. Svaka pregrada jedna vrata, tebe ne zanimaju, prave ti promaju i ometaju. Ne želiš ti ni jedna od njih proći, ti si dijete svog uma u ovoj noći. Meditacija i rotacija, signalizacija semafora koji prelaziš dok sjediš i gledaš. Da izađu sve emocije vani, ti ne dozvoljavaš. Samokontrola bez stolica i stola spolja je perspektiva bolja. Unutar tebe postavljen sto za kojim si sjedio. Igraš ...

Daleka je to zemlja o kojoj mnogi sanjaju, tek poneki u njoj obitavaju. U kamenitim predjelima gdje postoji jedna rijeka zalazak sunca se čeka. Ne zađe sunce da mjesec izađe, već da jedno drugo pronađe. Plove lađe rijekom u noći. I ove noći kraj rijeke ona će doći. Vatra koju sunce proizvede od tečnog stakla neki oblik nastane. Dok pleše ples plemena oblikuje ga. Smjenjuju se pokreti i na staklu oblici. Imala je posebno skrojenu, ručno iglom i koncem haljinu spojenu. Na ruci narukvicu sa oznakom plemena. Ispod te narukvice, ožiljak. Skriven od pogleda drugih ljudi. Svaki pogled na taj ožiljak parao je zakrpljene šavove i vraćao u prošle dane. Blokirala bi sjećanje, zatvorila mu put i tada u tom trenutku bi samo stvarala satima sve do svitanja. Njena sjena na rijeci sa sjenom mjeseca i sunca povezana, nije otopila zime unutar nje nastanjene. Nije ona bila borac u svom plemenu, više je bila neko ko nije slijedio ispisana pravila u toj zemlji od kamena. Većinu dana je provodila h...

Tamo, na onoj tački gdje živim, svi trenuci su naglavački. Torba mi je sva od bedževa i znački. U torbi, nacrti i knjige iz polja nauke, živim u svijetu neobičnih bića, u svijetu logike. Nosim odjeću u dvije boje sa lijeve strane je ljubičasta, sa desne je zelena. Ešarpa oko vrata i ta moja torba preko ramena. Čak su mi i cipele različitih boja, jednostavno sam svoja. Dok je sve tako naglavačke ne idem sa te tačke. Čak i da me pita neko zašto je to tako? Rekla bih mu, tek onako. Sjedim i pišem retke, ne tražim izuzetke za likove koji na tim listovima ožive, pa trče po stanu, jer na nekoliko stranica teško svi stanu. Pa dolutaju iz tog svijeta da vide ovaj u kom žive ljudi stvarni. Vjerujte da im nismo jasni. Kako je moguće da pored sata neko uvijek kasni. Za njih smo likovi iz bajki i basni, čudno im izgledamo, kad ne znamo u životu da uživamo. Mi pišemo njihove uloge, a svoje živimo. Naše uloge nas plaše, pa onda stvaramo likove iz mašte. Njima poklonimo hrabrost i odlu...