Slike od stakla

Daleka je to zemlja o kojoj mnogi sanjaju, tek poneki u njoj obitavaju.
U kamenitim predjelima gdje postoji jedna rijeka zalazak sunca se čeka.
Ne zađe sunce da mjesec izađe, već da jedno drugo pronađe. Plove lađe rijekom u noći.
I ove noći kraj rijeke ona će doći. Vatra koju sunce proizvede od tečnog stakla neki oblik nastane.
Dok pleše ples plemena oblikuje ga. Smjenjuju se pokreti i na staklu oblici.
Imala je posebno skrojenu, ručno iglom i koncem haljinu spojenu.
Na ruci narukvicu sa oznakom plemena. Ispod te narukvice, ožiljak.
Skriven od pogleda drugih ljudi. Svaki pogled na taj ožiljak parao je zakrpljene šavove i vraćao u prošle dane.
Blokirala bi sjećanje, zatvorila mu put i tada u tom trenutku bi samo stvarala satima sve do svitanja. Njena sjena na rijeci sa sjenom mjeseca i sunca povezana, nije otopila zime unutar nje nastanjene. Nije ona bila borac u svom plemenu, više je bila neko ko nije slijedio ispisana pravila u toj zemlji od kamena. Većinu dana je provodila hodajući po tim stijenama u nekim njoj znanim tišinama.
Znala je i osjećala da se tu nešto krije, samo ona još otkrila nije.
Jedino društvo bile su joj rijeka i bića iz prirode. A ljudi?
Sa njima je razgovarala jedino oko zadataka.
Nije znala da je prati u noćima jedna sjena, koja nije njena.
Od djetinjstva su je obučavali da radi sa staklom.
Zanri, ime koje je značilo kreativnost, snažna i nezavisna priroda.
Znala je da je s' razlogom stanar tih predjela i nije željela otići, već ostati i otkriti sve ono što zemlja u kojoj živi skriva. Večer kao i sve ostale skupljala je komade stakla one preostale u veliki korpu spakovala bi izrađena djela i onda bi pored rijeke sjedila i gledala njen tok i plovila bi mislima.
Vatra se lagano gasila i tada je prvi put primijetila nešto što prije nije.
Inače staklo bi do nje stizalo kao gotova sirovina iz fabrike, njoj je pristup bio strogo zabranjen. Zanri  bi stvarala  uz pomoć cijevi za puhanje umjetnička djela. Poznavala je sadržaj stakla, no staklo sa kojim je radila bilo je drugačije. Nekad ga je bilo teško oblikovati pri visokim temperaturama. Nešto je nedostajalo u sastavu. Pogledala je prema njoj dobro znanim stijenama i uzela je dio stijene koja je bila krhka, na njenom dlanu ostao je pijesak. Ovo je kvarcni pijesak, pomislila je.
Sa druge strane rijeke stijene su bile drugačije. Sjela je u lađu i prešla na drugu stranu.
Tamo su stijene bile sedimentne. To je bio vapnenac, no nije bio bijele boje, već vjerovatno pomiješan sa željezom, jer je bio žut ili crven. Tamo gdje su se sa njim spojile ugljevite tvari bio je tamnosiv. Uzela je obe sirovine i otišla je ka svom domu i iz kuhinje uzela sodu i knjigu koja se nalazila na stolu. Uputila se prema fabrici, znala je gdje se nalazi ključ.
Pamtila je sve detalje i zapisivala ih šifrovanim i samo njoj razumljivim jezikom.
Znala je, ako bi je otkrili da bi zauvijek napustila zemlju koju je uprkos ožiljku voljela.
Sjetila se da bi staklo postalo jače ako bi otpad od stakla sirovinama dodala.
Ukoliko bi upalila sijalice, odala bi svoje lice.Otvorila je knjigu i pod plamenom svijeće čitala.
Uzela je u ruke kvarcni pijesak, sodu i vapnenac i uputila se prema staklarskoj peći...
Staniiiiii! Ne diraj to.
Ostala je da stoji leđima okrenuta glasu, a sasvim je jasno i čovjeku iza nje.
Vidio sam svjetlost svijeće što je neuobičajeno. Znao sam da je neko unutar fabrike.
Zanri, to si ti zar ne? Prepoznao sam te po narukvici i tvojoj haljini koju nisi uspjela plaštom skriti.
U našoj zemlji sve djevojke nose iste haljine?
Tvoja ima linije i bez šavova je, ručno rađena. Jedinstvena i kreativna.
Moja majka je krojačica. Gledajući je kako godinama radi ponešto sam i naučio, kao što vidiš.
Izvini, nemam vremena za pričanje, trebam završiti započeto.
Upravo zbog tog sam te zaustavio. Znam da si ti po karakteru veoma uporna i ne odustaješ.
Poznaješ puhanje u staklo, ali ne i ovu zvijer od peći.
Ukoliko je pogrešno upotrijebiš, moglo bi doći do eksplozije. Potrebno je da prvo obučemo vatrostalno odijelo i stavimo naočale. Peći ne smijemo prilaziti jer je unutar nje 1500 C.
Postoje mali otvori kroz koje možemo posmatrati. Stavićemo sirovine unutar peći, toplota će kao što znaš sastojke pretvoriti u tečno staklo. Onda ćemo ga razliti po limu da bude ravno i zatim ide na hlađenje, pa rezanje.
To je proces koji će da potraje.
Nego Zanri, ja znam. Znam, da znaš  kako ova peć radi, koliko si to već puta ponovio.
Nisam mislio na to već...
Reci... Mislio sam na tvoj ožiljak. Sjećam se kad se to dogodilo.
Nemoj molim te da mi pričaš o tome, takva sjećanja lome.
Lome da, ali kako ti staklo slomiš i daješ mu novi oblik, tako će te i saznanje, o tom ožiljku odvesti ka tebi i nećeš više biti staklena Zanri kako te zovu.
Ona se osmjehnula i nastavila je da radi.
Zašto si toliko staklena, kao da nisi dio našeg plemena?!
Kada bi ti odgovorila ne bi mogao vjerovati onome što čuješ.
Jer ko god čuje nestane iz mog vidokruga. Ako ti kažem da neću nestati, hoćeš li mi onda reći?
Ne, ne mogu ti to reći. Ovo si sama tražila, jer ako ti nećeš reći meni ono što te staklenom čini, ja ću reći tebi da si ožiljak dobila jedne večeri, baš ovdje.
Koliko god ti ne želiš čuti, sad si čula.
Bila je to opekotina od peći, koju su izlječili biljkama. Ostala ti je oznaka.
Sad nakon toliko godina si opet ovdje i u prilici da ponoviš isto.
Onda si bila radoznalo dijete, sad si djevojka. Ne mogu dozvoliti da te otkriju.
Obećao sam to mom ocu koji te je spasio iz vatre one večeri. Čuvam te sve ove godine.
Ja sam ona sjena koju vidiš dok po noći pored rijeke radiš. Po cijele noći ne spavam, gledam te i pomislim da sanjam. Sa druge sam strane rijeke i gledam tebe dok plešeš i stvaraš, staklo u ljepotu pretvaraš. Sama izvan svega, a to ne treba biti tvoj život. Ti treba da...
Ja trebam da završim ovaj posao. Pomozi mi ako možeš, moje biće prepusti meni.
Nisi unutar njega i ne možeš biti, niti osjetiti taj svijet.
Ponavljam ti opet, ne bi vjerovao kada bi čuo.
Vrijeme je prolazilo i teklo poput stakla, koje je završilo sve etape.
Uzela je staklo u ruke i krenula put rijeke. Sunce i mjesec su se pronašli.
Sad je pravi trenutak.
Kakav trenutak, znam da ti smetaju moja pitanja, ali zar ovo nije večer kao i svako?
Nije Arni, večeras nastaje nešto što nisi vidio.
I neću moći vjerovati kad to vidim, mislim pretpostavljam. Jer kod tebe je sve nevjerovatno.
Mladiću ti si poput cvrčka, savjest koja me prati i stalno ponavlja iste lekcije.
Ali imaš smisla za humor i mudar si.
Slušaj, objasnim ti ukratko. Stavila sam tri osnovne sirovine i dodala sam staklo koje je za otpad.
To je karika koja je nedostajala. Razumiješ?
Razumijem, iako si ti to meni složila u teoreme.
Dodaj mi cijev za puhanje, temperatura dostiže maksimum, rijeka je mirna.
Dosad smo pomoću vatre stvarali umjetnička djela, ovo je prvi put da će neko to uspjeti pomoću vode. Postoji slikanje u vodi, ali dosad je to izvođeno na papiru.
Tehnika se zove ebru. Večeras ću plesati ples koji sam pronašla u drevnim knjigama.
Arni je gledao Zanri i stvarno je izgledalo nestvarno sve oko nje.
Uzela je staklo i stavila ga u korito koje je bilo u rijeci.
Onda je prosula razne boje kojim je dodala nešto iz kutije što bojama ne dozvoljava da se miješaju i plutaju na površini vode. Taj sastojak je sačuvala za sebe. Na cijev je stavila četku.
Njeni plesni pokreti su vodili cijev. Slikala je sve dok su se sunce i mjesec gledali i novi dan čekali.
Arni pomozi mi da izvadim staklo, uskoro će doći radnici, znaš da nas ne smiju vidjeti.
Staklo su prevukli preko ruba korita tako da je sav višak vode otišao nazad u rijeku.
Kako je staklo izlazilo vani, tako se otkrivala slika koju je stvorila svojim rukama pomoću cijevi. Boje su bile unutar stakla. Arni je konačno znao zašto mu je otac rekao da čuva tu djevojku.
Njeno nasljeđe je bilo tajna godinama.
Sad znaš, zašto sam staklena Zanri.
Da bi riječ jednu rekao.
Čuda su moguća, kad jedan tako riječit mladić ostade bez riječi.
Arni, ovo što si vidio, molim te da to čuvaš kao tajnu.
Ja odlazim, jer trebam prenjeti do zemlje Manet ovu sliku. Ona pripada njima.
Zanri, hoćeš li se vratiti?
Uvijek se vratim, ti to najbolje znaš, jer godinama me čuvaš.
Sad posveti vrijeme sebi i svom životu, otkrij ovog grada ljepotu.
Ne postoje riječi, zagrljajem ću ti reći da slomljeno staklo može uvijek put do iznova spojenog prijeći. Staklena putuje sa ožiljkom što je prekriven narukvicom i zna kom plemenu pripada.
Plove lađe rijekom ona mu se čini toliko dalekom.
Vatre plamte tamo na toj zemlji stijena tu još uvijek u njegovim mislima pleše silueta njena.
Čuje kako mu govori ta djevojka što obično staklo u sliku sa najljepšim bojama pretvori.
Arni doći ću kad sunce zađe i kad ga mjesec pronađe, čekaj me pored rijeke kad doplove lađe, tad će dvoje da se nađe...
Autor teksta: Milena Vujinović
Slika je preuzeta sa sajta Unsplash






























Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kaži šta osjećaš

Zamisli

U skerletu od ljubavi