Ako te budu pitali...
Ima jedna zgrada na periferiji grada, čudna joj fasada.
Jer sva je od grafita. Ako te neko pita, nisam ih crtala.
Na užetu vise starke patike svezane za pertle. Prozori imaju do pola spuštene roletne.
Kad sunce izađe, može da nas nađe i probudi, ti tu budi.
Stanari drže kofere na balkonu da imaju pristup avionu.
Kad požele na putovanje da pođu, sa istog na krov padobranom dođu.
Tu ih čekaju instrumenti i pojačala. Distorzija tog zvuka je čista nauka.
Talasni signali koje smo odaslali uz zvuke bubnjeva i gitare bude sanjare.
Vrijeme oko nas, mjesečev srp je noćas svoj, do ove zgrade zapiši ulicu i broj.
Spuštamo se sa krova pomoću užeta do naših patika, ovo je čista enigmatika.
Sastavi zagonetke, ispiši retke, traži rješenja, ovakve zgrade još nigdje nema.
Patike se same odvežu i na našim stopalima budu.
Po ulici plešemo mjesečev hod, iznad nas je zvjezdani svod.
U njoj nema liftova, ni stepenica.
Kad kreneš stopama, stepenice se pojave i tebe najave tvom stanu .
Kad stigneš do tvojih vrata stepenice nestanu.
Nema ključeva što bravu otvore, jer stan prepozna svoje stanare.
Senzori su prozori. Konverktuju signal tvojih koraka i to vrata otvara.
Enterijer prostora, vidiš instalacije koje se zidovima ograđuju i stvarima nadograđuju.
Minimalizam arhitekture, nema manipulacije elementima sve je raspoređeno po segmentima.
Dekorativne šeme, usklađene za ovo vrijeme. Eliminisani tragovi ručnog rada umjetnika, ovo je estetika.
Filozofski osmišljen prostor, navuci zastor da sunčeve zrake ucrtaju naše korake.
Voštane boje, spužva i pegla na podu.
Otapam toplinom pegle boje, vosak se topi to je tehnika enkaustika.
Treba nam akustika da nastane slika.
Zvučna izolacija prostora smanjuje zvukove, ja ih osluškujem i pojačavam.
Boje po zidu same idu, pegla ih spaja u sliku beskraja.
Spužva boju u zidove poput tetovaže, slaže. Čak i kad bi slike obrisali, tragovi bi ostali ispod kože.
A boja bi bila pod prstima, kao trag koji podsjeća.
Na krovu počinje zabava, noćas se ne spava, bićemo budni sve do svitanja.
Pleši i ne postavljaj pitanja. Zgrada se pomjera i mijenja lokaciju.
Izvedi neku akrobaciju. Skoči sa krova, jer kad skočiš, opet si na krovu iznova.
Oko nas tapete sa zidova lete. Slike koje smo naslikali, sad su se na zidove fasade preslikale.
Ako te budu pitali, mi ih nismo crtali.
Pomjera ti se percepcija prostora. Interpretiraj osjećaj i stvori smislenu cjelinu.
One tragove boje na zidu vidiš jasnije, zvukovi su govor postali, odvajaš figuru od pozadine.
Nego da te pitam...
Zar nije divan osjećaj biti slobodan i nasmijan? Zar nije ljepo vidjeti kako noć spušta roletne danu, a sve sreće na dlan stanu?
Ti ćeš gledati kako se novi dan budi i koliko god da su hladne noći, do tebe će putem ljubavi toplina doći.
Zar nije posebno, kad si sretan? Kad tu sreću podijeliš sa drugim ljudima, da je svaki čovjek ima? Ova zgrada to zna da prepozna. Jer dok smo je gradili u svaku ciglu smo poruku upisali.
Da bi te prostorije i zidovi ljepotom života odisali.
Nismo arhitekti ni projektanti, mi smo vizionari što su plan ove građevine s' ljubavlju nacrtali.
Ako malo dublje kroz zidove pogledaš, poruku možeš da pročitaš.
Zato ti rekoh pleši i nemoj ništa da pitaš.
Dok gledaš, jednostavno upijaš, sve ono što te okružuje sa onim u tebi se udružuje.
Samo diši, na dlan poruku zapiši. Onda će patike da osjete sve što u tebi postoji i plesaće koraci tvoji, plesaće sve u tebi. Te trenutke stavi u ormare, da ih zgrada i tvoja duša ne zaborave.
Ovdje na krovu ti ćeš znati kako se ljepote života zovu. Osjeti vjetar i zagrljaj, osjeti pod prstima senzore osjećaja, ugasi televizore, upali lampe. Jer ovi trenuci traju, ovi trenuci se pamte.
Znaš, sutra kad se probudiš u svom stanu, ovi detalji neće da nestanu, ako, i samo ako ti želiš da dio tebe ostanu...
P.S. Da ne zaboravim, one tapete su zapravo tepisi iz tvoga stana koji lete.
Ljudi ima jedna zgrada na periferiji grada, da li ste u njoj bili upravo sada?
Da li ste se prepustili svim tim hodnicima vašeg uma i tražili vrt gdje cvijeta, cvijet trešnjinog drveta?
Osjetili svim čulima što postoje, jeste li vidjeli sliku i voštane boje?
Obuli patike pretvorili se u romantike i plesali dok traje noć i ne dođe svitanje da vam postavi pitanje.
Je li ljepo po bespućima skitanje, kad te odvede do tebe i ljubavi?
Ako vas budu pitali, vi odgovor znate sami.
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Pozdrav čitaoci. Plešite večeras ritmom vaših koraka i ljubavi.
Slika je preuzeta sa sajta Unsplash
Video sa YouTube-a. Izvođač: Vanja Mišić. Pjesma: Prstima
Ono kad, napišeš priču i tražiš pjesmu i pojavi se jedna pjesma (nije slučajno)za koju je snimljen video na krovu zgrade.
Prođoh stvarno tim ulicama i gradom koji volim, i plešem koracima svojim.
https://www.youtube.com/watch?v=PTXwvIkgNDU
Jer sva je od grafita. Ako te neko pita, nisam ih crtala.
Na užetu vise starke patike svezane za pertle. Prozori imaju do pola spuštene roletne.
Kad sunce izađe, može da nas nađe i probudi, ti tu budi.
Stanari drže kofere na balkonu da imaju pristup avionu.
Kad požele na putovanje da pođu, sa istog na krov padobranom dođu.
Tu ih čekaju instrumenti i pojačala. Distorzija tog zvuka je čista nauka.
Talasni signali koje smo odaslali uz zvuke bubnjeva i gitare bude sanjare.
Vrijeme oko nas, mjesečev srp je noćas svoj, do ove zgrade zapiši ulicu i broj.
Spuštamo se sa krova pomoću užeta do naših patika, ovo je čista enigmatika.
Sastavi zagonetke, ispiši retke, traži rješenja, ovakve zgrade još nigdje nema.
Patike se same odvežu i na našim stopalima budu.
Po ulici plešemo mjesečev hod, iznad nas je zvjezdani svod.
U njoj nema liftova, ni stepenica.
Kad kreneš stopama, stepenice se pojave i tebe najave tvom stanu .
Kad stigneš do tvojih vrata stepenice nestanu.
Nema ključeva što bravu otvore, jer stan prepozna svoje stanare.
Senzori su prozori. Konverktuju signal tvojih koraka i to vrata otvara.
Enterijer prostora, vidiš instalacije koje se zidovima ograđuju i stvarima nadograđuju.
Minimalizam arhitekture, nema manipulacije elementima sve je raspoređeno po segmentima.
Dekorativne šeme, usklađene za ovo vrijeme. Eliminisani tragovi ručnog rada umjetnika, ovo je estetika.
Filozofski osmišljen prostor, navuci zastor da sunčeve zrake ucrtaju naše korake.
Voštane boje, spužva i pegla na podu.
Otapam toplinom pegle boje, vosak se topi to je tehnika enkaustika.
Treba nam akustika da nastane slika.
Zvučna izolacija prostora smanjuje zvukove, ja ih osluškujem i pojačavam.
Boje po zidu same idu, pegla ih spaja u sliku beskraja.
Spužva boju u zidove poput tetovaže, slaže. Čak i kad bi slike obrisali, tragovi bi ostali ispod kože.
A boja bi bila pod prstima, kao trag koji podsjeća.
Na krovu počinje zabava, noćas se ne spava, bićemo budni sve do svitanja.
Pleši i ne postavljaj pitanja. Zgrada se pomjera i mijenja lokaciju.
Izvedi neku akrobaciju. Skoči sa krova, jer kad skočiš, opet si na krovu iznova.
Oko nas tapete sa zidova lete. Slike koje smo naslikali, sad su se na zidove fasade preslikale.
Ako te budu pitali, mi ih nismo crtali.
Pomjera ti se percepcija prostora. Interpretiraj osjećaj i stvori smislenu cjelinu.
One tragove boje na zidu vidiš jasnije, zvukovi su govor postali, odvajaš figuru od pozadine.
Nego da te pitam...
Zar nije divan osjećaj biti slobodan i nasmijan? Zar nije ljepo vidjeti kako noć spušta roletne danu, a sve sreće na dlan stanu?
Ti ćeš gledati kako se novi dan budi i koliko god da su hladne noći, do tebe će putem ljubavi toplina doći.
Zar nije posebno, kad si sretan? Kad tu sreću podijeliš sa drugim ljudima, da je svaki čovjek ima? Ova zgrada to zna da prepozna. Jer dok smo je gradili u svaku ciglu smo poruku upisali.
Da bi te prostorije i zidovi ljepotom života odisali.
Nismo arhitekti ni projektanti, mi smo vizionari što su plan ove građevine s' ljubavlju nacrtali.
Ako malo dublje kroz zidove pogledaš, poruku možeš da pročitaš.
Zato ti rekoh pleši i nemoj ništa da pitaš.
Dok gledaš, jednostavno upijaš, sve ono što te okružuje sa onim u tebi se udružuje.
Samo diši, na dlan poruku zapiši. Onda će patike da osjete sve što u tebi postoji i plesaće koraci tvoji, plesaće sve u tebi. Te trenutke stavi u ormare, da ih zgrada i tvoja duša ne zaborave.
Ovdje na krovu ti ćeš znati kako se ljepote života zovu. Osjeti vjetar i zagrljaj, osjeti pod prstima senzore osjećaja, ugasi televizore, upali lampe. Jer ovi trenuci traju, ovi trenuci se pamte.
Znaš, sutra kad se probudiš u svom stanu, ovi detalji neće da nestanu, ako, i samo ako ti želiš da dio tebe ostanu...
P.S. Da ne zaboravim, one tapete su zapravo tepisi iz tvoga stana koji lete.
Ljudi ima jedna zgrada na periferiji grada, da li ste u njoj bili upravo sada?
Da li ste se prepustili svim tim hodnicima vašeg uma i tražili vrt gdje cvijeta, cvijet trešnjinog drveta?
Osjetili svim čulima što postoje, jeste li vidjeli sliku i voštane boje?
Obuli patike pretvorili se u romantike i plesali dok traje noć i ne dođe svitanje da vam postavi pitanje.
Je li ljepo po bespućima skitanje, kad te odvede do tebe i ljubavi?
Ako vas budu pitali, vi odgovor znate sami.
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Pozdrav čitaoci. Plešite večeras ritmom vaših koraka i ljubavi.
Slika je preuzeta sa sajta Unsplash
Video sa YouTube-a. Izvođač: Vanja Mišić. Pjesma: Prstima
Ono kad, napišeš priču i tražiš pjesmu i pojavi se jedna pjesma (nije slučajno)za koju je snimljen video na krovu zgrade.
Prođoh stvarno tim ulicama i gradom koji volim, i plešem koracima svojim.
https://www.youtube.com/watch?v=PTXwvIkgNDU
Primjedbe
Objavi komentar