Već neko vrijeme sve je naglavačke za mene

Tamo, na onoj tački gdje živim, svi trenuci su naglavački.
Torba mi je sva od bedževa i znački.
U torbi, nacrti i knjige iz polja nauke, živim u svijetu neobičnih bića, u svijetu logike.
Nosim odjeću u dvije boje sa lijeve strane je ljubičasta, sa desne je zelena.
Ešarpa oko vrata i ta moja torba preko ramena.
Čak su mi i cipele različitih boja, jednostavno sam svoja.
Dok je sve tako naglavačke ne idem sa te tačke.
Čak i da me pita neko zašto je to tako? Rekla bih mu, tek onako.
Sjedim i pišem retke, ne tražim izuzetke za likove koji na tim listovima ožive, pa trče po stanu, jer na nekoliko stranica teško svi stanu.
Pa dolutaju iz tog svijeta da vide ovaj u kom žive ljudi stvarni.
Vjerujte da im nismo jasni. Kako je moguće da pored sata neko uvijek kasni.
Za njih smo likovi iz bajki i basni, čudno im izgledamo, kad ne znamo u životu da uživamo.
Mi pišemo njihove uloge, a svoje živimo.
Naše uloge nas plaše, pa onda stvaramo likove iz mašte.
Njima poklonimo hrabrost i odlučnost koju u sebi tražimo.
Kad ih nađemo umjesto u naše duše, mi u listove te osobine spremamo.
Ne ide nam se u školu koju živimo, pa likove iz knjiga oživimo.
Zato je već neko vrijeme sve naglavačke za mene.
Likovi iz knjiga po stanu se kreću i kuhaju, sve znaju, kad im moja mašta i olovka karakterne crte nacrtaju, pa upišu slovima kakve osobine koji lik ima. Tada sve štima.
Imam jedno uže koje pošaljem u Svemir pravo, pa se popnem poput vjeverice, umjesto da izgradim stepenice.
Skupim sve što na putu pronađem, pa onda ne mogu da nađem, ono što tražim, za veoma neobično biće važim.
Kad nema kiše kišobran otvorim, ne mogu nikako u šablone da se uklopim.
Kad kiša počne da pada, tada se kod mene kišobran zatvara. Pitaš se: Hoću li zaplesati na kiši?
Hoću, slobodno i mojim likovima ples dopiši.
Dopiši ti, jer mene rijetko ko može da pronađe, kad me inspiracija nađe.
Ne brini za riječi, ja ću šapnuti inspiraciji, ona će tebi.
Vješto skrivam osjećanja u sebi. Ne može ih niko otkriti, čak ni kad sve dijelove slagalice sklopi.
Uberem snove sa drveta želja, nekad imam suzu u očima, ali u meni sreća stanuje.
Ne otkrivam je javi, snovima, ni ljudima, samo onima, u kojim nešto čudesno ima.
Tamo gdje živim postoje ulice gdje sam sebi odštampaš crtež na majice.
Nacrtaš ono što želiš, odrediš boje i imaš majice, autentično tvoje.
Nema planova po kojim se vodiš, tamo je važno da voliš i da drugima i sebi ljepim bojama dan obojiš. Dane ne brojiš po kalendaru, već jednostavno postojiš i ljubav živiš.
Tamo gdje živim postoji jedan most koji se razdvoji u tri mosta se pretvori, svaki se prelazi kad u sebi čovjek ono najljepše pronalazi. Kad god pomisliš da trebaš prijeći iznova, uvijek se možeš vratiti kod tih drvenih mostova. Tamo mogu vidjeti suton, čuti more, letjeti na zemlji, hodati u Svemiru gore.
Vrtim se u krugovima, dok stojim na jednom od mostova oni se kreću, stvari pokreću.
Prirodne i umjetne prepreke su kao ispod mostova rijeke.
Gledam kako teku i stvaraju viziju meni daleku, uhvatim u mrežu tek poneku.
Pokušaju da odlete kad ih se moje misli sjete. Onda ih pustim na slobodu neka odu.
Čujem vodu kako je uzburkana pa se smiri, vidim iza ugla kako neko žmiri, nisu to vjeverice što se okupljaju da lješnjake za zimu skupljaju.
To su one iste što su me put Svemira odvele kad su uže do mene dostavile.
Kako li su samo pretpostavile da ću ovdje biti, od tih mudrih stvorenja, ne možeš se skriti ?
Skačem na trampolinu, nađem se u kinu pred publikom sa gitarom u rukama.
Imam vremena da priču osmislim i likove oživim da odigraju predstavu.
Riječi idu iz torbe izlaze. Akordi na žice dolaze, puštam glas i pjevam.
Snove snivam, osjećanja skrivam.
Publika se smije ovaj projekt će da uspije. Čujem aplauz i nestajem sa scene, da li su ljudi vidjeli mene? To se pitaju, jer moji koraci u ovom trenu traže prostora smjenu.
Prave razmjenu između planeta, dok čitaš ovog trenutka moj um šeta i stvara neke nove priče.
Spojilo se nebo sa morem, prolazim mostovima, odlazim i dolazim, osjećam i volim, tamo gdje živim na onoj tački gdje su svi trenuci naglavčki, a ustvari nisu, jer iz mog ugla pravi su.
Ako pogledaš, vjeruj mi i ti ćeš da ugledaš da je sa te tačke sve naglavačke.
Onda pogledaj srcem svojim i sve će biti pravo pod uglovima tvojim.
Reci sebi postojim i volim po osjećanjima mojim.
I plešu likovi sa listova, kad im mašta nacrta i napiše kako ljubav duša diše.
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav čitaoci.
Slika je preuzeta sa sajta: Unsplash
Video je preuzet sa YouTube-a. Ova pjesma se uklopila u priču, našla je put, iako znam da su je odaslale do mene vjeverice, negdje skrivene.
Izvođač: Alanis Morissette.
Pjesma: Hand In My Pocket
https://www.youtube.com/watch?v=SrU81HFzcIA



Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kaži šta osjećaš

Zamisli

U skerletu od ljubavi