Škrinja, švelja i špajz

Odrazi svijetlosti, zvuk koji odzvanja... emotivna stanja... Dodirne površine i otisci prašine. Ogledala... prividna skretanja... a vi mi postavljate pitanja... Stojim na ivici, formiraju se novi pravci. Zaklonjene prepreke... svijetli i tamni kolobari prstenovi u spektru... Gledate me u oči... baš tada strah odluči da se suoči sa svima... u meni ima... samo tišina za vas... Slušajte šta govori moj glas... Pitali ste ko sam, reći ću vam ono što znam... Ja... ja postojim u nekim dalekim predjelima izrezbarenih sjećanja. Odrasla među vukovima... slobodna i samotna, ne idem ti ja među ljude. Koža mi je očvrsnula na sunce, kišu, snjegove, ljubav i dodire... Sunce noći... dijete snova... pisac razasutih stihova... sviram gitaru pomiješanih akorda ostavljenih negdje na pučini od snova. U škrinji zatvorenih osjećanja i knjizi što je ključem zaključana. Tamo živim...tamo gdje su suncokreti sunce u noći. Nekad u svitanje dozvolim da sunčeve zrake dotaknu moje lice dok još spavaju...

Recite vi meni kakav je osjećaj biti ovdje sad kad je sve drugačije? To ti je osjećaj kao kad ti život zamota palačinku s' marmeladom i šunjaš se kradom kao dijete i ništa slađe od toga nije... to da si me pitala davno prije... Sad ideš gradom kroz ulice i želiš da sve smisao dobije. A cirkus u tebi je... Oko tebe... e... to je posebna priča. Pa kad se sastave, a ne mogu da se rastave svjetovi oko nas i oni u nama... Nastane opšta galama, a ti  sve želiš da utišaš pa se više i ne pitaš nego samo skitaš. Tako ti je meni dijete moje... a još sam mlad bar tako mi godine stoje. Nego, duša kaže da mnogo više godina važe. Slušam dušu moju i mudru riječ koju izgovore oni što ulicama prolaze. Biće da je slušajući te riječi duša godinama naprijed uspjela uteći. Čitao sam knjige ostavio brige na ćošku ulice, kišnicom bi umio lice i našao bi mrvice hrane tako ti ja nižem dane. Vidiš one visoke zgrade tu su zamišljene ograde koje ne prelazimo. Zamišljene ograde...kako to mislite. ...

Ne pitaj ništa, i ništa ne govori samo ovaj prozor zatvori. Nisam ja među zidovima niti sam ih sagradila da me ljudi ne vide... Ovaj razgovor nigdje ne ide. Zarobili su nas između želja i ponosa pa sad kidaju konce tišine i govore u naše ime zaboravi me... Kako me možeš podsjetiti na nešto što u mom sjećanju ne postoji? Nisam zaboravila jer nemam šta zaboraviti. Da bi zaboravio prvo to trebaš imati u sjećanju. Ja kao što vidiš, nemam. Ne mogu sama bez tvoje pomoći ovaj put od vatre proći.  Treba mi tvoja pomoć ove noći samo budi tu... Evo ušunjaću se tiho i nećeš znati na prstima ću hodati.  Nemoj nikom reći gdje sam se skrila. Ako ipak kažeš reci da ne znaš ko sam i da sam tu tren jedan bila. Da sam zalutala i za put te pitala ime ti nisam rekla. Nemoj misliti da je ovo ljubav čak ako to tvoje srce želi mi smo se samo u ovom trenu sreli. To može biti jednostavno susret tvoje i moje duše koja kao jedna diše i ništa više...  Ništa više od spleta ok...

Sjetila sam se... neko me podsjetio, neko mi je vratio stranice što su lutale maglom dana i sačuvao riječi sa usana. Vjetar sjećanja nosi, a ova moja mašta mu prkosi. Otvorila sam onu knjigu što stoji na polici čini mi se otkad te znam. A znam te tek toliko da prstima te mrvice sastavljam u neku nepravilnu figuru vajanu mojim tananim osjećanjima. Jer, šta ti znaš i šta znam ja o jednom trenutku u kom smo plesali i svirali u isto vrijeme, a vani je bilo nevrijeme. Pitala sam umjetnike kako su uočili i pretočili svoja djela, a kasnije ih obični ljudi tumačili. Da znam kako da te protumačim dugometražnim filmom na traci koja je zapisala sve rečenice. Animirano iscrtavam tebe kao lik u nekom crtanom filmu. I znaš pravo imaš... Smiješan si na ozbiljan način. Eto toliko si jednostavan, a opet nisi. Ma čini mi se da ti od običnog dana stvoriš neobičan. Da baš tako nekako... Čitaš ti ono što napišem pa onaj tvoj osmijeh meni dobro znan slova poreda po stranicama i da poseban smisao is...