Postaću putnik što luta kroz tišine

Odrazi svijetlosti, zvuk koji odzvanja... emotivna stanja...
Dodirne površine i otisci prašine.
Ogledala... prividna skretanja... a vi mi postavljate pitanja...
Stojim na ivici, formiraju se novi pravci.
Zaklonjene prepreke... svijetli i tamni kolobari prstenovi u spektru...
Gledate me u oči... baš tada strah odluči da se suoči sa svima... u meni ima... samo tišina za vas...
Slušajte šta govori moj glas...
Pitali ste ko sam, reći ću vam ono što znam...
Ja... ja postojim u nekim dalekim predjelima izrezbarenih sjećanja.
Odrasla među vukovima... slobodna i samotna, ne idem ti ja među ljude.
Koža mi je očvrsnula na sunce, kišu, snjegove, ljubav i dodire...
Sunce noći... dijete snova... pisac razasutih stihova... sviram gitaru pomiješanih akorda ostavljenih negdje na pučini od snova.
U škrinji zatvorenih osjećanja i knjizi što je ključem zaključana.
Tamo živim...tamo gdje su suncokreti sunce u noći.
Nekad u svitanje dozvolim da sunčeve zrake dotaknu moje lice dok još spavaju ljudi i puste su ulice.
Pišem po nevidljivim listovima... obojim ljubav bojama i kistovima.
Ušivam slova na tkaninu snova...
Na dlanovima mi sijalica kao kutija moja svijetlost, moja muzika.
Ispod slojeva odjeće ožiljci, sama sam rane šila pored fenjera, a pored mene nije bilo nikoga.
U napuštenoj kući skrivala sam se od svih... niko nije mogao da me prati, a ja nisam željela pratiti njih.
Prolazim kroz hodnike samotnih noći... ne brini, ne živim u samoći...
Postaću putnik što luta kroz tišine, reći ću riječi sa usana i možda onda budu razumjeli.
Jednog dana možda budu voljeli. Kad bi umjeli sreću izreći i ostati svoji.
Vidjeti svijet kako u Vasioni stoji. Da li postoji mjesto gdje možeš biti i ponekad se skriti?
U jednom zagrljaju u jednoj riječi sve se može reći. Sakriti suze koje idu i grade piramidu.
Odavno znam da sam drugačija, odavno znam i prihvatam.
Vidim svijet u stvarnom obliku i ponekad, samo ponekad nacrtam sliku. Da je imam na vidiku.
Kad mi neko kaže kako se sreće traže, ta slika pomaže da znam, da sam svoja ostala.
Kad na sliku dodam osjećanja svoja pa suzama razlijem boje.
Ostati svoj i plakati kad ti se plače, smijati se od srca i još jače.
Zapisaću na dlanovima riječi, a onda im reći, ja ne živim u ramovima slika.
Živim izvan njih, napišem poneki stih i gledam u ljude kako sude.
Zato ostani ono što jesi, na kojoj god da si adresi, ti zapleši ritmom tvojih koraka i vjeruj da se uvijek pojavi svijetlost iza mraka.
Otkrijem svoje lice skupljam sitnice što ljudi zaborave ili ih ostave, a ne pretpostave da srcem prelaziš mostove.
Nosim sijalicu i poneku otkrivenu tajnu na licu, a sama ja sam tajna...
O meni ne možeš mnogo znati... shvati nisam ti ja ta što može ostati među ljudima.
Vukovi me zovu da im se vratim... njihove tragove pratim.
Skoro će zima... mene zove divljina prirode.
Odlazim u planine pisac što piše razasute rime... ne pitaj za moje ime... pusti me...
Svijetlost fenjera ožiljke otkriva... tako to biva svaki ožiljak svoju priču skriva.
Ne dotiči ožiljke, vrijeme protiče...ići trebam...
Reci im da osim tišine za njih ništa nemam.
A reći ću riječi čuće se kroz planine, samo me ne pitaj za ime... zaboravi da smo se sreli, ne traži mene onu koju nisu uspjeli pratiti, ne pitaj me kad ću se vratiti.
Ne traži u mom pogledu knjigu da je pročitaš... naći ćeš tek nekoliko rečenica... svijetlost se lomi kolobari tamu traže... malo toga moj pogled kaže.
Kad čuješ vukove, znaćeš da odlazim... ne pitaj se da li to ja snovima tvojim prolazim... razlog da te ne zagrlim nalazim... očvrsnule su ruke moje na zagrljaje...odavno...
I dalje idem po svome... ne idem ti ja među ljude...
Postaću putnik što luta kroz tišine, neće znati moje ime... reći će da u meni stanuju zime...
Reći će da sam drugačija...da ne umijem voljeti da sam zaboravila.
Oni će reći svoje vizije sa televizije njihovih viđenja...kažem ti doviđenja nikad zbogom  jer ne znam kad me život može sresti s' tobom.
Ostaviću sve njihove riječi da sagradim mostove koje srcem nisu uspjeli prijeći... tišinom ću im sve reći. Kad me potraže djevojka odrasla među vukovima riječima će da kaže...
Neka u tim riječima ne traže putokaze... putokazi se sami pronalaze u nama dok mi koračamo stopama. Pratim svoj osjećaj, ne dam da me promjene oni koji ne znaju mene...
Nisu oni moje rane šili, nisu tu bili u noćima kad nema sna... nisu jer, ne mogu oni biti ja... niti ja mogu biti oni... a svi postojimo u ovoj Vasioni.
Čak i da me pronađu ostaću tvrdoglavo svoja... neću gledati sate na satu... ni odigrati njihovu kartu.
Neće ove usne moje da se boje...kad se svijetlo i tama spoje...
Ove usne moje će reći riječi koje oni ne razumiju... jer srcem mostove prijeći ne umiju.
Čuju se vukovi u daljini ostavljeni otisci u prašini...
Odlazim... ti znaš... prijatelja u meni imaš...
Jer, bio si tu... slušao tišinu i riječi...
Kad vidiš fenjer u noći mogla bih doći, kroz snove ti proći... nisam među ljudima, ali ne brini ne živim u samoći...
Živim među vukovima... idem neizbrisivim tragovima, koža očvrsnula na sve ali od ljubavi i dobra u ljudima ne odustaje...
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav čitaoci.
Slika preuzeta sa sajta: Unsplash